Nekad je nužno odabrati stranu

Slučaj žene iz Švicarske pokazuje da je u nekim stvarima naše zdravstvo bitno bolje nego što mislimo

Priča gospođe V.K.S., operirane u Merkuru kod primarijusa Kocmana

FOTO: Vjekoslav Skledar

Za ljetnih odmora u Hrvatskoj, švicarskoj državljanki V.K.S. dogodila se rijetka nevolja: njen suprug morao je na kontrolu u jednu zagrebačku privatnu kliniku, pa je iskoristila priliku da i nju pregledaju liječnici. Svi nalazi bili su negativni, osim što nešto nije bilo u redu s krvnom slikom. Stoga je obavila još jednu analizu krvi, koja je pokazala da su joj, doduše, neznatno povećani markeri.

Zbog toga su napravljeni pregledi i ultrazvuk većine unutarnjih organa, bubrega, želuca, slezene, jetre, žuči, nadbubrežne žlijezde, limfa, ali nisu pronađeni nikakvi znaci oboljenja. Kako su ti pregledi potrajali tri tjedna, pacijentici je još jednom uzeta krv. Tada je utvrđeno, da su se markeri za to vrijeme gotovo utrostručili. Obavljeni su dodatni pregledi, a, među ostalim, napravljena je magnetska rezonanca gušterače. Tada je na repu gušterače uočeno zadebljanje koje je upućivalo da je možda došlo do upale gušterače, a nije bila isključena ni mogućnost da je posrijedi tumor.

Pacijentica odlučila da se operacija obavi u Hrvatskoj

Zbog iznenadnih bolova, pacijentica je primljena na Kliniku za unutarnje bolesti Kliničkog bolničkog centra na Rebru. Ekipa liječnika na čelu s predstojnikom klinike profesorom Rajkom Ostojićem, na temelju već napravljenih nalaza, odmah je dijagnosticirala tumor. Stoga je predloženo da se već drugi dan napravi transezofagalni UZV te biopsija gušterače. Pojednostavljeno, mini kamerom došlo se do gušterače gdje je, na repu, pronađen dobro sakriven tumor veličine tri centimetra.

S obzirom na to da više nije bilo dvojbe oko dijagnoze, odustalo se od biopsije zbog bojazni da bi se tumor, ako se izvadi jedan njegov dio, mogao razliti kroz novootvoreni kanal na druge organe. Zbog brzog rasta markera, bolesnica je prihvatila savjet liječnika da je operativni zahvat potrebno obaviti što prije. U takvoj situaciji povratak u Švicarsku te novi pregledi nisu dolazili u obzir jer bi oduzeli previše vremena, pa su pacijentica i njena obitelj odlučili da se operacija obavi u Hrvatskoj. Prijatelji su joj preporučili bolnicu Merkur u Zagrebu koja je postala poznata i izvan granica zemlje po uspješnom presađivanju organa.

U cijeloj nesreći puno sretnih okolnosti

Primarijus Branislav Kocman, zajedno s dr. sc. Leonardom Patrljem i dr. sc. Stipislavom Jadrijevićem, još od 1989. obavlja transplatacije jetre, bubrega i gušterače i do sada je u Merkuru obavljeno više od tisuću takvih zahvata. U prosjeku se obavi više od 100 presađivanja godišnje. Stoga Merkur ima najveći broj takvih operacija u Eurotransplatantu. Članovi obitelji bolesnice u razgovoru za Telegram kazali su kako je u cijeloj toj nesreći, bilo puno sretnih okolnosti.

“Najprije, sreća je da se išlo na redoviti, preventivni pregled, da je na Rebru odmah postavljena dijagnoza, a da se potom upravo tih dana s godišnjeg odmora vratio primarijus dr. Branislav Kocman, za kojega smo čuli da je jedan od najboljih kirurga. Čim je pregledao nalaze primarijus Kocman odmah je zaključio da je nužna hitna operacija. Zbog toga je od magnetske rezonanace gušterače, kada je na Rebru otkriven tumor, do operacije u Merkuru, prošlo manje od tjedan dana.”

Pacijentica je bila pozitivno iznenađena

I ta je brzina, potvrdili su nalazi, pacijentici spasila život. Naime, biopsijom je utvrđeno da se tumor nije proširio na okolne organe, a kako je operativni zahvat, po ocjenama švicarskih liječnika, izveden besprijekorno, prognoze su, slažu se doktori, više nego vrlo dobre. No nisu samo točna dijagnoza, brzina postupka te odlično izvedeni zahvat, ono što je u pozitivnom smislu iznenadilo pacijenticu i njene najbliže.

“U desetak dana koliko sam ležala u bolnici, zadivila me briga i pažnja kojom sam bila okružena. Nisam bila laka pacijentica, imala sam puno problema, no nikada niti jednom liječniku ili sestri nije bilo teško doći kada sam ih zvala, svi su bili iznimno ljubazni i susretljivi. Naprosto sam zadivljena kako to mlado medicinsko osoblje besprijekorno funkcionira u relativno skromnim uvjetima. Kompletnom bolničkom osoblju nikada nije bilo teško nešto učiniti, uvijek su bili nasmijani, srdačni, nikada se ti mladi ljudi kojima sam bila okružena nisu žalili. I zbog toga im dugujem veliku zahvalnost”.

Skrb prema bolesnicima u Hrvatskoj je na višoj razini

Da bolesnica ipak nije bila subjektivna u ocjenama, potvrđuju i njeni najbliži, koji su ju svakodnevno posjećivali. Svi oni imaju podosta iskustva sa švicarskim bolničkim sustavom, pa su mogli uspoređivati. “U švicarskim bolnicama više je mramora, bogatije su, vjerojatno je bolja i modernija oprema, ali briga i skrb koja se pruža bolesnicima u Hrvatskoj na višoj je razini. U švicarskim bolnicama pacijenti ne razgovaraju prečesto s liječnicima, dok primarijuse i profesore rijetko tko od njih viđa. Kod vas su pak liječnici uvijek na raspolaganju pacijentima”.

Vjerojatno će netko reći da je bolesnica imala tako dobar tretman jer je strankinja. No, nekoliko slučajeva u posljednje doba, kada su bolesnici koji su bili podvrgnuti operativnim zahvatima u zagrebačkim bolnicama, odlazili po druga mišljenja u najbolje klinike po svijetu, ipak bacaju nešto drugačiju, pozitivniju sliku na hrvatski zdravstveni sustav od one koja prevladava u društvu.

Razlike u cijeni usluge naspram Švicarske i SAD-a

Pacijentu kojemu je u Zagrebu operirana prostata, otišao je na pregled u Hamburg, u jednu od najboljih bolnica na svijetu za takve vrste bolesti. Liječnici su mu kazali da nema potrebe liječiti se kod njih jer je operacija u Zagrebu izvedena perfektno, a terapiju koja mu je propisana, odredili bi i njemački liječnici.

Bolesniku pak nad kojim je obavljen vrlo komplicirani operativni zahvat u Zagrebu, u jednoj od najboljih specijaliziranih bolnica u SAD-u, liječnici su također rekli da cijeli postupak u Hrvatskoj proveden besprijekorno, da ni oni to ne bi napravili bolje, pa su mu savjetovali da nastavi s liječenjem kod kuće.

Švicarce, međutim, nisu iznenadili samo pažnja i briga kojom je bila okružena pacijentica. Još više su bili zatečeni kada su dobili bolnički račun: za operaciju, tri dana boravka u intenzivnoj njezi te sedam dana bolničkog oporavka, platili su oko 60.000 kuna ili oko 8 tisuća eura. Takva usluga, saznali su, u Švicarskoj se naplaćuje više od 60.000 eura. U SAD-u, zavisi naravno o kvaliteti bolnice i ugleda liječnika, cijena se penje i do 200.000 dolara. Ako kod nas neka operacija, po procjenama HZZO-a, stoji između 30.000 ili 40.000 kuna, u SAD-u se za nju mora platiti toliko dolara, a u Njemačkoj oko 20.000 eura. U Americi se za kratak razgovor s profesorem mora platiti i do 500 dolara.

‘Strašno podcijenjen rad naših liječnika’

“Kada saznate koliko je cijena cijelog postupka, onda morate još više cijenite vaše liječnike i medicinsko osoblje”, zaključio je suprug pacijentice. Upitali smo profesora Rajka Ostojića, nekadašnjeg ministra zdravstva, kako objašnjava toliku razliku u cijenama bolničkih usluga kod nas i inozemstvu.

“Zato što je strašno podcijenjen rad naših liječnika, medicinskog osoblja i svih pratećih službi u bolnicama. Kako je više od dvadesetak godina Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO) bio dio državne riznice, odnosno financirao se iz državnog proračuna, svaka vlast pokušavala je smanjiti gubitke HZZO-a tako da je stalno snižavala cijene bolničkih usluga. Kako se smanjivao minus HZZO-u, tako su rasli gubici bolnica. Nakon što je HZZO prije dvije godine napokon izašao iz proračuna, ostalo mu je godišnje oko 3, 5 milijardi kuna više nego prije. Do tada je dio novaca koji je uplaćivan u proračun, a bio je namijenjen HZZO-u, distribuiran drugim korisnicima. Sada to više nije slučaj po postoje uvjeti da se cijene bolničkih usluga napokon povećaju kako bi se podigla kvaliteta liječenja te nabavila neohodna oprema”.

Profesor Ostojić kaže kako ne čudi dojam koji je stekla švicarska bolesnica jer je bila zaista u sjajnoj medicinskoj ustanovi. Objasnio je kako godišnje pet do sedam pacijenata s njegova odjela odlazi u inozemstvo po drugo mišljenje.

Postupak bi bio na višoj razini uz PET-MR

“Predajemo im svu potrebnu dokumentaciju, čak bolesno tkivo stavljamo u parafinske kutije kako bi ih mogli pregledati liječnici u inozemstvu. I mogu reći da su sve naše dijagnoze, bez iznimke, bile potvrđene. Jedino su u dva slučaja pacijenti dobili nove lijekove koji su još bili u eksperimntalnoj fazi i koji nisu stigli u Hrvatsku.”

Profesor Ostojić smatra kako bi dijagnostičko terapijski postupak kod nas bio još na višoj razini kad bismo nabavili PET-MR, magnetsku rezonancu. Dok je bio ministar htio ju je kupiti, ali je u to vrijeme postojao samo jedan proizvođač koji je imao monopol i držao je previsoke cijene. Danas su one pun niže, pa bi ih se relativno lako moglo nabaviti. Profesor Ostojić je zaključio kako bi kvaliteta bolničkih usluga bitno poboljšala kada bi se nabavilo još nekoliko robota koji pomažu pri osjetljivijim operacija, posebice za uroloških zahvata.

Nakon svih tih pohvala stranaca, bilo je zanimljivo čuti mišljenje jednog iskusnog domaćeg bolesnika koji se dugo liječio u Zagrebu te u nekoliko bolnica u Njemačkoj i SAD-u.

‘Ne postoje precizno razrađeni protokoli postupanja’

“Osnovna razlika između hrvatskog te njemačkog i američkog sustava je u organizaciji. Hrvatski sustav i njegovi liječnici svoj rad temelje na “iskustvenoj medicini”, dakle, na onomu što su naučili na fakultetu, što su naučili od mentora, odnosno što su sami, kroz praksu, prihvatili kao najbolje. Za samo za nekoliko pojedinaca ili timova može se reći da su im svjetski kriteriji važni. Zašto bi i bili, kad u nas nema nikakvog stvarnog rangiranja kvalitete, osim usmene predaje.

Također, za razliku od njemačke i američke medicine, ne postoje precizno razrađeni protokoli postupanja, ne prati se statistika svakog odjela, tima i liječnika. Dakle, ono što je ultimativno neophodan podatak za svakog pacijenta – da zna sve o svakom doktoru i svakom odjelu, kolika je, primjerice, stopa smrtnosti pri operaciji slijepog crijeva svakog kirurga koji takav zahvat u Hrvatskoj radi – toga nažalost nema. To se u Hrvatskoj ne prati niti objavljuje. Dapače, to je strogo čuvana tajna. Neshvatljivo je također da je zabranjeno objavljivati podatke o bolničkim infekcijama po pojedinim odjelima.

Sustavi u Europi ne mogu se uspoređivati s našim

Zatim, ne postoje stvarne statistike o broju i vrsti pretraga ili zahvata. Kad se to pokušalo mjeriti, došlo se do zastrašujućih podataka. Primjerice, oftalmolozi na Rebru, po jednom istraživanju, imali su gotovo nestvarne razlike u efikasnosti. Najbolji operater radio je mjesečno 12 puta više operacija od svoga kolege koji je imao istu plaću kao on i bio je na istoj hijerarhijskoj razini. Ili, slučaj radiologa koji je iz Osijeka otišao raditi u Manchester. Dobio je, doduše, četiri puta veću plaću nego u Hrvatskoj, ali je u Engleskoj morao napraviti šest puta više očitavanja nego li je morao napraviti u Osijeku.

Generalno, sustavi zdravstva u europskim državama teško se mogu uspoređivati s našim: kod nas, naime, ne postoji ni najmanji utjecaj tržista, pa je logično da ne postoje ni ozbiljne statistike i analitike.

Vrhunski njemački kirurzi i sveučilišni profesori dostupni su samo onima koji su uplatili dodatno, privatno osiguranje. Ostali se moraju zadovoljiti s običnim liječnicima. Taj, na prvi pogled asocijalan sistem, zapravo je duboko socijalan. Tako prikupljen novac puni zdravstveni proračun, pa omogućuje i najsiromašnijima pristojan medicinski tretman. Medicinske sestre tamo nisu konobarice i ne gube vrijeme raznoseći hranu, operacijske sale su skromne i bez suvišne skupe opreme, kakve ima u nas, a iskustva s hitnom službom u Americi, bez obzira na osiguranje, doista su traumatična.

Postoperativni postupak rizičniji nego vani

Ako niste životno ugroženi, čekati ćete satima. U usporedbi s Rebrom, primjerice, u najboljoj američkoj bolnici, MGH u Bostonu, tretman bolesnika na hitnom prijemu je drastičan. Ako niste ranjeni, stradali u automobilskoj nesreći, ako niste imali srčani ili moždani udar, šanse da se dokopate doktora ravne su nuli. Doista, nikome ne pada na pamet da zbog temperature ili nekih bolova ode na hitni prijem u neku bolnicu.

Dok čekate na pregled prisiljeni ste kod svakog liječnika ispunjavati vrlo opširne formulare u kojima morate opisati sve simptome svih nekadašnjih bolesti, operacija ili lijekova koje ste uzimali. Rutinski će vam, prije nego što vidite liječnika, izmjeriti tlak, puls, temperaturu, razinu sećera. Tako se verbalna komunikacija s liječnikom obično svodi na samo nekoliko minuta”.

Nekoliko liječnika s kojima smo razgovarali suglasni su kako je kod nas postoperativni oporavak rizičniji nego vani: zbog lošijih uvjeta smještaja, starih zgrada, manjeg broja sestara, manjka prostora, ali i zbog kraćeg boravka na intenzivnoj njezi zbog nedostaka osoblja, postoji veća opasnost od infekcija. Također smatraju kako u inozemnim bolnicima ima puno više usko specijaliziranih liječnika koji se bave samo, primjerice, štitnjačom, jetrima, nadbubrežnom žlijezdom. Zaostaje se i u kvaliteti sofisticiranijih pregleda, primjerice, molekularnoj genetici.

Bolji uvjeti za razvoj mladih liječnika u inozemstvu

Profesor Miroslav Dumić kaže kako se kod nas zapravo besplatno ili vrlo jeftino može dobiti jako dobra usluga, ali smatra da se ne poklanja dovoljna pozornost znanstvenom radu i istraživanjima. Puno mladih liječnika nema prilike odlaziti na specijalizaciju u inozemstvo te tako stjecati neophodna iskustva i upoznavati se s najnovijim dostignućima. Zbog toga mladi liječnici u inozemstvu imaju bolje uvjete za razvoj i napredak od kolega u Hrvatskoj što će uskoro, kada ode starija garda, predstavljati sve veći problem.

Profesor Mišo Virag uvjeren je pak kako pacijenti koji traže liječenje ili drugo mišljenje u inozemstvu, često ne odlaze na najbolje adrese. Zatim, objašnjava, da su vani liječnici stimulirani da obave što veći broj operacija jer im o tomu ovisi visina plaće ili pak dobivaju dio novca koji bolesnik uplaćuje za operativni zahvat. I na kraju, upozorava, kako u SAD-u u istoj bolnici i kod istog liječnika možete platiti bitno različitu cijenu za istu medicinsku uslugu, zavisno o tomu koju vrstu osiguranja imate. Što je u osiguravajućoj kući više klijenata, to im bolnice daju niže cijene.

Podaci o smrtnosti u inozemstvu nisu ohrabrujući

Premda se kod nas, kako kaže, naš sugovornik, ne objavljuju nikakvi podaci o smrtnosti u bolnicama pa se ne može uspoređivati, ipak brojke koje se objavljuju u inozemstvu nisu ni malo ohrabrujuće za tamošnje pacijente. U Njemačkoj prosječno mjesečno umire zbog lošeg tretmana ili liječničke pogreške oko 1000 bolesnika, dakle, 12.000 godišnje. U Velikoj Britaniji ta je brojka još veća: u prosjeku godišnje umire oko 18.800 bolesnika. U SAD-u je, pak, po svemu sudeći, ipak najgore.

Tamo godišnje umire oko 225.000 pacijenata, od toga 12.000 zbog nepotrebnog operativnog zahvata, 7.000 zbog pogrešnog medicinskog tretmana, 80.000 zbog bolničkih infekcija te 106.000 zbog pogrešno prepisanih lijekova. Zbog toga je broj umrlih zbog liječničke pogreške u SAD-u na samom vrhu po vrhu po smrtnosti, odmah iza respiratornih bolesti, raznih nesreća, srčanih i moždanih udara.