Država me prisiljava da oformim skladište od 6 kvadrata iako na svom webshopu prodajem digitalne knjige

Otvoreno pismo Marasu i Vladi

Frustrirana propisima, ali i postupanjem varaždinskog Ureda za gospodarstvo, Martan se obratila otvorenim pismom ministrima Ivanu Vrdoljaku i Gordanu Marasu u kojem traži pojašnjenje određenih propisa.

Otvoreno pismo prenosimo u cijelosti:

Poštovani ministre Vrdoljak i poštovani ministre Maras,

molim Vas da mi, s obzirom da se problem odnosi na vaša resorna ministarstva, odgovorite moram li, ako sam samozaposlena u vlastitom obrtu za proizvodnju softwarea čije je sjedište u mom vlastitom stambenom prostoru, te prodajem e-vježbenice odnosno PDF datoteke u elektroničkom obliku preko interneta, imati skladišni prostor od 6 kvadratnih metara? Jer, u vašim resornim ministarstvima tvrde da trebam. Bez obzira što je nelogično, bez obzira što je neshvatljivo, u Uredu za gospodarstvo Varaždin tvrde da trebam imati skladište barem “pro forma”.

Pro forma?

Čak i kad bih kao obrtnik koji želi raditi po ovom “tumačenju zakona”, iznajmila skladište “pro forma”, tada moram zaposliti i poslovođu za to skladište. Poslovođa će u tom “izdvojenom” pogonu tada čuvati ništa, jer PDF-datoteke u elektroničkom obliku NE MOGU fizički skladištiti. Gospođa u Uredu za gospodarstvo u Varaždinu kaže: “Ako to ne prodajete preko interneta, onda ne trebate imati skladište. Skladište morate imati samo ako te svoje ‘e-vježbenice’ prodajete preko interneta”. (!?!?!)

Dakle, vlasnik sam obrta sa sjedištem u vlastitom stambenom prostoru, za čije obavljanje nije potrebno ispunjavati posebne uvjete niti imati poslovni prostor. Kao vlasnik navedenog obrta mogu bez posebnog upisa djelatnosti trgovine u odgovarajući registar, prodavati robu-vlastite proizvode i na veliko (drugim trgovcima i korisnicima) kao i na malo (krajnjim potrošačima) budući da se u takvim slučajevima nisu stekli Zakonom propisani uvjeti za obavljanje djelatnosti trgovine, jer se ne radi o prodaji robe koja je prethodno kupljena radi njene daljnje prodaje, već samo o izravnoj prodaji proizvoda iz vlastite proizvodnje. S ovim stajalištem Hrvatske obrtničke komore slaže se i Ministarstvo gospodarstva, odnosno Ured za gospodarstvo Varaždin. No, te iste vlastite proizvode ne smijem prodavati preko interneta, jer u tom slučaju moram ispunjavati Minimalno-
tehničke uvjete i imati 6 metara kvadratnih skladišnog poslovnog prostora, koji nemam jer obrt obavljam u stambenom prostoru.

Neusklađenost zakona

S obzirom da se ne bavim trgovinom, već kao vlasnik obrta izravno prodajem isključivo svoje proizvode, neshvatljivo je da ukoliko ih želim izravno prodavati putem vlastite internet stranice moram imati 6 m2 skladišnog poslovnog prostora, a pogotovo kada se radi o proizvodima koji ne postoje u fizičkom obliku, koji su virtualni, elektronički, i koji se ne mogu skladištiti (u ovom konkretnom slučaju PDF datoteke ili software koji se skida direktno sa servera).

Ovim pismom želim skrenuti pozornost kako je očito došlo do neusklađenosti zakona (odnosno mišljenja) sa Zakonom o obrtu koji dozvoljava mogućnost osnivanja obrta u vlastitom stambenom prostoru i podrazumijeva izravnu prodaju tih istih proizvoda na tržištu (i internet je tržište) pa se usklada tih propisa/mišljenja mora provesti po hitnoj proceduri. Tisuće malih obrtnika nalaze se u opasnosti da ih inspekcije kazne i/ili zatvore, a sama mogućnost osnivanja obrta u vlastitom stambenom prostoru je dovedena u pitanje.

Stoga molim ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka, te ministra poduzetništva i obrta Gordana Marasa, u ime svih malih obrtnika koji rade i privređuju u vlastitom stambenom prostoru, jasne i nedvosmislene odgovore na ova pitanja:

1. Zašto Ministarstvo gospodarstva inzistira na ispunjavanju Minimalno-tehničkih uvjeta koji su direktno vezani uz Zakon o trgovini i prodajne objekte u kojima se obavlja trgovina na malo i veliko (a tu se radi o poslovnim prostorima), ako kao vlasnik proizvodnog obrta u vlastitom stambenom prostoru imam izravnu prodaju samo i isključivo vlastitih proizvoda i NE bavim se trgovinom?
2. Kako je moguće da Ured za gospodarstvo inzistira na posjedovanju skladišnog prostora čak i u slučaju kad se nema što staviti na skladište, kad se radi o elektroničkim, virtualnim, fizički neopipljivim proizvodima koji ne postoje u fizičkom obliku i mogu se kao takvi prodavati jedino i isključivo putem interneta?
3. Kako je moguće da se u isti “koš” trpaju veliki internet trgovci-preprodavači i mali samozaposleni obrtnici koji preko interneta prodaju npr. nakit vlastite izrade? Zašto i kako je moguće da sam napisala 10-tak mailova u oba ministarstva, a nitko nigdje nije pokazao niti najmanji interes da se ova birokratska nelogičnost riješi? Može li se moje pitanje riješiti, ili svoj “inovativni” proizvod mogu baciti u koš i zaboraviti na njega? Jesu li mali samozaposleni obrtnici poput mene nevažni za rast i razvitak gospodarstva?

Ne možemo pričati o pregovorima s informatičkim gigantima poput IBM-a, o tome kako smo “prepoznali informatičku industriju kao jedan od zamašnjaka hrvatskog izvoza”, o dovođenju IT grupacija u zemlju u kojoj se traži da se e-knjige fizički stavljaju na skladište, ne možemo pričati o razvoju poduzetništva ako se poduzetnicima s novim idejama onemogućuje rad i zatire ih se već u samom početku.

Hoće li netko napokon objasniti stvari

Nije li cilj povećati broj poduzetnika/obrtnika/gospodarstvenika umjesto zatvaranja obrta i poduzeća i naplaćivanje jednokratnih kazni? Nije li cilj smislenim zakonima i smislenim čitanjem tih istih zakona ljudima omogućiti da rade i zarađuju i da plaćaju porez?

Hoće li se netko napokon sjetiti objasniti gospođi u Uredu za gospodarstvo da njezin posao nije onemogućiti ljudima da otvaraju obrte/poduzeća, da njezin posao nije slijeganje ramenima kada naiđe na nelogičnost, da njezin posao nije savjetovati ljudima da rade na crno, nego da je njezin posao pronaći najbolje rješenje i omogućiti im da rade, da se samozapošljavaju i otvaraju nova radna mjesta?

Vjerujem da odgovor na ova pitanja interesira mnogo postojećih obrtnika, a isto tako i budućih, velikom većinom mladih, informatički pismenih obrtnika u vrijeme kada je obavljanje barem jednog dijela poslovanja preko interneta ne samo normalno nego neophodno.