Dubinski portret Vlahe Orepića, krajnje neobičnog i prilično zeznutog tipa koji je Karamarku rekao ne

Nakon sasvim jednostavno nabavljenog kontakta udruge (bio je to nečiji broj mobitela), zovem i pitam jesam li dobio Udrugu Škanj. Gospodin s druge strane kaže da jesam i pita mogu li ga nazvati za desetak minuta. U gužvi je.

Pristojni šef udruge

Za pet minuta zvoni mi mobitel, kontakt spremljen samo kao “Škanj”. Ne stignem se javiti, pa zovem nešto kasnije. Gospodina iz udruge opet uhvatim u gužvi, pa se dogovorimo da ćemo se čuti kasnije. Dan kasnije, u srijedu, već sam bio razgovarao s većim brojem aktivista koji poznaju gospodina Orepića, pa dvojim treba li uopće nazvati kontakt “Škanj”. Ipak zovem, a gospodin s druge strane me se odmah sjeti: “Aha, zovete u vezi Škanja, recite”. Što zapravo i nije bilo sasvim točno. Ispričam kako pišem tekst zamišljen kao životnu i političku biografiju Vlahe Orepića, te molim gospodina s druge strane da mi kaže svoja iskustva s novim ministrom unutarnjih poslova.

Kako je to izgledalo u borbi protiv termoelektrane, kako se gospodin Orepić nosi s pritiskom i nervozom, koliko su moćni bili ljudi s druge strane… “Ja sam Vlaho Orepić”, uz smijeh mi kaže glas s druge strane nakon što je mirno saslušao sve što imam za reći. Ni sam se nisam dugo suzdržavao. Tako sam raspitujući se o karakteru, navikama i aktivizmu ministra unutarnjih poslova Vlahe Orepića, sasvim slučajno i ne znajući, naletio na – ministra unutarnjih poslova Vlahu Orepića.

Da odmah na početku razriješimo mali misterij – Orepić je rođen 16. studenoga 1968. u Čapljini, u BiH. Mediji su, naime, pisali kako se mjesto rođenja novog ministra unutarnjih poslova ne zna točno i kako se spominju čak tri mjesta – Ploče, Konavle i Čapljina. Iz Konavala su njegovi roditelji, a u Pločama živi. “Imao sam lijepo djetinjstvo koje sam provodio u svojim Pločama i u Konavlima odakle potječu moji roditelji”, kaže Orepić. Naglašava kako živi u “bijeloj zgradi”: to je, rekli su nam njegovi susjedi, mjesto gdje žive uglavnom lučki radnici.

“Ništa posebno, to su radnički stanovi od 50, 60 kvadrata”, kažu Pločani s kojima smo razgovarali. Susjedi kažu kako je Orepić dosta omiljen među njima. “Moje prvo obrazovanje vezano je uz Ploče i vrijeme kad su se djeca mnogo više međusobno družila. I kad su djeca mnogo više vremena provodila na otvorenom. To je vrijeme prepuno bezbrižnosti, roditeljske ljubavi, brige, druženja, ali i skromnosti i sreće i zadovoljstva prema malim stvarima. Mogu samo reći Bogu hvala na prekrasnom djetinjstvu”, kaže novi ministar.

Prisjeća se i kako je odlučio upisati Mornaričku vojnu akademiju u Splitu. “Bio sam, kako mi to u Dalmaciji kažemo, živo dite. No kad sam došao u vojnu školu i nakon nekog vremena shvatio gdje sam najradije bih bio pobjegao kući”, kaže ovaj Neretljanin uz smijeh. Brzo se uozbilji: “Ipak, presudio je moj temperament i izdržao sam, što mi je drago”.

Konzervativni odgoj

Kaže kako su ga njegovi počeci i obrazovanje u vojnoj školi obilježili, a misli kako će mu biti od pomoći i na ministarskoj poziciji. “Moj kućni odgoj me je svjetonazorski usmjerio, a znanje, radne navike i životna stega koje sam tamo stekao su mi od velike pomoći kroz cijeli moj dosadašnji radni vijek. Vjerujem da će ova kombinacija konzervativnog odgoja i vojne izobrazbe i dalje biti dobar suport u obavljanju posla”. U skladu s uvjerenjima stranke koja ga je nominirala za ministra, ne priznaje podjelu na lijevo i desno. U jednom je lanjskom intervju rekao kako je ta podjela površna i životno demantirana.

Osim Mornaričke vojne akademije, završio je i Zapovjednu-stožernu školu Blago Zadro u Zagrebu, pomorski smjer. U Dubrovniku je diplomirao pomorski promet, a na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu stekao je titulu višeg sportskog trenera fitnessa. Nositelj je i crnog pojasa majstorskog zvanja 3. dan u karateu. Početkom 2014. izabran je za predsjednika Zajednice sportskih udruga Grada Ploča kao predstavnik karate kluba Ploče. Jednom je prigodom priznao kako je tu, vezano uz karate i sport u Pločama, emotivno najtanji.

U Hrvatsku vojsku, kao dragovoljac, pristupio je 1991. godine. “Jedno kraće vrijeme sam bio suborac gospodina Orepića. Kao dragovoljac Domovinskog rata u listopadu 1991. ušao sam u postrojbu u kojoj je on bio zapovjednik”, prisjeća se tog vremena Željko Nikolac Galac. To je bio dragovoljački vod starijih vojnika i prvih novačenih ročnika HV-a u Prvoj satniji mornaričkog desantnog pješaštva. “Ono što je ostavilo Orepićev trag i utisak kod mene jest staloženost, elokventnost, obrazovanost, odrješitost.

Sinjsko bojište

U više prilika je njegovo razumijevanje došlo do izražaja, bilo u rješavanju banalnih, bilo značajnih pitanja”, kaže Nikolac Galac. Orepić je bio prvi zapovjednik Ratne luke Ploče, osnovane u listopadu 1991. godine. “Njega je vihor rata odnio na drugu stranu, on je otišao u domobranstvo, pa od tamo na sinjsko bojište. Poslije toga u Oluju i konačno se na njegov zahtjev vraća u Hrvatsku ratnu mornaricu. Tada sam ja, 1996., nakon školovanja bio stožerni časnik, a on meni ponovno dolazi na mjesto zapovjednika”, prepričava Nikolac.

Vojni sustav Orepiću nije stran, ali u policijskom nikad nije radio. Pitam ga, s obzirom na to, može li upravljati tako kompleksnim sustavom, često dijelom okrenutim protiv njega i njegovih odluka. Pokušavam ga malo i isprovocirati, kažem da su pritisci na aktiviste u lokalnoj sredini poput onih kada se kao predsjednik Udruge Škanj borio protiv izgradnje termoelektrane na ugljen u Pločama, čak i kada dolaze od utjecajnih krugova, zanemarivi prema onima koji ga sada očekuju i s kojima je upravo suočen. “Pritisci su očekivani i oni su na neki način oblik prihvatljivog političkog djelovanja. Ono što je neprihvatljivo je necivilizirana forma i sadržaj pritisaka u ovom mom slučaju. U nedostatku argumenata i stručnosti ti pritisci su usmjereni na osobnu diskreditaciju u javnosti”, kaže Orepić.

Podmetanje s dnevnicima

Nedavno je, naime, jedan dnevni list objavio kako je Orepić kod kuće, kao suvenir, držao poznate topničke dnevnike, dokumente zbog kojih je Hrvatskoj blokiran ulaz u Europsku uniju. Požurio je aferu komentirati Tomislav Karamarko rekavši kako je 2010. nastupila kriza u odnosima s EU-om upravo zbog topničkih dnevnika, koje je Orepić navodno otuđio. “I onda se to kod njega pronađe. Čuvao ih je kao uspomenu i zato morate njega pitati zašto ih je čuvao”, kazao je Karamarko.

Orepić je reagirao vrlo žustro, rekavši kako je tu riječ o jednom “nekulturnom, nekompetentnom i primitivnom pokušaju političkog obračuna” i “destrukciji rada MUP-a i pokušaju osobne diskreditacije”. Operativna grupa Sinj, u kojoj je Orepić bio načelnik operative, za vrijeme Oluje, rekao je, uopće nije raspolagala s topništvom. Ratni zapovjednik te operativne grupe bio je bivši SDP-ov ministar obrane Ante Kotromanović. Slučaj je, barem u očima javnosti, zaključila fotografija generala Ante Gotovine i Orepića koja je doživljena kao potpora Gotovine ministru unutarnjih poslova.

U imovinskoj kartici Orepić je naveo kredit od 150.000 kuna i pozajmnicu od 170.000 kuna. Vlasnik je stana u Pločama od 62 četvorna metra vrijednosti 196.743,19 kuna, zemljišta površine 425 četvornih metara u Stravči kod Konavala vrijednog 6375 kuna, a u istom mjestu ima i dvije oranice, jednu površine 2920 kvadrata i vrijednosti 14.600 kuna i drugu površine 25 kvadrata koja vrijedi 125 kuna. Vlasnik je i udjela u Fondu hrvatskih branitelja koji iznosi 8000 kuna. Mjesečna primanja iznose mu 15.504,94 kune.

Njegov sukob s ključnim strukturama HDZ-ovih politika nije počeo nakon što je Karamarko rekao kako je “čuo da je ravnatelj Policije Vlado Dominić smijenjen”, pa ga je nadležni ministar Orepić demantirao. Nije sve počelo niti kada je Karamarko preko medija poručio Orepiću kako mora znati da je i on, Karamarko, odgovoran za policiju i nacionalnu sigurnost. Ni nezadovoljstvo Orepićevim izborom za ministra, koje se odmah pojavilo u vrhu HDZ-a, niti kasnije različite primjedbe o kadroviranju koje Orepić nije želio provoditi onako kako je to zamislio vrh HDZ-a nisu početak ovog međusobnog nerazumijevanja. Ovime se sukob samo iz doline Neretve preselio u Zagreb, s lokalne na nacionalnu razinu. Ulozi su veći, igrači nešto iskusniji, pa blefovi, u što se imao prilike uvjeriti i sam Karamarko, sve teže prolaze. Sve je počelo davno prije.

“Ja sam spreman u borbi protiv termoelektrane Ploče ‘popiti’ i metak, idem do kraja”, rekao je Vlaho Orepić, ekološki aktivist, predsjednik i osnivač Udruge građana Škanj u ponedjeljak, 20. listopada 2014., u 11 sati i 55 minuta na tematskoj sjednici Županijske skupštine Dubrovačko-neretvanske županije. Tema je, dakako, bila izgradnja TE Ploče. “Nemojmo, molim vas, u ovo pitanje života miješati politiku”, rekao je tada.

Te se sjednice, sasvim dobro sjeća županijska vijećnica Ana Musa, bliska Mostu i Orepiću. Prema statutu županije, Orepić je imao pravo govoriti pet minuta. “U tih 5 minuta on je rekao puno, što netko ne bi rekao u sat vremena. Rekao je tada da je dijete ove županije i da ima pravo na ovu borbu, te jasno i glasno da je spreman ‘popiti’ metak”, kaže Musa. Orepića poznaje cijeli život. “Znam ga još kao malog dječaka, susjedi smo u Pločama”, kaže. “Ovima koji ga pritišću mogu samo reći: ‘Namjerili ste se na pogrešno dijete’. On je vojnik i ne popušta.” Orepića opisuje kao uporna i tvrdoglava čovjeka. “Zbog njegove odlučnosti mislim da će uspjeti i u ovom poslu koji sada radi. Ne osvrće se on na svačija mišljenja”, kaže nam Musa.

Problem pri odabiru

“Nemojte od mene raditi rock zvijezdu”, rekao je nakon izbora novi ministar unutarnjih poslova. Pažnju javnosti teško je mogao izbjeći: brkovi u stilu Clarka Gablea, crni pojas u karateu, sukob sa samih vrhom HDZ-a i medijsko prepucavanje s Tomislavom Karamarkom jamčili su mu zanimanje medija i birača. Do sada nerazjašnjeni politički misterij ostaje – je li na popisu koji je novoimenovani premijer Tihomir Orešković podijelio novinarima na predstavljanju svog tima 21. siječnja, samo pogreškom nedostajalo ime ministra unutarnjih poslova, koje mnogi tamo nisu željeli vidjeti. “Sve je u redu, Orepić je predložen za ministra”, kazao je nepunih pet minuta nakon toga Nikola Grmoja Telegramu.

Danas Grmoja za Telegram otkriva zašto su se Božo Petrov i on odlučili baš Orepića nominirati za ministra. “Imali smo nekoliko kandidata, koji su svi dolazili iz sustava. Bilo nas je strah veza tih ljudi s određenim strukturama, a za gospodina Orepića smo znali da on nije na bilo koji način povezan niti sa SDP-om, niti s HDZ-om, niti da će netko moći vršiti pritisak na njega”, kaže Grmoja. “Znali smo da nije čovjek kojeg netko može nazvati i reći da napravi ovako ili onako”.

I on se dobro sjeća borbe protiv TE Ploče – tada je, naime, upravo preko ekološke aktivistice Ane Muse upoznao Orepića. “Dobro je da su se ljudi organizirali i aktivirali, ali da su tada svi gradovi i sve općine na ovom području bili pod HDZ-om možda bi ta termoelektrana na ugljen prošla. Budući da je bio jedan nezavisni gradonačelnik i to gradonačelnik najvećeg grada koji se suprotstavio, onda su i građani drugih gradova počeli to propitkivati i pritiskati svoje političare”. Riječ je, naravno, o tadašnjem gradonačelniku Metkovića Boži Petrovu. “Sigurno je da su ljudi koji su tada željeli da se izgradi TE imali jako političko zaleđe.

Direktor Luke Ploče Ivan Pavlović je bivši ministar, a direktor tvrtke Luka Ploče energija Josip Jurčević je bio pomoćnik ravnatelja za pravne, materijalne i kadrovsko-financijske poslove u SOA-i. Bili su jako politički umreženi i tada je bilo mnogo prijetećih poruka”, kaže Grmoja. Jurčević je izuzetno blizak Karamarku i Milijanu Brkiću, a u SOA-i je bio među ključnim ljudima.

To je vrijeme Orepića dovelo u sukob s utjecajnim krugovima bliskim HDZ-u, ali ga je i približilo Mostu. “U jednom trenutku me gospodin Božo Petrov, kojeg sam upoznao u borbi protiv termoelektrane, zamolio da se prihvatim dužnosti koju sada obnašam”, kaže Orepić. “Zamolio sam ga da mi da dva dana da razmislim. Nakon ta dva dana rekao sam da i eto, tu sam”.

Upravo su Grmoja i Petrov inzistirali na Orepiću kao ministru unutarnjih poslova u pregovorima s HDZ-om. To je bio jedan od ključnih razloga zašto su se pregovori otegnuli, a nesuglasice i sukobi oko kadroviranja u MUP-u do danas se nisu smirili. Sada se, u pozadini prepiranja preko medija, događa najveći sukob koalicijskih partnera i rat za represivni aparat. Iz oporbenog SDP-a optužuju HDZ kako čak i mijenja zakon o vojsci kako bi ju mogao koristiti i unutar granica Hrvatske, pod obrazloženjem opasnosti koje predstavlja migrantska kriza, kako bi nadomjestio prazninu koja je nastala time što policija nije završila u njihovim rukama.

Pavlović je Orepića i tužio za sramoćenje i dobio presudu u prvom, nepravomoćnom stupnju. Razlog su dva Orepićeva teksta u kojem je pisao kako se Pavlovića boje radnici, zastupnici gradskog vijeća, gradonačelnik… Orepić je govorio i o “kulturi nerada koja se zasniva na moći bez sposobnosti, diplomi bez učenja”, a sutkinja je presudila kako je Pavlovića predstavio kao osobu koja pripada kulturi nerada, kako to škodi časti i ugledu tužitelja, te je presudila kako se Orepić kažnjava novčanom kaznom od 30 dnevnih dohodaka, odnosno 4000 kuna.

Politički obračuni

“Zanimljivo je da oni koji sada pokreću postupak se služe istim metodama, kao oni koji su to radili prije njih… Neki nastavljaju kontinuitet politike bivše Kukuriku vlasti i na taj način koriste represivni aparat u svrhu političkih obračuna”, rekao je glavni tajnik HDZ-a Milijan Brkić potkraj veljače. Tada je, kao HDZ-ov kandidat za ministra branitelja, upozorio na “zanimljivu koincidenciju”, njegove nominacije za ministra i ponovnog pokretanja postupka o diplomi od strane Policijske akademije.

S neskrivenom ironijom Brkić je govorio i o ministru Orepiću. “Gospodin Vlaho Orepić je kao kandidat Mosta nezavisnih lista predložen za ministra unutarnjih poslova. Ima li kompetencije za to ili ne?”, upitao se Brkić, zastao na tren, pogledao kratko prvo pod, a zatim glavom pokazao nasuprot sebe, gdje je sjedio SDP-ovac Franko Vidović i odgovorio na svoje pitanje: “Isto kao i Ranko Ostojić i Šime Lučin, tako i on, slične nekakve. Ali, bože moj, to je politika. Nigdje ne piše da prvi čovjek u ministarstvu mora imati kompetencije. Tako i gospodin Vlaho Orepić”. Trenutak prije, u ne baš pozitivnim tonovima, govorio je o Ostojiću. “Orepić je završio vojnu školu bivše JNA-a, pa je bio i u Domovinskom ratu, ipak je čovjek naučio sustav”, zaključio je Brkić, ponovno s ironijom u glasu.

Orepićev sukob s ljudima iz samog vrha struktura HDZ-a sada je samo dobio svoj nastavak, ali datira iz nekih ranijih vremena. Kao osnivač i predsjednik Udruge Škanj borio se protiv izgradnje termoelektrane u Pločama što ga je dovelo u sukob s direktorom tvrtke Luka ploče energija d.o.o. Josip Jurčevićem. On je bio ključna osoba za kadroviranje tajnih službi kada su ih vodili Tomislav Karamarko i Milijan Brkić. Jurčević je kasnije, uz Brkićevu podršku, bio i kandidat za mjesto savjetnika za nacionalnu sigurnost predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Nije prošao, a umjesto njega izabran je današnji Orepićev kolega u Vladi, ministar obrane Josip Buljević.

“Ljudi koji su se zalagali za izgradnju Termoelektrane bili su jako bliski politici. Mislim da se to sada Vlahi obija o glavu, to neprijateljstvo pojedinaca prema njemu”, kaže Ana Musa.

Uloge Orepića u borbi protiv TE Ploče sjeća se i aktivist iz udruge Eko Kvarner Vjeran Piršić koji kaže kako je u tim trenucima pritisak bio golem. “Moji razgovori s njim bili su obično u večernjim satima, i što smo išli dublje u noć, to je bilo više informacija. Nikada mi nije rekao kako mu prijete i da će mu napraviti nešto konkretno te da će dobiti otkaz u vojsci. Ali ljudi oko njega, ostali aktivisti su mi rekli da je njemu jako teško i da ima velikih problema zbog aktivizma”, kaže Piršić koji je i sam sudjelovao u borbi protiv izgradnje termoelektrane. “Od nekoliko stotina aktivista koje sam imao prilike upoznati, koji su veoma zanimljivi i časni ljudi, u mojih 14 godina ekološkog aktivizma, vi možete na prste jedne ruke nabrojati ljude koji su bili spremni riskirati čak i vlastitu fizičku egzistenciju.

Kasnovečernji razgovori

Vlaho je bio jedan od njih. Rekao je da ide do kraja, nije bio ziheraš”, kaže ovaj ekološki aktivist i dodaje kako je borba protiv TE Ploče, uz Salonit u Vranjicu bila najteža aktivistička kampanja.

“Moj je dojam da je Orepić u tim trenucima pokazao da se može nositi s pritiskom, postoje razne fizičke reakcije – po govoru tijela je bio miran, nije koristio nikakva sredstva, tablete, cigarete, nije pio, to vidite, večerali smo skupa, pa vidite da čovjek popije čašu vina, a ne pet.

Ključne poluge

Držao je kontinuitet, to je izuzetno teško”, rekao nam je Piršić. I on potvrđuje da su ljudi koji su vodili ovaj projekt bili jako bliski politici. “Ne samo bliski, nego su bili uključeni u njihove ključne poluge”, kaže.

Ana Musa pokrenula je tu bitku kada je Gradsko vijeće Ploča htjelo izmijeniti Prostorni plan Grada Ploča. Kada je Orepić to vidio, priča nam Musa, odlučio se priključiti. “Ja sam mu rekla: ‘Vlaho, ti si zaposlen u vojsci, možeš imati problema.’ Odgovorio mi je: ‘Važniji je moj grad, moji ljudi i moj život ovdje, nego problemi na poslu. Riskirat ću.’ I riskirao je.”

Nakon toga, posao u vojsci ipak nije zadržao. “Ne bih ulazila u to je li on zbog angažmana protiv TE Ploče ostao bez posla, ali je činjenica da je on nakon toga, s 40 i nešto godina otišao iz vojske”, kaže Musa. I Piršić vjeruje kako je Orepiću jasno bilo rečeno da je njegov aktivizam nespojiv s karijerom časnika. Strahovito jaka i moćna, politički umrežena grupa krenula je u ovaj projekt, potpuno uvjerena da će se TE i izgraditi, priča Musa. “Gospodin Damir Begović (riječ je o bivšem šefu HEP-a op.a.) imao je i ured u glavnoj ulici u Pločama. Vlaho i ja smo bili sitna raja za njih. Ali evo, zajedno s neretvanskim narodom uspjeli smo dobiti tu bitku”.

Jedan je moj sugovornik istaknuo kako je Orepiću i građanski aktivizam, bio potpuno nepoznat, pa je svejedno, kao autsajder, uspio. “Odustajanje nije moja osobina”, kaže Orepić za Telegram, bez ironije. “To sam dokazao u borbi protiv realizacije ideje o termoelektrani na ugljen u Pločama, bez obzira na ‘autoritete’ s druge strane. Tada sam vjerovao da radim ispravnu stvar i sada vjerujem isto. To je to.”

Grmoja smatra kako Orepiću nepoznavanje sustava može biti mana, ali i – prednost. “Nije vezan za bilo koga, niti je ikome išta dužan. Brzo će on pohvatati konce, već dobro radi”, kaže. Jedan događaj kojeg su mi ispričali dobro upućeni izvori bliski Mostu, tome i svjedoči. Osoba od najvećeg povjerenja Bože Petrova i vrha Mosta sugerirala je jednom visoko pozicioniranom članu, kako bi možda bilo pametno jednog gospodina kojeg radi u policiji, za kojeg smatra da nije stranački opredijeljen, postaviti na neku višu dužnost. “To samo Vlaho određuje”, odgovorio joj je taj član Mosta.

Grmoja nam kaže kako je Orepić apsolutno autonoman, te kako je sam birao pomoćnike i sam donosi odluke. “Naravno da je otvoren za sugestije, ali ipak su to ljudi s kojima će on surađivati, a odgovoran je i za rezultate Ministarstva unutarnjih poslova, tako da je logično da je njegova zadnja”.

Emotivna ucjena

Kao čovjek s velikim ugledom u lokalnoj sredini kritizirao je inicijativu pločanskog župnika don Petra Mikića za izgradnju spomenika Franji Tuđmanu i vijećnika koji su “glasali samo iz razloga da ne bi morali objašnjavati zašto su protiv”.

“Ova mentalna ekshibicija don Petrove isključivosti nije iznimka i nije iznenađenje za one koji ga poznaju”, kazao je tada Orepić i dodao kako je ovo “svojevrsna trendovska emotivna ucjena sustavom ili si naš ili njihov, te nema uporište u osjećaju i potrebi zahvalnosti prema prvom predsjedniku RH”. Suprotstavio se i gradonačelniku Metkovića, Boži Petrovu kada je ovaj pokušao uvesti registraciju MT za Metković. Time se, smatrao je Orepić, “pri iskazivanju spomenute ambicije pristrano i neosnovano predimenzionirala uloga Metkovića”.

Poručio je i kako “administrativna središta proizlaze iz života, a ne život iz njih”, te kako ta inicijativa nema uporište u životnoj, nego političkoj potrebi. Petrov mu, očito, to nije zamjerio. Godinu dana kasnije, predložio ga je premijeru Oreškoviću za ministra unutarnjih poslova. Ta je preporuka bila ključna jer je Oreškoviću bilo teško procijeniti čovjeka u tako kratkom razgovoru, kaže Grmoja.

Kao ministar, ukinuo je svojim pomoćnicima i zamjenicima mogućnost korištenja službenih automobila i dao ih je operativcima na terenu. S nešto manje simpatija, javnost je gledala na iznajmljivanje stana na zagrebačkoj Trešnjevci u kojem Orepić živi s cijenom mjesečnog najma od 5000 kuna.

Nesporazum s Rusima

Velik je interes javnosti izazvao i Orepićev susret s ruskim veleposlanik Anvarom Azimovom o kojem su na Twitteru ruskog veleposlanstva u Hrvatskoj napisali kako su Azimov i Orepić “raspravili o pitanjima suradnje sigurnosnih službi”. Kasnije su iz ruskog veleposlanstva rekli kako se radilo o međuresornoj i protuterorističkoj suradnji, te kako je u prvoj objavi bilo riječ o nespretnosti u prijevodu. No, i protuteroristička politika NATO-a i EU-a, drukčija je od ruske. Iz američkog veleposlanstva kratko su rekli za Telegram kako ne komentiraju sastanke na kojima nisu sudjelovali. “Duboko cijenimo naše blisko partnerstvo i suradnju s Hrvatskom na području vladavine prava i sigurnosnih pitanja”, dodali su.

Ministra Orepića sam sasvim otvoreno pitao stoji li iza napada i pritisaka na njega stranka koja je računala da će kontrolirati MUP, ali na kraju nije tako ispalo – dakle HDZ. Odgovorio mi je ovako: “Ne volim generalizirati, pa tako ne bih opterećivao neku stranku. Ovakvi postupci ukazuju na odsutnost elementarne političke kulture, pa rekao bih i životne. No, pojedinac koji svoju političku poziciju hrani na ovaj način, prije svega je problem svoje stranke, pa koja god ona bila”.

Danas Orepić nastupa iz drukčije pozicije nego u prošlom sukobu. Tada je, kao građanski aktivist, bio autsajder. Danas, nastupa iz pozicije moći. No, ni druga strana nije ništa manje moćna i odlučna da provede svoj naum. “Ovaj model političkog djelovanja ima za cilj izazvati strah kod političkih neistomišljenika i na taj način ih potaknuti da odustanu, što se najčešće i dogodi”, kaže Orepić. Hoće li i on odustati? Svi su me sugovornici koji ga dobro poznaju uvjeravali da neće, da je sposoban izdržati pritiske i da će postupati onako kako misli da je najbolje.

“Časnici ratne mornarice svuda u svijetu su dosta specifična ekipa s visokim moralnim i etičkim načelima”, kazao mi je jedan od ljudi s kojima sam razgovarao.

---

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 26. ožujka 2016.