Dr. Bekić: 'No pasaran!' - kratka povijest jednog poklika (i neobične žene koja ga je prva upotrijebila)
Upozoravajući na marš nacionalista uzviknula je: 'No pasaran!'
Nakon što ga je jučer na obilježavanju 70. godišnjice pobjede nad fašizmom u svom govoru upotrijebio premijer Zoran Milanović Telegramov suradnik o povijesti poznatog poklika iz španjolskog Građanskog rata.
Pritješnjena nadolazećim fašističkim kolonama generala Franca, vlada Narodnog fronta Druge republike, 1936. godine nastojala je učvrstiti političko jedinstvo i borbeni moral naroda u osvit konačnog obračuna. Izgledi nisu bili dobri: Francove jedinice nastupale su u četiri kolone, a – prema riječima njihovog vođe – peta kolona čekala ih je u samom Madridu. Otuda i termin peta kolona.
Vatrena govornica
U jednom od svojih promidžbenih nastupa, 24. kolovoza, preko Radio-Madrida, javnosti se obratila i Dolores Ibarurri, članica CK KP Španjolske. Ona je bila jedini predstavnik KPŠ i potpredsjednica Cortesa (španjolskog parlamenta), novinarka i vatrena govornica. Upozoravajući na marš španjolskih nacionalista prema Maridu, ona je na kraju govora uskliknula: ”No pasaran!” (Neće proći !”)
Nakon poraza Druge Republike i uspostave desničarske diktature generalissimusa Francisca Franca, ovaj usklik postao je mitsko mjesto borbene ljevičarske retorike sve do danas, ali možda i jedini valjani razlog zbog kojeg se još prisjećamo “La Pasionarije”.
Naime, sve što je uradila tijekom Građanskog rata koji se u naredne dvije godine razgorio u Španjolskoj bilo je na njezinu osobnu sramotu, ali i duboko protivno visokim načelima socijalne pravde i humanizma, za koje se deklarativno zalagala Komunistička partija Španjolske. Već početkom 1937. godine, Građanski rat postao je sve okrutniji i doveo do uplitanja stranih sila, prvenstveno Hitlerove Njemačke i Staljinova SSSR-a.
Staljinova zabrana
Nastojeći izbjeći sukob s Hitlerom, Staljin, vođa svjetske revolucije, zabranio je daljnji odlazak sovjetskih dobrovoljaca u španjolski građanski rat ali su istovremeno – preko Kominterne – sve komunističke partije dobile naredbu da organiziraju odlazak svojih dragovoljaca i u Španjolskoj se organiziraju u tzv.”Internacionalne brigade.”
Istovremeno, španjolski rezident Staljinove tajne policije NKVD-a Aleksandar Orlov i vodstvo KPŠ dobili su zadatak da razbiju široki antifašistički front te ga potpuno boljševiziraju. U toj operaciji, prvo je bilo likvidirano vodstvo Radničke partije marksističkog jedinstva (POUM), koja je bila proglašena “trockističkom”. Na suđenju preživjelim aktivistima POUM-a 1938., kao agentima Gestapoa, Dolores Ibarurri je još jednom uskliknula: ”Bolje je osuditi stotinu nedužnih, nego da i jedan krivac prođe nekažnjen.”
Brutalna likvidacija Trockog
Na taj način, Staljin je spriječio i svog nekadašnjeg suborca, a sada najvećeg neprijatelja i političkog bjegunca Lava Trockog, da se skloni u Španjolsku. Nakon što su Dolores Ibarurri i nominalni šef KP Španjolske Jose Diaz razbili sve preostale ljevičarske i anarhističke organizacije i skupine, Trocki se morao skloniti čak u Meksiko, ali ga je duga ruka NKVD-a i tamo dostigla te brutalno likvidirala 1940. godine.
Takvim svojim političkim djelovanjem, Dolores Ibarurri uspješno je razbila široki antifašistički narodni front, zbog čega je, najvećim dijelom, španjolska ljevica 1939. i izgubila Građanski rat.
Po njezinu uzoru, u Kraljevini Jugoslaviji, pretendent za položaj generalnog sekretara KPJ Josip Broz se, boreći se za najvišu partijsku funkciju, također obračunao sa svim jugoslavenskim komunistima i ljevičarima, koji nisu bili staljinisti.
Proleterska pravda
Obračun Staljina s protivnicima svoje diktature, Tito je proglasio “gnjevom sovjetskog naroda”, a farsične presude sovjetskih sudova na kojima su u smrt bili poslani deseci tisuća komunista, nazvao je “proleterskom pravdom”. U jednom članku iz 1938., u partijskom glasilu “Proleter”, Tito je ovako podučavao mlade kadrove: ”Često ćeš čuti mnoge prikrivene trockiste kako govore: ’Ja nisam trockist, ali nisam ni staljinist.’ Tko ovako govori, on je sigurno trockist.”
Poslije pada Druge republike, 6.ožujka 1939., Dolores Ibarurri pobjegla je iz Španjolske i preko Pariza, uz pomoć Franuske KP, stigla u Moskvu. Tamo je dobila najviši tretman: posebni apartman, službeno vozilo i šofera te zaposlenje u sjedištu Kominterne, u Kremlju.
Još jedna parola
Dok se Franco krvavo obračunavao s borcima i simpatizerima Republikanske vojske, Dolores Ibarurri išla je na večere kod generalnog sekretara Georgija Dimitrova i pohodila operne i baletne predstave u Boljšoj teatru. Pod njezinim utjecajem, španjolska Komunistička partija pozdravila je 24. kolovoza potpisivanje sporazuma Ribbentropp-Molotov, kojim je bila zapečaćena sudbina Europe, posebno Srednje i Istočne, za narednih pola stoljeća.
U jednom članku iz siječnja 1940., “La Pasionaria” je iznijela još jednu od svojih parola: ”…da bi se upoznao svakodnevni život u socijalizmu i herojska djela sovjetskog naroda, treba vidjeti Staljina, citirati Staljina, sresti Staljina !” Na osnovi takvih uvjerenja, 1942. bila je postavljena za generalnog sekretara španjolske Komunističke partije i na toj funkciji, dakako, u političkoj emigraciji, ostala sve do kongresa KPŠ u Pragu, 1960.
U međuvremenu, Tito je, uspevši se i sam na čelo KPJ – nakon vjerolomnog napada Hitlerove Njemačke na SSSR – po nalogu Kominterne, poveo je uspješni narodnooslobodilački rat. Međutim, u svojoj nezajažljivoj ambiciji činio je greške koje su ga, kasnije stajale Staljinove osude i sukoba s Informbiroom.
Dan JNA
Prvu veliku grešku napravio je već na Staljinov rođendan, 21. prosinca 1941., kada mu je, kao rođendanski poklon poslao depešu da je u bosanskom mjestu Rudo upravo osnovao “Prvu proletersku brigadu”. Staljin je bio bijesan: u njegovom masterplanu nije bilo predviđeno da se, “njemu u čast”, širom Europe provode boljševičke revolucije, pa je Titu poslao oštru kritiku koji ju je ovaj pokunjeno prihvatio i dan osnutka Prve proleterske (kasnije, Dan JNA!) premjestio dan kasnije: 22. prosinca.
Ali, od provođenja komunističke revolucije nije odustajao: nakon pobjede nad njemačkim okupatorom, Tita je zahvatilo pijanstvo od pobjede: pomislio je da sa svojom velikom armijom može krenuti i protiv dojučerašnjih zapadnih saveznika: 1946. JNA je počela rušiti američke vojne avione, koji su iz Njemačke na putu prema Italiji prelijetali jugoslavenski teritorij, a u Jadranskom moru, pred albanskom obalom, potopio je jedan britanski ratni brod.
Sukob s Titovom Jugoslavijom
Staljin je opet bio konsterniran: u situaciji kada SAD imaju atomsku bombu, a on je tek užurbano priprema za njenu proizvodnju, jugoslavenski vođa, umjesto politike širokog narodnog fronta provodi komunističku diktaturu, arogantno dijeli lekcije vođama drugih “narodnodemokratskih” režima u Srednjoj i Istočnoj Europi te otvoreno izaziva zapadne saveznike.
Posljedica je mogla biti samo jedna: Rezolucija Informbiroa i otvoreni sukob s Titovom Jugoslavijom, 1948. godine. Sve komunističke partije dobile su zadatak da najoštrije osude Tita, da njegove predstavnike izbace iz svih međunarodnih organizacija i potpuno ga izoliraju. Dolores Ibarurri odmah je izvršila svoj dio zadatka: najoštrijim ocjenama osudila je Tita i KPJ te 1949. na plenunu Međunarodne demokratske federacije žena izbacila iz članstva Antifašistički front žena Jugoslavije (AFŽ).
Susret u Dubrovniku
To cut the story short, već 1965., stigla je u Dubrovnik i predsjedniku Titu, sada već etabliranom vođi nesvrstanih zemalja, ponudila svoju duboku i iskrenu ispriku. Tito je bio majestetičan i prekinuo njezin: ”Mea culpa…” riječima: ”Nemoj se gnjaviti, ne brini, Dolores. Ja znam kako su se stvari odvijale tih dana. Znam to savršeno. Štaviše, vjeruj mi, da sam bio na tvom mjestu, zacijelo bih učinio isto!”
Nekoliko godina kasnije, 1972., nakon što se obračunao s masovnim “eurokomunističkim” pokretom u Hrvatskoj, dodiielio je svojoj istomišljenici Dolores Ibarurri odlikovanje “Narodnog heroja Jugoslavije.” Tito je umro 1980., a Dolores ga je slijedila 1987.