Domagoj iz Zagreba motorom prošao Ukrajinu: 'Prema meni je hodao stariji par s cvijećem. Obradovali su me, dok nisam shvatio kamo idu...'

U gradu Okhtirka zaustavio se kako bi fotografirao spomenik palim ukrajinskim borcima. Prema njemu je hodao stariji bračni par, a žena je u rukama držala cvijeće. Pomislio je kako je lijepo vidjeti stariji par koji se i dalje voli.

Uperio je fotoaparat prema njima, a oni su skrenuli prema spomeniku. Samo par trenutaka kasnije, žena je jecala i dodirivala rukom fotografiju svog sina. To nije bilo cvijeće za nju, to je bilo cvijeće za njega, opisuje Domagoj.

Za Telegram kaže kako je još prošle godine planirao otići u Ukrajinu i za svoj moto YouTube kanal Slavko, na kojem objavljuje videe s putovanja, snimiti što se tamo događa, no nije mogao doći do novinarske propusnice ili bilo kakve isprave koja bi mu omogućila da se nesmetano kreće kroz zemlju.

Poznavanjem ruskog iritirao Ukrajince

Ove godine ukazala se prilika da uđe tamo praktički turistički. Na ruku mu je išlo, kaže, što je znao ruski. “Ukrajince je počelo iritirati, zanimalo ih je gdje sam ga naučio. Kad sam došao u jedan dućan, gospođu na blagajni pitao sam na ruskom može li mi prodati SIM karticu za mobitel. Pogledala me, rekla ‘njet’, okrenula se i otišla. Počeo sam pričati na engleskom, pa kad je shvatila da nisam odande, odmah me ljubazno pitala što trebam”, priča.

Zna i nešto ukrajinskog, kaže. Barem 30-40 posto jezika, a razumije 80 posto. To mu je puno pomoglo da se izvuče iz potencijalno nezgodnih situacija. Prije nego se zaputio u ratno područje, čuo je priče da je ruski jezik zabranjen u Ukrajini. No to, kaže, nije točno.

“Po zakonu, ako radiš u državnoj instituciji, moraš koristiti ukrajinski. To je nešto što kod nas postoji od davnih dana. A ruski ne samo da nikad nije zabranjen, nego su mnogi Ukrajinci na jugu išli u ruske škole jer su bile bolje od ukrajinskih”, objašnjava.

U Ukrajini se, naoružan svojim fotoaparatom našao baš u trenutku kada je pogođena poslovna zgrada u Moskvi. “Kad sam to vidio na vijestima, oznojio sam se. Kako sam putovao od sjevera prema jugu, tako me pratilo granatiranje u sklopu ruske odmazde. Uspio sam ga djelomično izbjeći”, govori Domagoj.

Dobar ukrajinski sustav za uzbune

Situaciju na terenu pratio je preko aplikacije s mapom ratovanja. “Znaš onaj naš Sustav za rano upozoravanje i upravljanje krizama (SRUUK)? E, pa ukrajinski funkcionira! Oni ne šalju SMS nego notifikaciju od operatera, čak i prije sirene koja ti javlja da si u zoni na koju padaju rakete i da potražiš sklonište”, kaže.

Te notifikacije obavještavale su ga i o kakvoj se vrsti napada radi. “Ako se radi o artiljeriji, onda ne moram bježati jer nisam na prvoj crti fronte. Kad bih vidio da se radi o raketnom napadu, sjeo bih na motor i maknuo se iz centra grada, ako sam u tom trenu bio u njemu”, govori.

U zemlju je ušao kod Užgoroda, i već prvi dan izgubio tablicu za motor. To ga nije spriječilo da se zaputi prema ukrajinskoj metropoli. “U oba velika grada, Kijevu i Dnipru, zbog rata je bilo puno panike, ali kad vidiš ostatak Ukrajine, shvatiš da u njima nije bilo toliko strašno koliko drugdje”, tvrdi.

U Kijevu je morao montirati novu gumu, pa se zaputio mehaničaru. On ga je pitao zašto uopće ide po Ukrajini u vrijeme kada ruska artiljerija nemilice uništava svaki centimetar zemlje. “Rekao sam mu da sam došao snimiti sve što su Rusi tijekom rata uništili. Motor je riješio u roku 20 minuta, a kada sam ga pitao koliko sam mu dužan, rekao je ‘ništa, evo ti kontakti od ljudi u gradovima koje ćeš obići, javi im se i pomoći će ti’. On mi je, zapravo, riješio kontakte uz cijeli rub fronte”, priča.

Dvadeset civila ubijeno u zgradi

Iz Kijeva je krenuo prema Černihivu. Tamo je, kaže, osvijestio koliki su razmjeri ruskog razaranja. “Upoznao sam neke klince, imali su dvadesetak godina i vozili motore. Tražio sam ih da mi pokažu grad, pa su me odveli na lokacije koje su u potpunosti devastirane. Pokazali su mi jednu zgradu kojoj je nedostajalo cijelo pročelje. Sve je bilo razrušeno, a u ruševinama su se mogli vidjeti komadi pokućstva”, prepričava.

Svoje vodiče kroz Černihiv pitao je zašto je ta zgrada raketirana. Njihov odgovor nije mu baš sjeo. “Na početku rata u pograničnim ukrajinskim gradovima je živjelo dosta ljudi s proruskim stavovima, a kada im se nešto nije svidjelo, određene objekte označili bi vojnim ciljem i javili ruskoj vojsci gdje da gađa. Ta zgrada je bila civilni cilj. Rusi su je pogodili sa šest raketa, a u njoj je ubijeno četrdesetak civila”, priča.

Govori kako su mnogi na tom dijelu Ukrajine stradali jer su ruske trupe isključile struju, tako da sirene za zračnu uzbunu nisu funkcionirale, pa ljudi nisu znali da prema njima stižu projektili.

“Dvojac me nakon tog odveo do dvije škole koje su bile sravnjene sa zemljom. U jednoj od njih dijelila se humanitarna pomoć, a u njoj su na jednoj strani bile žena i djeca, a na drugoj vojska. Rusi su ih raketirali, a koliko ih je poginulo, to se ne smije znati. U Ukrajini su izbjegavali pričati o civilnim i vojnim žrtvama, do tih informacija nikako nisam mogao doći”, kaže.

Nakon Černihiva krenuo je na sjever, u pogranično područje Ripky. Na ulazu u grad dočekao ga je vojni kontrolni punkt. Vojska ga je pitala kuda ide, što radi, zašto snima i zbog čega želi ući u ratno područje.

Vojnicima pričao o Sarajevu i Vukovaru

“Rekao sam im da sam Hrvat, da snimam za YouTube. A rečenica koja mi je posebno pomogla, kao i na ostalim punktovima je – i mi smo u Hrvatskoj imali rat koji je sličan vašem”, kaže, dodajući da mu je pomoglo i spominjanje Objedinjene bajkerske fronte, čije je članove dobro poznavao.

Te dvije stvari otvorile su mu mnoga vrata u Ukrajini. “Vojnicima sam ispričao o Vukovaru, Sarajevu i Srebrenici. Odmah su mi ispisali propusnicu i pustili me u pogranično područje”, priča.

Ripky je bio među prvim gradovima koje su Rusi okupirali, ali u njemu nisu koristili taktiku spaljene zemlje, tumači Domagoj. “Vodili su se mirnim preuzimanjem jer su htjeli u Kyiev ući s tenkovima, kao u gruzijski Tbilisi. Nadali su se da će im ljudi reći ‘molimo vas da nas ne napadnete’ i da će pobijediti”, tvrdi.

Nakon kratke ture po Ripkyju, vratio se do Černihiva iz kojeg je nastavio prema Sumiju. Na izlasku iz Černihiva doživio je prvi, malo agresivniji istup ukrajinskih vojnika.

“Kada je jedan od njih došao do mene, izgledao je kao da će me pogoditi s kundakom u glavu”, veli. Za njih je bio tamo neki tip koji ide okolo s kamerom i snima.

“Pokazao sam im snimke i rekao kako sam odlučio zabilježiti rusko razaranje u Ukrajini i pokazati to u svojoj zemlji. Onda su me odveli u metalni kontejner u kojem sam im pokazao što sam snimio. Kada su vidjeli da se radi isključivo o civilnim lokacijama koje su uništene, vojnik mi je rekao ‘sad ću ti ja pokazati koliko je toga srušeno’. Dao mi je upute za ostale punktove koji su me čekali na daljnjem putu i informacije o nekim devastiranim mjestima”, govori.

Vojnici uskoro znali tko je

Ističe i kako su mu na povratku u Černihivu prvi put slikali putovnicu. Što je dulje bio u Ukrajini, to je više imao osjećaj da su znali tko je. “Kad sam došao u Sumi tražili su me putovnicu na punktu. Pogledao sam u mobitel vojnika, a na ekranu je bila moja slika. Vjerojatno im je ranije dojavljeno da sam se zaputio tamo”, dodaje.

Do Sumija je motorom putovao cestama koje su građene isključivo za oklopna vozila. Pod njegovim kotačima bili su betonski blokovi dugački po 50 metara. “Tenk će na asfaltu propasti, ali na ovome neće. Između ostalog, ta cesta jedan je od tenkovskih pravaca odakle su Rusi išli prema gradu”, objašnjava.

Po dolasku u Sumi, shvatio je da nije toliko razoren. Tamo je prvi put čuo sirenu za zračnu uzbunu, a to mu je priuštilo flashback iz prošlosti. “Kad je krenula zavijati, podsjetilo me na Domovinski rat. Vidio sam sebe kako stojim ispred zgrade u Zagrebu u kojoj sam odrastao, zaledio sam se. Stao sam pored motora, gledao ljude oko sebe, a na njihovim licima nije bilo nikakve reakcije. Nisu bježali. Pomislio sam, ako se oni ne boje, zašto bih se onda ja trebao bojati”, prisjeća se.

Kaže kako u Sumiju nije bilo tolikog razaranja, pa je htio obići okolicu grada, no vojska mu to nije dopustila. “Rekli su da se boje za moj život jer smo preblizu granice i granate stalno padaju”, govori Domagoj. “Sva sela u pograničnom području gdje je sada glavna fronta rata su pod stalnom vatrom”, dodaje. Što se više spuštao prema jugu, kaže, opća atmosfera postajala je sve gora. “Vojska više nije bila tako srdačna. Njihova lica bila su prožeta nervozom”, tvrdi.

Teška razaranja u dijelu Harkiva

Iduće njegovo odredište bio je Harkiv, drugi najveći ukrajinski grad koji je od početka ruskog napada pretrpio teška razaranja. “Dio zgrada bio je stvarno jako oštećen, tamo je poginulo jako puno ljudi, a u gradu nema struje i također nema sirena koje bi obavijestile da je u tijeku napad.

No drugi dio grada izgleda kao da se ništa nije dogodilo. Znaš zašto? Harkiv je jako bogat ukrajinski grad, a čim bi zgradu pogodila granata, Ukrajinci bi je odmah obnovili. Vjerojatno je to psihološki efekt za tamošnje stanovništvo, da ljudi ne osjećaju pretjerani strah kada vide što se dešava”, objašnjava.

Iz Harkiva se zaputio prema Izjumu, čija ga je vizura, kaže, zaprepastila. “Tamo nema zgrade koja nije oštećena”, tvrdi. Ukrajinci su u Izjumu odlučili pružiti prvi otpor ruskoj vojsci, no dogodio se najcrnji scenarij.

“Rusi su preko rijeke napali sa svime što su imali. Nakon tri tjedna opsade i teškog granatiranja svim vrstama, pa i zabranjenim kasetnim bombama, jedan lokalac je Rusima otkrio da se na jednom dijelu rijeke Sjeverni Donetsk može postaviti pontonski most. Ruske trupe su to napravile i okružile grad. Ukrajinci su ih donekle zaustavili, ali su lokalni ljudi radili protiv njih”, priča.

Obišao je lokaciju s pontonskim mostom, ali se na njoj nije dugo zadržavao zbog opasnosti od PFM-1, poznate pod nazivom zelena papiga ili leptirova mina. Razasute su po cijelom sjeveru, istoku i jugu, za civile su to najopasnije vrsta mina. “To je u Ukrajini najgora vrsta mina. Ona te neće ubiti, ali će te ozlijediti. Dodatni je problem što su lagane i što ih nosi voda, pa mogu završiti bilo gdje”, priča.

Krater u zemlji umjesto škole

Vrlo brzo lokalci su ga uputili prema jednoj školi, a kada je došao kod nje, vidio je samo veliki krater u zemlji. “Tip koji je bio sa mnom pitao me što mislim koliko je bombi na nju palo. Ispalio sam jedno desetak, vjerojatno je granatirana sustavom Grad.

Rekao mi je da u pitanju bila samo jedna bomba i to od 500 kilograma. Objasnio mi je da se radilo o bombi za uništavanje bunkera, jer su se ispod škole nalazile katakombe u kojima se skrivala vojska”, govori.

Objekti u tom mjestu stradali su i zbog velike količine kasetnih bombi. To mu se, kaže, nije svidjelo jer su one zabranjene. Dodaje da je to propisano Sporazumom o zabrani kasetnih bombi protiv civila, a Izjum je bio civilni grad. “Vidio sam hrpu njihovih kućišta. Zvončić je kasetna bomba koju jako dobro poznajem, ali ove su bile velike kao boca vina, možda i veće od toga”, tvrdi.

U Izjumu je upoznao i Bogdana, ukrajinskog partizana koji se nalazi na ruskoj listi za odstrel. Tijekom opsade odavao je koordinate ruskih trupa, a to se agresoru nije nikako svidjelo.

“Praktički su dobili naredbu da ga lociraju, uhite i transferiraju. Ispričao mi je kako je Rusima posebno smetalo što spašava ljude koji su također na njihovom spisku”, govori Domagoj.

Bogdan ga je odveo do zgrade koja je raketirana tijekom ruskog prodora u Izjum. U njoj je poginulo više od 50 ljudi. Koliko ih je još umrlo zbog direktnog udara, a koliko od gladi, nije doznao. “Rekao mi je da su tjednima slušali jezive krikove koji su dopirali iz podruma zgrade dok i zadnji nije utihnuo…”, kaže, ali ruska vojska nakon ulaska u grad nije dopustila njihovo spašavanje.

Uništena Lada obojena u zlatno

Iz te zgrade ukrajinski partizan je sa svojim bratom izvlačio kog god je mogao. Nakon ulaska ruske vojske, ljude su evakuirali Ladom iz skloništa koje je bilo u centru. “Ima zanimljiva priča oko te Lade. Nju je uništila granata, pa su je obojili u zlatno i ostavili kod skloništa da stoji kao podsjetnik na taj događaj. Jedan lokalac im je kasnije dao drugi auto kako bi nastavili s misijom spašavanja”, priča.

Veli i kako mu je Bogdan ispričao da Rusi nakon ulaska u grad tri mjeseca nisu puštali Ukrajince da s ulica skupe mrtve. “Pokazao mi je fotografije, izgledale su grozno. Psi su se hranili tim leševima, scene iz horora”, priča.

Pokazane su mu i grozomorne fotografije pješačkog mosta u Izjumu preko kojeg su ljudi ili pokušali pobjeći, ili skupiti mrtva tijela. “Samo ću ti reći da su neka bila u iznimno raspadnutom stanju”, dodaje. No, Ukrajinci nisu ostali dužni ruskim trupama. Baš u Izjumu uništili su glavni ruski zapovjedni centar smješten u jednoj školi i ubili 200 ruskih vojnika, među kojima su bili i visokorangirani oficiri.

“Oni su ukrajinskoj vojsci dali koordinate za lokaciju zapovjednog centra. Do njega je došao još jedan oficir, ali je preživio. Stigao je autom, izašao iz njega, pogledao lijevo i desno pa se samo okrenuo i otišao. Par trenutaka kasnije pada raketa i ubija ruske trupe”, prepričava dodajući da su Ukrajinci na taj čin jako ponosni i da je to za njih bila velika stvar.

Kaže i kako je u Izjumu uvidio da se u rusko-ukrajinskom ratu događa pljačka na jednoj sasvim novoj razini. “Rusi su išli od vrata do vrata i tražili ljude papire od vozila kako bi ih lakše uvezli u Rusiju. Bogdanu su uzeli motor Honda Gold Wing koji košta tridesetak tisuća eura. Drugi njegov motor su uništili. Sve što im nije bilo za krađu bi zapalili ili probušili mecima”, priča.

Žena koju su Rusi svakodnevno silovali

Osim Bogdana, upoznao je i ženu koju su silovali ruski vojnici. Tijekom razgovora nisu ulazili u detalje, ali ga je, kaže, sablaznila činjenica kako je o svemu govorila smireno. “Njen ton je bio hladan, kao i lice. To mi je dalo naslutiti da je proživjela puno gore stvari od onoga što mi je ispričala.”

Kazala mu je kako je Rusi nisu samo jednom silovali. “Nije da to naprave i da tu bude kraj. Rekla mi je da su joj dolazili svakodnevno i da je to dovoljno da shvatim što je sve prošla”, priča.

A u Izjumu će, kaže, jako dobro zapamtiti one koji su činili nedjela i bili ruski kolaboratori. “Jedan frajer mi je pokazao gdje živi čovjek koji je ruskim trupama odavao koordinate ukrajinske vojske. Pitam ga je l’ pobjegao, ovaj mi kaže da nije, da je još živ. Pitam ga kako, a on mi odgovara da su dobili direktnu naredbu od vlade da do završetka rata nikome ne smije biti ništa. Kad čuješ kako to smireno izgovara, sve ti je jasno što se događa”, priča.

Pri kraju obilaska Izjuma, Domagoj je upućen na još jedno mjesto. Radilo se o brdu podno kojeg se nalazi taj grad, a na čijem je vrhu spomenik iz Drugog svjetskog rata. Tamo su, kaže, Ukrajinci išli pješke kako bi svojim obiteljima mogli javiti da su živi.

“To je bilo jedino mjesto na kojem su imali signala, ali su za to znali i Rusi. Gađali su civile koji su išli gore”, objašnjava. No, Ukrajinci su doskočili i tom problemu nakon nekog vremena.

Telefoniranje iz groblja tenkova

Pojašnjava kako se na brdu osim spomenika nalazilo i groblje tenkova. “Lokalci su se u njima skrivali i telefonirali. Ako na tenk padne granata, njemu neće biti ništa. Stvarno je fascinantno koliko su ljudi bili spremni žrtvovati svoj život samo da se čuju s najmilijima”, priča.

Iz Izjuma put ga je odveo prema Slovjansku i Kramatorsku, a putovanje su pratile scene od dvadesetak kilometara potpuno uništenih sela. Kuće srušene do temelja bile su čest prizor na njegovom putovanju.

Kada je došao u Slovjansk, provezao se njime, i odabrao cestu po kojoj će nastaviti dalje. Na njoj su ga, kaže, zaustavila dva vidno iznenađena vojnika. “Prvo što su me pitali jesam li normalan. Rekao sam im da jesam. Jedan od njih me pogledao i samo rekao ‘Bahmut’. U tom trenu sam shvatio kuda ta cesta zapravo vodi”, priča.

Nasmijali su se i pitali ga želi li zbilja u Bahmut. Za njega je to bilo kao da djetetu nude kinder jaje. Oduševljeno im je kazao da ako ga puste, da istog trena ide tamo. “Ponovno su me pitali jesam normalan, ništa im nije bilo jasno”, kaže kroz smijeh.

Rekli su mu da se do tog grada više ne može nitko osim vojske, pa ni novinari s akreditacijom. “Vjerojatno su snimili i objavljivali neke stvari koje nisu smjeli”, dodaje.

Metak u čelu ako ne posluša upute

Vratili su ga na raskrižje koje vodi prema Kramatorsku, a tamo ga je dočekala još jedna vojna kontrola. “Opet su me zaustavili, počeli ispitivati tko sam i što sam. Tražili su me propusnicu koju nisam imao, pa su mi rekli da ne mogu dalje. Ali kad sam spomenuo Objedinjenu bajkersku frontu, odmah su me pustili u Kramatorsk”, veli.

Po ulasku u taj grad dočekalo ga je još vojske. Jedan vojnik ga je uz smiješak upozorio da ne snima vojne objekte. “Prstima je formirao oblik pištolja, stavio ruku na čelo i pokazao mi da ću zapravo dobiti metak u glavu ako to učinim”, kaže.

Domagoj mu se nasmijao i pitao ga je li to zbog SBU-a, obavještajne ukrajinske agencije, a vojnik je samo kimnuo glavom. “Smijali smo se tako par trenutaka, ali zapravo uopće nije bilo smiješno. Rekao mi je da u Kramatorsku, kad me vide s fotoaparatom, neće pitati tko sam i što sam. To je zona prepuna špijuna, pa je vrlo lako poginuti”, priča.

Opisujući Slovjansk i Kramatorsk, kaže kako je većina zgrada tamo uništena još 2014., pa se u tim mjestima nije dugo zadržavao. Odlučio je krenuti prema Pokrovskom distriktu jer mu je bilo zabranjeno prići bliže fronti, pa potom krenuti prema Pavlogradu jer je čuo da se i tamo bilo teških raketnih napada.

Očekivao je da će i tamo svjedočiti prizorima devastacije, no bilo je suprotno. “Moram priznati da su Ukrajinci vrlo brzo obnovili sve što je bilo srušeno u Pavlogradu”, tvrdi.

Nedaleko od njega nalazilo se Zaporožje pa je i taj grad odlučio obići. Kada je došao u njega, oglasila se sirena za uzbunu. To mu je, kaže, stvorilo ogromnu nelagodu.

Susret s uzrujanom gospođom kod nuklearke

“Dan prije Rusi su raketirali avionski zavod, a ja sam bio baš pored njega jer sam htio obići muzej u zgradi do. Kad mi je na mobitel došla notifikacija da se radi o raketnom napadu, samo sam sjeo na motor i krenuo dalje, a muzej je i tako bio zatvoren.”

Od tamo je krenuo prema Nikopolu, no ni ondje se nije puno zadržavao. “Taj grad Rusi isto konstantno granatiraju, čuješ seriju eksplozija dva do tri puta dnevno, a tek onda ti dolazi notifikacija da se radi o artiljerijskoj paljbi”, tvrdi. U njemu, kaže, doživio neugodan razgovor sa 60-godišnjom gospođom. Stao je na jednu uzbrdicu kako bi fotografirao tamošnju nuklearku, a ona se pojavila niotkud i počela vikati na njega.

“Pokušao sam je smiriti, ali ništa nije pomagalo. Kažem tko sam, ona mi kaže da sam špijun i da nemam tablicu na motoru. Ponovno joj prilazim i objašnjavam što radim, jedva se smekšala. Ispričala mi je kako su joj Rusi srušili cijelu kuću i kako je sve oko grada minirano. Vidjelo se na njoj da je unezvijerena. Ljudima je tamo dosta svega, ali nemaju kud otići, pogotovo stariji”, priča.

Iz Nikopola je produžio za Nikolajev, a do njega vodio put kroz Herson. No, na putu je naišao na prepreku. Vojnici na punktu rekli su mu da je most prema Hersonu srušen i da će morati preko Krivijeg Roga. To ga je, kaže, dovelo u problem zbog policijskog sata.

Buđenje uz zvuk roja dronova

“Počeo je padati mrak, a nema šanse da dođem do Krivijeg Roga prije nego policijski sat počne. S druge strane nije mi se više dalo spavati u šatoru. Proveo sam dva dana u njemu, htio sam se negdje pošteno ispružiti i otuširati. Policijski sat je drugačiji od regije do regije. Na zapadu zemlje on počinje u 23 sata, a što si bliže ratnom području počinje u deset”, kaže.

Pomiren s činjenicom da ga čeka još jedno kampiranje, Domagoj se stacionira u šumu. Sklapa šator, ulazi u njega, taman je zaspao, a onda ga budi zvuk zujanja.

“Imao sam osjećaj kao da sam u košnici, da je oko mene roj”, kaže. Radilo se o iranskim Šahid dronovima koje Rusi lansiraju s Krima. Malo dalje od sebe čuo je eksploziju, pogledao u zrak i vidio vojni vatromet protuzračne obrane. Ukrajinci su, saznao je kasnije, skinuli nekoliko bespilotnih letjelica. “Kad sam to ugledao, rekao sam sebi: ‘dobro je, nije iznad moje glave'”, kaže.

Vratio se u šator i pokušao uhvatiti malo sna. Jutro je, kaže, brzo došlo, pa se spremio i krenuo u Nikolajev. U tom gradu je upoznao “genijalnog tipa iz Ukrajine”. “Zove se Max ali ga svi zovu Macarena jer je stalno pjevao tu pjesmu. On radi u službi za spašavanje, upravlja dronovima. Prije godinu dana vozio ih je za neke druge ciljeve, a sada s njima razminira minski sumnjiva područja”, kaže.

Gospodin Macarena detaljno mu je objasnio kako izgleda čišćenje Ukrajine od mina. Ujutro i navečer razminiraju minske terene s dronovima s termalnim kamerama koje prepoznaju metalne objekte.

“Kada je dan, zemlja je topla kao i metal, ali se navečer zemlja hladi, a metal ne. Dron ga registrira i ostavi njegove koordinate. Nakon toga pirotehničari znaju gdje se nalazi potencijalni minski predmet”, objašnjava Domagoj.

Posebno ga je fascinirala informacija da Ukrajinci koriste hrvatske strojeve za razminiranje. “Kad su mi to rekli, bio sam iznenađen. Zbog toga im je najbitnije da prepoznaju protutenkovske mine jer one uništavaju strojeve. Kad ih počiste, onda na red dolazi mašinerija”, tumači.

Stanoviti Macarena i još jedan ukrajinski civil pravili su mu društvo i na putu do Hersona. Ulaz u taj grad, kaže, bio je tenzičan, pomalo i neugodan zbog prilično strogog vojnika na punktu.

Ljutiti vojnik na ulazu u Herson

“Došao je do mene i ljutito pitao što radim. Macarena mu je krenuo objašnjavati što se događa, a vojnik je samo dreknuo na njega i rekao ‘tebe nisam ništa pitao’. Pokušao sam što smirenije pričati s njim, rekao sam mu da ne znam baš najbolje ukrajinski, a on mi je rekao ‘govoriš ga ti sasvim dobro’.

Počeo je biti agresivan. Objasnio sam mu da sam došao posnimiti razrušeni Herson, a on mi je rekao da ne mogu ući u grad. Macarena je opet pokušao nešto reći ali ovaj je ponovno viknuo na njega. Svi su se stisnuli”, veli.

Kad su im pokazali što imaju u torbama, to je posebno razjarilo vojsku. Macarena je imao dva drona, kontrolere i baterije, pa je vojnik podivljao. Nakon što mu je pokazao iskaznicu da radi kao pirotehničar, smirio se.

“Nakon njega ja otvorim torbu, ovaj vidi dron i poludi”, priča. Vojniku je pokušao objasniti da želi snimiti civilne, a ne vojne objekte, pa ga je ovaj pitao, kao i svi prethodni vojnici, zašto to radi.

“Kao i svakom prethodnom krenuo sam mu govoriti da smo ‘i mi u Hrvatskoj imali rat’. ‘I?’, pita me. Ispričao sam mu sve o opsadi Vukovara i Sarajeva koje im je posebno blisko jer je skoro 4 godine bilo pod okupacijom, a oni su bili okupirani posljednjih mjeseci. Pričali smo 15 minuta. Rekao mi je da nikad nije čuo za stvari koje sam mu ispričao jer su bili pod ruskom kapom, pa njihovi mediji tada nisu pisali o tome”, kaže.

Videopoziv curi uz padanje granata

Nakon što ga je smekšao, vojnik ga pušta dalje i upozorava ga da ne idu do mosta jer je tamo prava ratna zona i zabranjeno je snimati vojsku. “Centar Hersona, čini se, nije raketiran teškom artiljerijom. Zgrade su bile u komadu, više su se koristili minobacači. Nismo išli do mosta jer se ovoj dvojici koji su bili sa mnom taj dan nije dalo umrijeti”, govori kroz smijeh.

Samo pola sata prije nego što su ušli u grad Rusi su raketirali bolnicu. “Čuo sam jednu jaču eksploziju, ali nisam imao pojma da se radi o tome”, kaže. Pitam ga kako je reagirao na zvukove padanja granata, a Domagoj prepričava anegdotu iz Hersona.

“Sjeli smo na piće, ja sam pio svoj sokić, a onda je krenulo odjekivanje eksplozija. Čovjek s kojim sam bio začudio se kako ne reagiram na sve to. Nasmijao sam se i rekao mu da sam već navikao na takve stvari. On mi uzvrati kako su oni pak navikli da se ljudi stresu kada čuju detonacije. Rekao sam mu samo da ću se stresti onog trena kad granata padne pored mene”, govori Domagoj.

U povratku, u jednom trenu dok se javio djevojci video pozivom da joj objasni kako je sve u redu i da oko njega nije tako strašno, pada granata na manje od kilometar, a zatim i druga na 500 metara od njih uz fijukanje šrapnela. “Pogledao sam na mobitel i vidio da se radi o topničkoj paljbi. Ova dvojica su me pitala ‘je li ti bilo dosta?’. Rekao sam da je, te smo ubrzanim tempom krenuli iz zone zahvaćene artiljerijom”, priča.

Posljednja stanica na njegovom obilasku Ukrajine bili su Nova Odesa i Odesa. “U oba grada plaže su minirane i do njih se ne može doći”, kaže. U Odesi je obišao i katedralu Spasa i Preobraženja, značajnu pravoslavnu crkvu koju su Rusi raketirali ranije ove godine.

“Ukrajinci je već obnavljaju. Nisu me pustili u nju, ali sam kroz njene prozore vidio da je iznutra uništena. Raketa je pogodila krov i propala”, kaže.

Domagoj kaže da se na sjeveru zemlje osjeti antagonizam prema Rusima, dok je na jugu druga priča. “Tamo je 40 posto Rusa i 60 posto Ukrajinaca. Tamo nema ljutnje na Ruse kao ljude. Jedan čovjek mi je rekao da mu brat živi u Moskvi, drugi da ima kuma u Rusiji.

“Toliko je tamo stanovništvo izmiješano da oni nisu protiv Rusa kao Rusa nego protiv rata. Što si bliže frontu, stav ljudi je blaži”, govori.

Tvrdi da su Ukrajinci patriotski nastrojeni i da svatko tko nije na bojišnici, a koga je sreo na svom putovanju, na neki način sudjeluje u ratu. “Oni poslije posla rade stvari koje mogu slati na frontu. Lik koji mi je 2018. popravio motor ima servis kod Irpina. Kada je Rusija započela agresiju, on je odlučio servisirati tenkove i motore za vojsku. To radi nakon smjene. Korisniji je doma nego na frontu s puškom”, kaže.

No, neki su se ipak odlučili pridružiti vojnim i policijskim službama, a mahom su to mladi ljudi. “Pričao sam s policijom. Njihove plaće su inače 600 eura, ali za vrijeme trajanja rata imaju 1800 eura. Kao i vojska”, govori, dodajući kako je financijska injekcija očito dobra motivacija.

Ipak, Ukrajinci su uvjereni da će rat brzo završiti. Smatraju da će se to dogoditi u roku godinu dana. Domagoj pojašnjava zašto su ljudi koje je susreo diljem zemlje takvog stava.

“Svi imaju istu teoriju. Dolaze američki izbori, pa ako Joe Biden želi pobijediti, prvo mora dobiti rat u Ukrajini. Nadajmo se da će biti tako.”