Nekad je nužno odabrati stranu

Jedna od većih blamaža Vrhovnog suda: u procesu od 414 milijuna sudila je sutkinja koja nije smjela

Pozadina revizije presude u postupku investicijskih fondova protiv RH

24.07.2013., Zagreb -  Branko Hrvatin, predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Photo: Igor Kralj/PIXSELL
FOTO: PIXSELL

Došlo je do neobičnog preokreta u slučaju dugogodišnjeg sudskog postupka privatizacijsko investicijskih fondova protiv Republike Hrvatske. Krajem listopada 2016. godine Vrhovni sud srušio je pravomoćnu presudu Županijskog suda prema kojoj je država fondovima morala isplatiti 414,5 milijuna kuna zbog polemične kuponske privatizacije.

Početkom ovog mjeseca, međutim, fondovi koja se smatraju oštećenima otkrili su prilično nevjerojatnu činjenicu. Marina Paulić, jedna od članica vijeća koja je 2016. sudjelovala u donošenju odluke Vrhovnog suda, šest godina ranije već je odlučivala u postupku fondova protiv države, tada kao sutkinja Županijskog suda.

A to je, prema važećem Zakonu o parničnom postupku, nedopušteno. Ni jedan sudac ne smije sudjelovati u donošenju odluke, ako je u istom predmetu već sudio pred nižim tijelom. Konkretna situacija dodatno je bizarna zbog činjenice da je Županijski sud 2010. godine presudilo u korist fondova, a šest godina kasnije, vijeće u kojem je sjedila ista sutkinja donosi suprotnu odluku.

Bio je to vrlo kontroverzan pokušaj države

Stoga su tri zainteresirana fonda – Slavonski zatvoreni alternativni investicijski fond, InterFin te Proficio d.d. – prije nekoliko tjedana predali zahtjev za ponavljanjem postupka. Spomenuti fondovi pokrenuli su još 2000. godine spor s Republikom Hrvatskom, smatrajući se oštećenima u postupku tzv. kuponske privatizacije, vrlo kontroverznog pokušaja države da nakon završetka Domovinskog rata, pomogne stradalnicima, prije svega prognanicima, ratnim i civilnim invalidima, bivšim političkim zatvorenicima…

Oko 226.000 građana bilo je obuhvaćeno kuponskom privatizacijom, a država je tada, te 1997., na popis stavila 471 tvrtku, čija je ukupna vrijednost dionica bila procijenjena na 12,3 milijarde kuna.Pravilnik kojim su bili regulirani postupci kuponske privatizacije nalagao je da njime budu obuhvaćene samo dobro stojeće tvrtke. No, kako toga nije bilo u Zakonu o privatizaciji, otvoren je prostor manipulacijama.

Dio PIF-ova iskoristio je mogućnost zamjene dionica, što je bilo predviđeno podzakonskim aktom, pa su one gotovo bezvrijedne – a takvih je bilo podosta jer su mnoge od 471 tvrtke s državnog popisa bile nesolventne ili na rubu stečaja – mijenjali za dionice dobro stojećih poduzeća.

‘Postigli smo dogovor s ministrom Marićem’

Promjenom vlasti 2000. godine obustavljena je mogućnost zamjene takvih dionica. Neki PIF-ovi ostali su uskraćeni, pa su pokrenuli sudski spor, a epilog je stigao 26. listopada 2016. godine, presudom Vrhovnog suda. Na iznenađenje tri spomenuta Privatizacijsko investicijska fonda, Vrhovni je sud preinačio presudu prvostupanjskog suda, pa su PIF-ovi ostali bez 414 milijuna kuna.

Kada je u proljeće prošle godine presuda Županijskog suda u Zagrebu postala pravomoćna, mogli smo ovršiti državu, jer uložena revizija ne bi odgađala ovrhu. Ali, željeli smo biti korektni i problem riješiti sporazumno. Jer, ni za državu 400 milijuna kuna nije malen iznos – kaže za Telegram branitelj jednog od PIF-ova koji su se sporili s državom.

– U jesen prošle godine s ministrom financija Zdravkom Marićem postigli smo sporazum da će do kraja prošle, 2016. godine, PIF-ovima biti isplaćeno 100 milijuna kuna, a ostatak, nešto više od 300 milijuna kuna do kraja prvog tromjesečja 2017. godine. U znak dobre volje PIF-ovi su se odrekli kamata koje su prestale teći od dana kada je postignut sporazum o isplati. Da su riječi Telegramova sugovornika točne svjedoči i činjenica što je rebalansom proračuna bila previđena i stavka kojom je država u 2016. trebala namiriti tri Privatizacijsko investicijska fonda. No, Vrhovni sud tada je državi, na štetu PIF-ova, uštedio taj trošak.

Vrlo neobično objašnjenje smisla privatizacije

Svakako najzanimljiviji dio presude koja će bez 400 milijuna kuna ostaviti tri Privatizacijsko investicijska fonda, jest način na koji su suci Vrhovnog suda Jasenka Žabčić, Dragan Katić i Darko Milković (uz već spomenute Marinu Paulić i predsjednika sudskog vijeća Mikšića) objasnili smisao kuponske privatizacije. Po njima, radilo se o aleatornom postupku (u kojem, ishod ovisi o sreći). Odnosno: jest da su dionice podijeljene stradalnicima Domovinskog rata dolazile iz problematičnih tvrtki, ali bože moj, te tvrtke mogle su se oporaviti i postati profitabilne, pa vlasnike njihovih dionica preko noći učiniti bogatima.

Da bi cijela priča bila jasnija, maknimo iz nje na trenutak posrednike (PIF-ove) između građana (ratnih stradalnika) i države. Dakle, država je svojim građanima dala kupone kojima su oni mogli kupiti dionice, ali samo onih tvrtki koje je na popis stavila ista ta država. Iz presude Vrhovnog suda tako na neki način proizlazi da je država namjerno prevarila stradalnike Domovinskog rata i držeći figu u džepu podijelila im, uglavnom, sumnjive i bezvrijedne papire. Otprilike kao da im je dala srećke nekakve lutrije, u kojima, kad ogrebete naneseni neprozirni sloj u više od 90 posto slučajeva piše: ”Nažalost ništa”.

Kako je slučaj riješen u neobičnih 16 dana

Stav Vrhovnog suda kako su dionice nesolventnih tvrtki mogle dobiti na vrijednosti njihovim boljim poslovanjem, zanimljiv je po još nečem: kvaliteta dionice relevantna je samo onoga dana kad je izdana. Za onoga tko je danas dobije, nema nikakva značenja kolika je njena vrijednost bila jučer, odnos kakva bi mogla biti sutra.

Spor PIF-ova i države, vidjeli smo, nastao je u trenutku kada su Privatizacijsko investicijski fondovi hrpe bezvrijednih dionica željeli zamijeniti za dionice profitabilnih tvrtki. No, stav je Vrhovnog suda da za nepravilnosti u kuponskoj privatizaciji nije moguće tražiti naknadu štete (što je bio predmet tužbe), već da su se te nepravilnosti isključivo mogle otkloniti novim postupkom dražbe. A novu je dražbu jedino, kroz državna tijela, mogla organizirati Republika Hrvatska, koju su PIF-ovi tužili, a koja to, evidentno, nije učinila.

Posebno je neobično što se, također zbog istih nepravilnosti u kuponskoj privatizaciji, država s dijelom fondova ipak nagodila – SN Holding i Dom Holding poduzetnika Darka Ostoje 2005. godine sklopili su sporazum s Fondom za privatizaciju, po kojem im je tadašnja vlada trebala nadoknaditi štetu od ukupno 570 miljuna kuna. Sanaderova Vlada u posljednji je tren odustala od nagodbe zbog pritiska javnosti, a Ostoja je odštetu za lošu privatizaciju dobio 2010. godine, nakon niza žalbi i arbitraža.

Neki fondovi uspjeli su se izvrsno naplatiti

Vlada mu je te godine iz svog portfelja prenijela 55 posto dionica Liburnia hotela, procijenjenih na 530 milijuna kuna, uz povrat 162 miljuna kuna, koliko je SN Holding bio uplatio na početku kuponske privatizacije. S druge strane, tri PIF-a, Slavonski zatvoreni alternativni investicijski fond, InterFin te Proficio d.d., ostali su bez takve državne odštete, iako se radi o identičnoj privatizacijskoj trakavici iz 1990-ih.

Preinačavanjem presude Županijskog suda koji je PIF-ovima dao za pravo i temeljem koje su trebali dobiti više od 400 milijuna kuna, Vrhovni je sud pritom pokazao nevjerojatnu učinkovitost: slučaj su riješili za 16 (šesnaest) dana. Revizija koja je Vrhovnom sudu dostavljena 10. listopada prošle godine, a koja je bila i temelj za preinaku presude, riješena je 26. listopada. O kakvoj je brzini riječ, najbolje ilustrira službeni podatak Ministarstva pravosuđa: rok rješavanja u građanskim predmetima pred Vrhovnim sudom u 2014. i 2015. trajao je od 800 do 860 dana.