Detaljno sam iščitao Strategiju nacionalne sigurnosti; i dalje mi nije jasno što će nam novi borbeni avioni

Taj bi se novac za obranu mogao potrošiti puno bolje

ZADNJA IZMJENA: Aug 4, 2017
Foto: Pixsell

U vrijeme postojanja Socijalističke Republike Hrvatske donošenje dokumenata u vezi sa strategijom ONO i DSZ nije bila predmetom tako intenzivne rasprave i tako velikih očekivanja kakva je pobudilo nedavno donošenje Strategije nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske. Znam da su se mnogi nakostriješili već pri samom spominjanju općenarodne obrane i društvene samozaštite, ali – ako pročitaju taj recentni strateški dokument koji je Hrvatski sabor donio 14. srpnja ove godine – vidjet će da je riječ upravo o tome premda se ne koriste ti nazivi.

Nasuprot etatističkom pristupu prema kojemu je sigurnost stvar funkcioniranja određenih državnih službi – obavještajnih službi, vojske i policije – ova Strategija nudi pristup “koji dodatno uključuje gospodarske subjekte, znanstvene i stručne institucije, privatni i javni sektor te organizacije civilnog društva i građane”.

Onima koji su se školovali ili bili zaposleni u vrijeme bivše Jugoslavije ništa od toga što se najavljuje kao revolucionarna novost nije nepoznato. Zajedničko obilježje bivših jugoslavenskih pristupa problemima nacionalne sigurnosti i sadašnjeg hrvatskog pristupa je opća sekuritizacija svih društvenih, gospodarskih i političkih pitanja, odnosno razmatranje svih aspekata funkcioniranja države u svjetlu prethodnog postizanja optimuma sigurnosti.

Sekuritizacija svih aspekata

S odustajanjem SAD-a od multilateralizma i od koncepta globalne liberalne hegemonije te s njihovim priklanjanjem hladnoratovskim koncepcijama globalnog sigurnosnog nadmetanja u kontekstu multipolarne distribucije moći, sve su države na neki način primorane u sve većoj mjeri oslanjati se na vlastite snage. S povećanom razinom opće globalne nesigurnosti – neovisno o tome tko je sve potiče i s kojim ciljevima – povećavaju se sigurnosni rizici za svaku zemlju pa je sekuritizacija državnih poslova i cijelog društva očekivani odgovor na takvo stanje globalnih odnosa i odnosa u EU i u regiji. U tom pogledu ova hrvatska strategija sasvim je u skladu s aktualnim trendovima u Europi i u svijetu.

Čitanjem tog strateškog dokumenta stječe se dojam da je zbog praćenja aktualnih trendova mjestimično zanemarena potreba da se domaćoj publici pobliže objasni zašto se predlažu određena rješenja. Primjerice, uz najbolju volju nisam uspio shvatiti u čemu je razlika između nacionalne i domovinske sigurnosti. No, oni koji znaju da je predsjednik Bush mlađi 2002. godine osnovao Ministarstvo domovinske sigurnosti kao svojevrsni odgovor na terorističke napade 2001. godine, shvatit će da se tako najavljuje preuređenje hrvatskog sigurnosnog sustava po uzoru na ono što je učinila Amerika.

Preuređenje sigurnosnog sustava po uzoru na SAD

Opće je poznato da je u sklopu antiterorističke kampanje i priprema za invaziju Iraka u Americi na mala vrata – upravo procesom intenzivne sekuritizacije svih aspekata života – provedena suspenzija nekih ustavnih normi i građanskih prava.

Najdramatičnije promjene ticale su se uvođenja fizičkog mučenja kao dopustive metode ispitivanja zatvorenika i uskraćivanja bilo kakvog oblika međunarodnopravne zaštite kao i pravne zaštite u okviru američkog pravnog sustava za zatočenike u Gvantanamu koji su onamo ilegalno prebačeni nakon uglavnom ilegalnih uhićenja diljem svijeta. Nadam se da kopiranje američkih terminoloških i institucionalnih inovacija ne znači spremnost na provedbu prakse koja je suprotna kako američkim deklariranim vrijednostima, tako i vrijednostima na koje se poziva Strategije nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske.

Kako je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović u više navrata javno govorila o koncepciji domovinske sigurnosti, jasno je da je to njezin doprinos izgledu tog temeljnog strateškog dokumenta. Njezin se rukopis prepoznaje i u odjeljku u kojem se govori o Inicijativi triju mora. Tom inicijativom Hrvatska će osnažiti “svoju srednjoeuropsku, podunavsku i jadransku dimenziju i suradnju s državama koje mogu postati pokretačima jačanja i očuvanja europskog projekta”. Nažalost, nije objašnjeno kako će suradnja s državama u kojima se provode politike suprotne načelima europske pravne stečevine pripomoći očuvanju europskog projekta.

Podjela Europe na novu i staru

Isto tako u potpunosti je zanemarena činjenica da se tom inicijativom, zapravo, u djelo provodi zamisao bivšeg američkog ministra obrane Donalda Rumsfelda koji je Europu podijelio na novu i staru. Novu Europu, prema njegovom shvaćanju, čine upravo zemlje Inicijative triju mora koje su podržale američku invaziju Iraka nasuprot Francuskoj i Njemačkoj koje su se tome suprotstavile. U tom svjetlu ta se inicijativa pokazuje kao američki projekt protiv daljnje integracije Europe. Stoga bi – radi izbjegavanja mogućih nejasnoća – dobro bilo objasniti kako i čime te predsjedničine zamisli učvršćuju europski projekt te kakve to veze ima s nacionalnom sigurnošću Hrvatske.

Neobično mnogo prostora posvećeno je prošlosti. Autori Strategije smatraju osobito važnim “promicanje znanstveno utemeljene istine o Domovinskom ratu”. Bilo bi doista čudno da su se zauzeli za promicanje neistine, a ostalo je čudno to što se na znanstvenu istinu pozivaju samo kad spominju Domovinski rat. Zar ne bi bilo dobro zauzeti se i za popularizaciju znanstvene istine o Drugom svjetskom ratu koji je, između ostalog, pružio ustavnopravnu osnovu za međunarodno priznanje Hrvatske upravo u granicama koje sigurnosne i obrambene snage trebaju štititi? Nije li masovno sudjelovanje Hrvata u tom ratu i na strani pobjedničke antifašističke koalicije bilo jednim od razloga za međunarodno priznanje Republike Hrvatske?

Selektivni interes za znanstvenu istinu

Taj selektivni interes za znanstvenu istinu proteže se i na daljnju, premda nedefiniranu prošlost. Tako je, primjerice, naglašeno da Hrvatska “dijeli s ostalim europskim državama judeo-kršćanska identitetska polazišta”. No, nije naglašeno da već samim spominjanjem riječi republika u svom nazivu Hrvatska s mnogim europskim državama dijeli tradiciju republikanskog sekularizma i demokracije.

Ako je takvim povijesnim reminiscencijama uopće mjesto u Strategiji nacionalne sigurnosti, onda je propušteno naglasiti taj republikanski sekularni karakter moderne hrvatske političke tradicije. Primjerice, Stjepan Radić – koji je nedvojbeno bio najutjecajniji pronositelj hrvatske nacionalne ideje na početku 20. stoljeća – osnovao je Hrvatsku republikansku seljačku stranku, a ne Hrvatsku katoličku stranku.

Ali više od svega začuđuje izostanak bilo kakvog argumenta u prilog namjeri da Hrvatska kupuje suvremene ofenzivne borbene zrakoplove. Na nekoliko mjesta je naglašeno da je vjerojatnost izbijanja klasičnog ratnog sukoba mala. Veći su izgledi da nastane stanje ni rata – ni mira u kojem će se države i drugi igrači nadmetati za zadobivanje nadzora nad energetskim resursima, vodom, hranom. Izgledni su sukobi u kibernetičkom prostoru. Nekontrolirane migracije, terorizam i neovlašteno trgovanje oružjem za masovno uništenje jasno su izražene sigurnosne prijetnje.

Zašto je potrebna borbena avijacija?

Protiv njih suvremena avijacija – ma kako brojna i skupa bila – ne pomaže. Koordinacija već postojećih nacionalnih i međunarodnih sigurnosnih, ekonomskih i humanitarnih mehanizama i institucija kao i djelovanje na prevenciji uzroka terorizma i emigracije mogu znatno više pridonijeti smanjivanju sigurnosnih rizika s te strane nego ofenzivni borbeni zrakoplovi. Ako Hrvatska ne namjerava nikoga napadati izvan svojih granica, skupi borbeni zrakoplovi nisu joj potrebni. Umjesto toga bilo bi razumnije ulagati u učinkovitu protuzračnu obranu. Sigurnost bi tako bila postignuta uz znatno manje troškove.

Da bi se ispunila NATO obveza proračunskih izdvajanja od 2% BDP-a za obrambene svrhe, predlažem da se Ministarstvu obrane već iduće godine odobre potrebna sredstva za fundamentalna i primijenjena znanstvena istraživanja koja bi mogla dovesti do stvaranja hrvatske protuzračne obrane. Takva bi tehnologija, primjerice, omogućila da se pravodobnom detekcijom i identifikacijom objekta koji ugrožava zračni prostor Republike Hrvatske automatski odabere najučinkovitije obrambeno oružje kojim će taj objekt biti uništen. Tako bismo izvozu pištolja i kaciga mogli pridodati i izvoz znanja i tehnologije.

Mogli bismo ulagati u znanost i tehnologiju

Uz daljnju dopunu protupožarne flote Canadaira i Air Tractora – koja je i dosad u potpunosti opravdala svoje postojanje – MORH bi možda mogao financirati istraživanja usmjerena prema poboljšanju performansi tih zrakoplova kako bi oni mogli gasiti požare i u uvjetima u kojima ih danas ne mogu gasiti. Jednako tako imalo bi smisla poticati iznalaženje tehničkih rješenja koja bi što je moguće širi spektar svih vrsta letjelica – osobito helikoptera – osposobio za dvojnu vojno-civilnu upotrebu.

Opremanje vojnih transportnih helikoptera medicinskom opremom moglo bi povećati njihovu učinkovitost u obavljanju misija spašavanja. Osposobljavanje borbenih helikoptera da u mirnodopskim uvjetima sudjeluju u gašenju požara mogao bi biti projektni zadatak koji se financira sredstvima MORH-a. Tako bismo postigli nekoliko ciljeva. Približili bismo se izvršavanju obveze da 2% BDP-a izdvajamo za obrambene svrhe, povećali bismo razinu nacionalne sigurnosti i pripomogli da zapuštena hrvatska znanost stane na zdrave noge.

Božo Kovačević
Kolumnist i publicist
144 članka Više o autoru