Županijski sud, na zahtjev U ime obitelji, rehabilitirao je Filipa Lukasa, velikog fana Pavelića i ustaša

Lukas je izvršenje smrtne kazne, na koju je bio osuđen u studenom 1945., izbjegao emigriravši nešto ranije te godine iz Hrvatske u Austriju. Do tada je, od 1928. bio na čelu Matice Hrvatske, a zahtjev za njegovom rehabilitacijom, podnijet sudu u veljači ove godine, dočekan je u dijelu javnosti kao zahtjev za rehabilitacijom Nezavisne države Hrvatske.

‘Propagiranje ustaštva nije bilo dovoljno za kaznu’

Zbog toga je i vijeće Županijskog suda u Zagrebu koje je o njemu odlučivalo imalo delikatan zadatak – prihvatiti zahtjev za revizijom, te na taj način dati svojevrsnu podršku Lukasu i njegovom djelu u NDH, ili ga “odbiti i stati na stranu komunističkih vlasti koje su često donosile neutemeljene presude u mahom nepravednim sudskim procesima nakon II. svjetskog rata”.

Iako mnogi zahtjevi za rehabilitacijom ranije nisu prihvaćani, uz obrazloženje da je u ono vrijeme bila takva sudska praksa kojom su smaknuća i oduzimanje građanskih prava bili opravdani, sud na Zrinjevcu ipak je lani u srpnju poništio cijelu presudu kardinalu Alojziju Stepincu kojeg su komunističke vlasti 1946. osudile na 16 godina zatvora.

Zahtjev za rehabilitacijom Lukasa, doznajemo, prihvaćen je uz obrazloženje da propagiranje ustaškog režima u ovom slučaju “nije bilo dovoljno teško kazneno djelo za izricanje smrtne osude”, te da proces što je protiv njega vođen nije bio u skladu sa standardima kaznenog sudovanja.

Tko je bio Filip Lukas?

Lukas, čije ime nosi i osnovna škola u njegovom rodnom Kaštel Starom, bio je geograf, povjesničar, geopolitičar, teolog i sveučilišni profesor, suradnik i član uredništva Hrvatske enciklopedije. Za svog je radnog vijeka napisao 170 znanstvenih radova te više knjiga i udžbenika. Filip Lukas, kako ja sama Matica Hrvatska objavila u izdanju svog časopisa “Kolo”, rođen je 29. travnja 1871., a njegova obitelj u Kaštel Stari doselila je iz Poljica.

U Splitu je 1891. godine završio gimnaziju, a 1896. apsolvirao je Bogoslovni fakultet u Zadru. Zaredio se za svećenika 1895., a nakon toga nastavio je studij na Filozofskom fakultetu u Grazu pa u Beču. Završne ispite položio je 1906. Profesorsku karijeru započeo je 1901. godine na gimnaziji i Pomorskoj akademiji u Dubrovniku gdje je predavao povijest i zemljopis, a od 1907. do 1911. djelovao je kao profesor na gimnaziji u Sušaku. Od 1911. do 1918. predavao je na Trgovačkoj akademiji u Zagrebu.

Nakon profesorskog rada na toj je akademiji postao ravnatelj, a od 1919. bio je i docent za ekonomsku geografiju na Visokoj tehničkoj školi u Zagrebu. Godinu kasnije, kada je u Zagrebu osnovana Visoka Komercijalna škola, današnji Ekonomski fakultet, Lukas je tamo postao redoviti profesor. Radio je sve do 1945. godine, kada bježi u Austriju, a zatim u Rim. Umro je u tom gradu 26. veljače 1958. u 87. godini.

Lukasova politička misao

Povijesničari navode da je Lukas od najranije mladosti prihvaćao misao pravaške struje Ante Trumbića i Frane Supila, podržavajući preko njih i jugoslavenske ideje. Međutim, nedugo nakon proglašenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, i njezinog ujedinjenja u Kraljevinu Jugoslaviju, “nije mogao pristati na činjenicu da se u Zagrebu pozdravlja srpskim, a ne hrvatskim zastavama”. Odmah je, zato, počeo i zagovarati raspad Jugoslavije. Na kraju je i osuđen zbog širenja propagande.

Zanimljiv je, recimo, njegov govor na sjednici Matice hrvatske održane 29. IV. 1941. na kojoj je prisustvovao i »doglavnik ministar« Dr. Budak Mile. Lukas je svoj govor završio poklikom “neka Bog ispuni poglavnikove i naše želje i neka živi ostvaritelj nove Hrvatske dr. Ante Pavelić”.

Ima još. Recimo: “Hrvatski je narod u borbi za slobodu i nezavisnost pridonio beskrajne žrtve, a današnji uspjeh ima se zahvaliti heroizmu i odlučnosti mnogobrojnih stradalaca. Međutim najveći i odlučni završni uspjeh treba pripisati poglavniku dr. Anti Paveliću. Matica može biti ponosna, da je za vrijeme nasilnog vladanja srpske vlasti vršila muževno hrvatsku dužnost i izgrađivala hrvatsku kulturnu samobitnost i tako udarila osnovice za izgradnju države”.

Prikaz velikih ustaških uspjeha

Nadalje, izdao je zbornik Naša domovina, čiji prvi svezak donosi Pavelićevu sliku i nosi naslove ‘Hrvatska zemlja – hrvatski narod – hrvatska povijest – hrvatska znanost’, u kojima prikazuje uspjehe ustaštva.

Na čelo Matice Hrvatske Lukas je došao mjesec dana prije atentata na Stjepana Radića, da bi nakon ubojstva povjesničara Milana Šufflaya 1931. godine postao čelna osoba među hrvatskom inteligencijom koja je u to vrijeme pružala otpor politici Beograda.

Pisao je tako Filip Lukas koji je Hrvatsku napustio kratko prije nego što su partizani ušli u Zagreb. Suđenje je zato provedeno u njegovoj odsutnosti, a presudu mu je Okružni narodni sud za grad Zagreb izrekao 21. studenoga 1945. Osuđen je na smrtnu kaznu – strijeljanjem.

Presuda Okružnog suda

Povijesničar Jere Jareb pronašao je u Hrvatskom državnom arhivu tu presudu, no navodno cjelovitog sudskog spisa nema.

Iako je Lukasov odvjetnik dr. Nikša Škarica uložio žalbu, Vrhovni sud nije ju prihvatio, bez obzira što je Lukasov slučaj doista bio specifičan. Naime, on je proglašen krivim zbog svog znanstvenoga i publicističkog rada. Jedna od točaka optužnice odnosila se na tekst iz “Novog lista” što ga Lukas napisao u travnju 1941. Radilo se o izvještaju sa sjednice Matice Hrvatske na kojoj je bio i Mile Budak, ministar u tadašnjoj vladi NDH. U tekstu je veličana uloga Ante Pavelića za opstojnost hrvatskog naroda u ono vrijeme.

Kažnjen je i zbog veličanja NDH i ustaštva, te omalovažavanja Narodno-oslobodilačke borbe u izdanjima Matice Hrvatske objavljenima tijekom 1943. i 1944. godine. U točki 3. presude, čiju je presliku objavilo “Kolo”, Lukas je proglašen krivim jer je bio glavni urednik zbornika Naša domovina, koji je, zaključio je sud, širio propagandu u korist okupatora i njegovih pomagača.