Odustani // Pritisni ENTER za pretraživanje
Politika & Kriminal

Vlado Iljkić o segregaciji u Vukovaru danas, potrebi da se u gradu izgradi spomenik svim žrtvama i pomirenju

Istaknuti branitelj i bivši član Stožera za obranu Hrvatskog Vukovara

Telegram intervju

Pošalji Podijeli Tweetaj

Sintagmu o Vukovaru kao mjestu posebnog pijeteta koja se često čuje u raznim prigodama, a osobito u dane kada se, kao sada, obilježava godišnjica sjećanja na stradanje i herojstvo tog grada, osmislio je Vlado Iljkić (57). Iljkić je vukovarski i hrvatski branitelj: tijekom Domovinskog rata bio je i na drugim ratištima i četiri je puta ranjavan.

Suorganizator je i sudionik prve Kolone sjećanja 1998. godine, a široj javnosti postao je poznat kao jedan od osnivača i istaknutijih članova Stožera za obranu Hrvatskog Vukovara. No, kasnije, 2015. povukao se iz Stožera, kako sam objašnjava, zbog neiskorištenih prilika za pravno rješenje pitanja Vukovara, nastalih uslijed razilaženje oko tumačenja mogućnosti koje je davao pravorijek Ustavnog suda.

Autor slogana o mjestu posebnog pijeteta

Iljkić, koji je inicijator i pisac ustavne tužbe vezano uz nepoštivanje duha Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, smatrao je pravorijek Ustavnog suda vrhunskim pravnim postignućem jer su se po prvi puta stradanja, boli i patnje proistekle iz Domovinskog rata, na neki način, i službeno priznale kao ustavna kategorija i dio duha tog zakona, što do tada nije bio slučaj.

Osim toga, kaže, pravorijek je nudio izvanredan pravno-politički okvir za rješenje prijepora na duže vrijeme. Međutim, većina u Stožeru, smatrala ga je katastrofalnim i neustavnim, pa se Iljkić povukao. Kao autora slogana o Vukovaru kao mjestu posebnog pijeteta, ideje koja je prihvaćena, ali se različito tumači, pitamo ga, kako bi on, kao autor tog slogana opisao njegov izvorni smisao.

VLADO ILJKIĆ: Nakon nastanka slogana Vukovar – mjesto posebnog pijeteta, prvotne ideje i nacrta iz 2005. godine, projekt je objašnjen i objavljen u tjedniku Hrvatsko Slovo te Pilarovom Zborniku kao djelo skupine autora koju, uz mene, čine i Neva Mihalić, Dražen Živić i Josipa Iljkić. Dakle, u pitanju je skupni rad iz kojeg ću citirati pojedine dijelove, pa moramo reći da je ono što kažem i njihovo.

Projekt je nastao iz potrebe i želje da se moralna, etička, društvena, duhovna, pravosudna, pravna, žrtvoslovna, povijesna, sociološka, demografska, kulturna, mirotvorna i svaka druga dimenzija Vukovara stavi u kontekst malog čovjeka i malog naroda, u kontekst jednoga grada, države, Europe, ali i svijeta. Potreba za takvim projektom aktualizirana je tijekom 2013. i 2014. godine, zbog nepotrebnih događaja u Vukovaru nastalih uslijed nerazumijevanja i prelaženja preko društvenih i pravosudnih prilika u Vukovaru koje bitno utječu na život tamošnjih zajednica.

TELEGRAM: Osim simboličnog, kakav je još smisao te ideje?

VLADO ILJKIĆ: Zalažemo se da se područje Vukovara zakonom proglasi ”područjem posebnog pijeteta iz Domovinskog rata”. Time bi se stvorio pravno-politički okvir za poseban nacionalni status Vukovara koji bi osigurao zakonsku zaštitu i spriječio političke opstrukcije koje već duže vrijeme onemogućuju stvarnu društvenu, a posljedično i gospodarsku obnovu grada. Proglašenjem područja Vukovara područjem posebnog pijeteta iz Domovinskog rata izrijekom bi se uvažila i potvrdila posebnost Vukovara u novijoj hrvatskoj povijesti i njegova važnost za opstojnost hrvatskog nacionalnog bića.

TELEGRAM: Bili ste od samog početka istaknuti član Stožera za obranu hrvatskog Vukovara? Jesu li u Stožeru do kraja shvatili smisao vaše ideje?

VLADO ILJKIĆ: Postoji stanovito nerazumijevanje smisla ove ideje. Ona nije usmjerena da se bilo koga prikrati za neko njegovo pravo, već da Vukovar sasvim legitimno osnaži svoj, često vrlo grubo i tragično, osporavani hrvatski identitet, da to više ne bude točka prijepora za bilo koga, te da ti sadržaji budu vezivno tkivo između Vukovara i onog što on predstavlja u svijesti i savjesti hrvatskog političkog naroda, Europe i svijeta i onih univerzalnih vrijednosti za koje se u Vukovaru borilo i žrtvovalo.

Taj projekt nikada nije bio namijenjen ili zamišljen kao neka prijetnja bilo kome. S obzirom da se u Stožeru radi o vrlo osjetljivoj skupini izravnih stradalnika Domovinskog rata s osobnim iskustvom stradanja koje još uvijek traje, bilo je očekivano njihovo donekle različito shvaćanje uvođenja u ravnopravnu uporabu srpskog jezika i pisma koji se doživljavaju kao simbol stradanja. Vezano uz njihovo oštro protivljenje uvođenju u ravnopravnu uporabu srpskog jezika i pisma i onog projektom predviđenog možemo reći da nije postojalo potpuno shvaćanje te ideje.

TELEGRAM: Kakvi su danas vaši odnosi sa Stožerom?

VLADO ILJKIĆ: Danas se oni svode na korektne i savjetodavne odnose s pojedincima iz Stožera. Naravno, uvijek ima i onih koji bi zametali kavgu, ali ipak mogu reći da smo se razišli civilizirano, kako i priliči. Iza mene je u Stožeru, osim ovakvog pravorijeka Ustavnog suda, ostala i mini studija koja je pokazala da manjinska politika koja se provodi u Vukovaru generira getoizaciju i samoobilježavanje pripadnika srpske etničke zajednice te pravnu i stvarnu segregaciju predškolske i školske djece. Tek nakon objave tih rezultata u Vukovaru je kao mogućnost izbora uveden dodatni model školstva.

TELEGRAM: Mogu li svjetska iskustva, i koja, pomoći da se pravno i politički zaštiti područje grada Vukovara?

VLADO ILJKIĆ: Dobar primjer takve zaštite je suvremeni izraelski zakon o nacionalnim parkovima, prirodnim rezervatima, nacionalnim mjestima i memorijalnim mjestima, ali i primjeri iz Velike Britanije gdje je zaštićeno oko 500 lokacija povezanih s ratnim zbivanjima. Na različite načine u svijetu su zaštićena mjesta stradanja u prirodnim katastrofama, ratovima i političkim represijama kao i mjesta od važnosti za nacionalnu vojnu povijest.

Povijesni primjer sustavne zaštite područja i spomenika povezanih s ratnim djelovanjima je institucionalna zaštita tragova rata u Francuskoj nakon Prvog svjetskoga rata. Primjereno čuvanje sjećanja na žrtve nacističkih odmazdi iz lipnja 1942. su sela Lidice i Ležáky u Češkoj kao i francusko selo Oradour-sur-Glane stradalo u lipnju 1944. godine. Tu je i čuvanje ostataka ili ruševina građevina kao povijesnih spomenika (Coventry, Berlin, Hirošima, Nagasaki, New York, zatim ruševine potresa u Sečuanu, više mjesta u Italiji poput Romagnano al Monte i slično.

TELEGRAM: Kako stvari stoje u nas?

VLADO ILJKIĆ: U Republici Hrvatskoj, između ostalih, poznajemo zaštićeno Spomen područje Jasenovac, a samo na području grada Vukovara zaštićeno je Spomen-područje Ovčara, Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata, Sabirni logor Velepromet te Vodotoranj. Dakle, ne postoje zakonske prepreke za dodjeljivanje specifičnog društvenog i memorijalnog statusa području grada Vukovara i vukovarskog Podunavlja.

TELEGRAM: Zašto je u Hrvatskoj, koja sada s pravom želi proglasiti Vukovar mjestom posebnog pijeteta, uništeno ili oskrnavljeno na stotine obilježja NOB-a? Zašto je prema tom dijelu povijesti postojao i još postoji takav animozitet? Nije li to paradoksalno?

VLADO ILJKIĆ: U pravu ste, to nije bio civilizacijski odnos spram naše prošlosti, ma kakva ona bila. Svakako je u tom smislu trebalo poštovati zakone RH. Na državi je da bude učinkovitija u primjeni zakona u svim, pa i u tim slučajevima, s čim očito kao država imamo problema. Konačno, tu je i pravo autora da se njegovo umjetničko djelo ne skrnavi. Povijesno i ljudski gledano, izgleda da svako vrijeme ima svoje granice, ideologije, spomenike, dobre i loše ljude… Naše bi bilo da se u svemu tome naučimo ponašati što više ljudski.

TELEGRAM: Upozoravate da je političkim odlukama Vukovarsko-srijemska županija institucionalno smještena izvan Vukovara što onemogućava njegov gospodarski razvoj. Koga za to smatrate odgovornim i kako to popraviti?

VLADO ILJKIĆ: Političke opstrukcije očituju se i u tome što Vukovar nakon povratka, unatoč tome što je povijesno i statutarno sjedište županije te ima ogromni moralni kapital proistekao iz Domovinskog rata, nije uspio u punom smislu riječi postati županijsko sjedište. Brojnim političkim opstrukcijama, ali i pravosudnim nekažnjavanjem zločina počinjenih nad njegovim stanovnicima, u javnosti se stvara turobna slika grada kojeg investitori uglavnom izbjegavaju i iz kojeg mladi odlaze.

I u ovom smislu označavanje Vukovara područjem posebnog pijeteta objedinilo bi povijesni identitet grada, hrvatski nacionalni identitet, humanističke društvene vrijednosti i memorijalizaciju mučeništva grada i njegovih stanovnika, poništavanje materijalnih, moralnih i kulturoloških posljedica velikosrpske agresije te uvažavanje društvenih, gospodarskih, duhovnih i kulturnih potreba stanovništva Vukovara i Vukovarsko-srijemske županije.

TELEGRAM: Kako riješiti pitanje dvojezičnosti, problema koji je izazvao toliko prijepora, žuči i nemilih scena te doveo do napetosti u Vukovaru, ali i političkih potresa na razini države? Za kakvo se vi rješenje zalažete?

VLADO ILJKIĆ: Od samog početka ovih događanja zagovornik sam toga da sve što se u Vukovaru radi, treba biti znanstveno propitano i utemeljeno. Takvo stajalište zastupam i kad je u pitanju dvojezičnost i statutarno i zakonsko uređenja tog problema, ali i demokratičnost postupka dolaska do prijedloga rješenja. Prije svega, u Vukovaru je trebalo provesti veliko znanstveno istraživanje sa što većim uzorkom ispitanika da bi se utvrdilo što građani Vukovara doista žele. Nakon dobivenih rezultata trebalo je organizirati stručne skupove i okrugle stolove s potrebitim profilima znanstvenika te tribine s građanima i donijeti zaključke. Nakon toga je trebalo provesti savjetodavni referendum.

Sve što smo dobili tim postupcima, skupa s pravorijekom Ustavnog suda, trebalo je činiti temelje na kojem će stručnjaci uz uvažavanje pokazatelja doći do prijedloga Statuta grada Vukovara kojim bi se išlo prema vladi RH, odnosno nadležnom ministarstvu. Ovaj i ovakav postupak od posebne je važnosti jer bi time pokazali i poručili svima – građanima, Vladi, pravosudnim tijelima i investitorima -da smo u stanju u jednom demokratskom postupku sami rješavati svoje probleme te ih pozvati da dođu investirati ili pomoći Vukovaru.

TELEGRAM: Jedna od ideja koju spominjete, a koja bi pridonijela istinskom pretvaranju Vukovara u mjesto posebnog pijeteta je i izgradnja Doma svjetskog mira. Kako bi on bio koncipiran i što bi sadržavao?

VLADO ILJKIĆ: U Vukovaru su se branile i štitile univerzalne ljudske vrijednosti, jer svaka žrtva u Vukovaru, bez obzira radilo se o vojniku, civilu, ženi, djetetu, nestaloj ili silovanoj osobi, predstavlja svaku takvu žrtvu bilo gdje u svijetu. Vukovar treba biti otvoren prema cijelom svijetu, ali i svojim iskustvom obogatiti svijet. U Vukovaru se tako nešto već pomalo i događa. Potrebno je ustanoviti Dom svjetskog mira, odnosno Park ili Aleju prijateljstva radi potrebe prihvaćanja i izlaganja darova naroda svijeta i građana hrvatske gradu Vukovaru i njegovim građanima.

Dosad su Vukovaru darovani, primjerice, kamen za mir iz Hirošime, opeka s katedrale Urakami iz Nagasakija te indonezijski Gong svjetskog mira, posvećen nedužnim žrtvama ratova koji trajno upozoravaju na krhkost svjetskog mira. Moja osobna želja je da Vukovar jednog dana, po ugledu na proglašenje određenih gradova prijestolnicama kulture, bude proglašen prijestolnicom ili “glavnim gradom ljudskih prava svijeta” u kojem nikada više ni jedno ljudsko pravo i pravo žrtve neće biti pogaženo. Dom svjetskog mira sadržavao bi na jednom mjestu i sve pravne akte donesene u svijetu a koji se odnose na ljudska prava.

TELEGRAM: Kada govorite o miru, često spominjete Vukovarsku golubicu…

VLADO ILJKIĆ: Ratno herojstvo stanovništva Vukovara, požrtvovnost branitelja i kasnija mirna reintegracija pokazali su čovječnu i mirotvornu bit Vukovara. Od Vučedolske golubice iz bakrenog doba, od vojnih vatrenih kočija planiranih 1995. koje su u hrvatskom duhu preobražene u vukovarsku golubicu mira, od goluba na memorijalnim obilježjima masovnih grobnica žrtava iz Domovinskog rata, od Vukovara do Škabrnje i Promine pa do Vukovarske golubice kao nove golubarske vrste koja je prepoznata 2008., a u siječnju 2015.i registrirana pri Hrvatskom savezu udruga uzgajivača malih životinja kao autohtona pasmina golubova.

TELEGRAM: Zalažete se da se državnim protokolom ”kroz dulje vrijeme” u službenim prilikama, prigodom posjete državnika iz Srbije, ne izvodi srbijanska državna himna? Čemu to i postoje li u povijesti slični primjeri?

VLADO ILJKIĆ: Srbija još nije preuzela, niti je pokazala stvarnu namjeru preuzeti političku, pravosudnu, moralnu i materijalnu odgovornost za agresiju na Hrvatsku kao i za stradanja Vukovara. Slična iskustva u Europi ukazuju na posebnu političku obzirnost i iskreno suosjećanje koje je potrebno pokazati na mjestima masovnoga stradanja. Posebice se to odnosi na političke slijednike države koja je prouzročila ljudska stradanja.

Takva mjesta imaju ili podrazumijevaju pisana i nepisana pravila posjeta i običaje službenoga protokola koja izostavljaju pojedina politička nacionalna obilježja (Auschwitz, Dachau i drugi koncentracijski logori i slična mjesta stradanja). Moralni osjećaj i humanistički senzibilitet uzvanika i posjetitelja također isključuju inzistiranje na političkom manifestiranju na mjestima na kojima se dogodio sumrak ljudskosti pod pokroviteljstvom državne politike.

TELEGRAM: Tražite se da se na području Vukovara i cijelog hrvatskog Podunavlja dostojno obilježe sva mjesta stradanja i imena stradalih. Kako objašnjavate da ni danas, 25 godina od završetka rata u Vukovaru, nemamo imena svih žrtava, kako vojnih, tako i civilnih?

VLADO ILJKIĆ: Nedopustiva pogreška svih nas koju moramo ispraviti.

TELEGRAM: Predlažete i Spomen obilježje civilnim i braniteljskim žrtvama agresije na Vukovar. Mislite li da je moguće postaviti jedinstveni spomenik svim žrtvama agresije?

VLADO ILJKIĆ: Ova ideja je jako važna zbog poruke zajedništva u različitosti i u najtežim vremenima koju bi takvo spomen obilježje nosilo. Potječe još iz 2005., a aktualizirana je 2013. kroz projekt o kojem govorimo i iznesena na brojnim sastancima branitelja Vukovara te Pilarovom znanstveno-stručnom skupu 2014. U Domovinskom ratu uz Hrvate su svoju žrtvu u obrani domovine u Vukovaru ugradili Srbi (oko šest posto), Mađari, Bošnjaci, Rusini, Ukrajinci, Slovaci, Nijemci.

Ovo se odnosi na branitelje jednako kao i na civilno stanovništvo. Imena ovih ljudi na najprikladniji bi način bila predstavljena ostvarivanjem projekta Memorijalnog spomen-obilježja Domovinskog rata Vodotoranj-Vukovar. Druga mogućnost je uređivanje spomen-sobe u sklopu Memorijalnog centra Domovinskog rata Vukovar. Nadam se da su gradski oci Vukovara u tom smislu već poduzeli neke korake.

TELEGRAM: Obilježavanje 18. studenoga, Dana sjećanja na vukovarsku žrtvu, često se koristilo u dnevno političke svrhe, a bilo je i mjesto scena kakve ne priliče tom trenutku i prostoru. Očekujete li da će ove godine takvi prijepori biti nadvladani ili će Vukovar ponovno biti iskorišten za mjesto političkih obračuna?

VLADO ILJKIĆ: Ako je Kolona sjećanja izraz pijeteta, a jeste, ili bi trebala biti, jer se konačno i održava pod sloganom Vukovar mjesto posebnog pijeteta, tada je svaka druga uporaba Kolone sjećanja neprihvatljiva. Pijetet proizlazi duboko iz osjećaja svakog pojedinca ponaosob i predstavlja njegov odnos spram žrtve i vrijednosti zbog kojih je postao žrtva. Pijetet proizlazi iz osjećaja koji imate kada u dubokoj tišini stojite na rubu masovne grobnice, kada vidite razmrskane kosti nasilne smrti, kostur majke i nerođenog djeteta, kada pokušate dokučiti njihove proživljene patnje i boli i kad uslijed toga zanijemite.

Pijetet je ono što osjetite na Memorijalnom groblju pred bijelim križevima. Pijetet je i smirena bol i spokoj na koji miriše zrak u predvečerje kada se tamo i drugdje upale tisuće lampiona, kada se oni u miru i tišini svjetlosnom rijekom sjećanja puste niz Dunav ili upale uzduž glavnih ulica svih hrvatskih gradova. Iz tih osjećaja dubokog poštovanja, divljenja i zahvalnosti žrtvi, proizlazi… diže se, živi i osjeća pijetet koji onda sobom donosimo u kolonu sjećanja. Zato, kolona sjećanja ne bi više smjela biti mjesto i vrijeme političkih sadržaja ili promidžbe bilo koga. Trebali bismo je zvati i Kolonom posebnog pijeteta i tišine.

TELEGRAM: Ali, nije uvijek bilo tako…

VLADO ILJKIĆ: Nažalost, imam dojam da se posljednjih godina brojnim nepromišljenim postupcima i sadržajima događa estradizacija pa i vašarizacija Kolone sjećanja. Čak se događa da primjer razdvojene Kolone sjećanja iz Vukovara prerastu u razdvojene protokole odavanja pijeteta u Jasenovcu. Mi koji smo još 1998. ustanovili i organizirali prvu Kolonu sjećanja, voljeli bismo da to ponovo postane Kolona sjećanja i tišine bez ikakve politizacije i estradizacije same kolone, sudionika i žrtve.

Podijeli 364 Tweetaj 0 Pošalji E-mailom
Ovaj članak ima komentara. Klikni ovdje za čitanje.

Prijava na Newsletter

Odustani