Erdogan nije samo pobijedio na referendumu, Turskoj je zatvorio poglavlje suvremene povijesti
FP donosi ekstenzivu analizu o, kako kažu, smrti Turske Republike
U zimu 1921. godine, 20. siječnja, turska Velika narodna skupština donijela je Zakon o temeljnoj organizaciji, odnosno Teşkilât-ja Esasîye Kanuna. Bilo je to otprilike tri godine prije nego je Mustafa Kemal, poznat kao Ataturk odnosno otac moderne Turske, proglasio Republiku. Zakon je, zapravo, bio ključni pokazatelj novoga poretka koji se stvarao, kontekstualizira Foreign Policy u ekstenzivnoj analizi o, kako pišu, smrti Turske Republike.
Nova zemlja koju su nazvali Turska imala je, za razliku od Osmanskog carstva, moderne strukture. Imala je izvršnu i zakonodavnu vlast, kao i Vijeće ministara sastavljeno od izabranih predstavnika parlamenta. Ono što je nekoć bilo pod autoritetom sultana, koji je vladao sam i uživao politički i crkveni legitimitet, sada je bilo u rukama zakonodavaca koji su predstavljali suvereni narod.
Erdoganov projekt koji će izazvati otpor
Više no bilo koja druga reforma, ovaj zakon predstavljao je put od vladarske dinastije do modernog doba. I to je promjena koja je stavljena na kocku na jučerašnjem glasanju u Turskoj. Kada se govorilo o referendumu, mnogi su se orijentirali na činjenicu kako je to referendum o moći turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana. Ipak, riječ je o nečemu puno većem. Razumjeli to ili ne, kada su Turci zaokružili “da”, glasali su protiv Teşkilât-ja Esasîye Kanuna, i moderne države koju je Ataturk zamislio i predstavljao.
Iako oporba i dalje osporava konačne razultate, čini se da je turska javnost dala Erdoganu i AKP-u dozvolu za reorganizaciju turske države i proces u kojem će sravniti sa zemljom vrijednosti na kojima je izgrađena. Čak i ako su trenutno demoralizirani zbog svog poraza, Erdoganov projekt izazvat će značajan otpor među onim grupacijama koje su jučer zaokružile “ne”. Ono što vjerojatno slijedi je nastavak čistki koje traju od srpnja prošle godine, kada je u Turskoj došlo do pokušaja puča, a uključuje masovna uhićenja i dodatnu delegitimizaciju parlamentarne oporbe turskog predsjednika. Sve će to dodatno destabilizirati tursku politiku.
Prijezir islamista prema Republici
Turski islamisti oduvijek se javno dive Osmanskom razdoblju. Na taj način, implicitno su izražavali prikriveni prijezir prema Turskoj Republici. Necmettinu Erbakanu, koji je vodio pokret od kasnih 1960-ih, do pojave Stranke pravde i razvitka (AKP) u kolovozu 2001., Republika je predstavljala kulturno odricanje i represivni sekularizam. Erbakan je smatrao kako Turskoj nije prirodno mjesto u srcu NATO-a, u Bruxellesu, nego da su njeni prirodni partneri, kao liderici muslimanskog svijeta, Pakistan, Malezija, Egipat, Iran i Indonezija.
Kada su Erbakanovi štićenici, a među njima i Erdogan i bivši predsjednik Abdullah Gul, raskinuli sve veze s njim i stvorili AKP, odbacili su antizapadnu retoriku stare garde, obvezujući se da će napraviti sve kako bi Turska napredovala kao kandidatkinja za članicu Europske unije. No, ipak su zadržali tradicionalne islamističke ideje o ulozi Turske na Bliskom istoku i širem muslimanskom svijetu.
Potkapanje Ataturkova naslijeđa
Postoji struja unutar AKP-a, posebno bivši premijer Ahmet Davotugl, koji smatraju da njihovo većinom muslimansko društvo nije kompatibilno sa zapadnjačkim političkim i društvenim strukturama. Međutim, glavni dužnosnici AKP-a nikad nisu javno djelovali u vezi takvog stajališta; radije su ignorirali Ataturkovu ostavštinu unutar ustroja turske države. Danas, situacija nije više takva. AKP i njihove pristaše koji su jučer zaokružili “da” na referendumu smatraju da je kritika ustavnih amandmana nepravedna.
Ističu kako promjene ne potkopavaju izabrani parlament, kao ni nezavisnost pravosuđa. To na neki način i je istina, no ono što će sada Erdogan imati pod svojom nadležnosti, zadire u gotovo sve pore vlasti. Moći će imenovati suce, bez potvrde parlamenta, donositi uredbe sa zakonskom snagom, i raspustiti parlament. Moći će kontrolirati oružane snage, a funkcija premijera će biti ukinuta.
Transformacija Turske
Velika narodna skupština će zadržati neke oblike nadzora i zakonodavne ovlasti, no one su iznimno ograničene. Erdogan će u svojim rukama imati takvu količinu vlasti koju turski lideri nisu imali još od doba sultana, njegova je vladavina stoga, na neki način zapravo neoosmanska.
Turski čelnik uporno objašnjava kako je njegova namjera transformirati Tursku u bogatiju, moćniju zemlju s više muslimana, što zapravo znači zemlju s više konzervativnih i vjerskih vrijednosti. Problem je u tome što je Erdogan uvjeren da samo on ima političke vještine i sposobnost da takve promjene provede. Stoga, on za sebe želi što veću moć jer smatra da jedino tako može provesti svoje ciljeve.
Izvor dugogodišnjih frustracija
Unatoč svim dosadašnjim Erdoganovim političkim uspjesima, kovanje ovog “izvršnog predsjedništva” bilo je izvor frustracija, jer je ostalo neostvarena želja, sve do sada. Još 2011. najavio je novi Ustav u roku od godine dana. No, do 2013. parlamentarni odbor, koji je imao zadatak raditi na novom dokumentu, nije napravio ništa. AKP je stoga napravio Ustav, no da bi zaživio, Erdogan je trebao ojačati svoju parlamentarnu većinu. Kada, tijekom dvaju održanih općih izbora nije dobio potrebnih 367 od 550 mjesta u parlamentu kako bi imao potrebnu većinu za ratifikaciju Ustava, bio je prisiljen putem ustavnih promjena i referenduma u nedjelju pokušati doći do svog cilja.
Kako bi dobio potrebnu podršku za proširenje svojih ovlasti, Erdogan je imao dva aduta u rukama. Prvo, period kada je u Turskoj vladalo niz koalicijskih vlada tijekom 1990.-ih i 2000.-ih. To razdoblje je obilježila politička i gospodarstka nestabilnost. Mnogi Turci s pravom smatraju da je to bilo doba izgubljenih prilika i radije ne bi da se to ponovi. I drugo, val terorističkih napada kurdskih pobunjenika tijekom 2015. i 2016. dodatno su progurali Erdoganove poruke o tome kako je mudra opcija uspostaviti čisti predsjednički sustav.
Bijela palača na mjestu gdje je bila Ataturkova
Erdogan se tijekom godina svoje vladavine potrudio očistiti čitav niz svojih realnih i možebitnih protivnika, produbljujući tako autoritarnost vladavine u Turskoj. Počistio je birokratski aparat, ugušio Gulenov pokret, novinari su ušutkani, aktivisti proganjani. Erdogan je autoritaran, ali i inspiriran osmanskom povijesti. Pojedini aspekti njegove vladavine su odjek toga doba. Osim što se oslanja na sve manji broj savjetnika, uključujući i članove vlastite obitelji, Erdoganova Bijela palača u Ankari na zemljištu je koje je nekada pripadalo Ataturku.
Palača, ne samo veličinom, dosta podsjeća na one u doba sultana. No, Erdoganov trud da osigura izvršno predsjedništvo ide mnogo dublje od toga, Erdogan želi srušiti Republiku. Milijuni Turaka koji su na jučerašnjem referendumu zaokružili “da” i time dali podršku Erdoganovoj ideji vesele se još većim uspjesima. To su uglavnom birači AKP-a, kojima je ovo zlatno doba, oni uživaju veću ekonomsku i socijalnu mobilnost. No, tu su i milijuni onih koji su zaokružili “ne” u strahu od konsolidacije autoritarizma.
Zatvorena mogućnost za demokraciju
Turska Republika ima neosporivo kompliciranu povijest. U vremenu od gotovo jednog stoljeća, u velikoj mjeri agrarno društvo koje je bilo devastirano u ratu pretvoreno je u prosperitetnu snagu, najutjecajniju u svojoj regiji. U isto vrijeme, povijest moderne Turske je bila i ponekad nasilna, nedemokratska. I to je ono što u političkom smislu čini savršenu priliku za Erdogana da osnaži predsjedništvo i na taj način zatvori mogućnost za sve ljude poput njega, da ne postanu žrtve Republike.
Na kraju dana, ono što se može reći je da Erdogan jednostavno mijenja jedan oblik autoritarnosti drugim. Zakon o temeljnoj organizaciji i Republika su bile izraz modernosti. Turska Republika je uvijek bila manjkava, ali je težila da postane demokracija. Erdoganova nova Turska zatvara tu mogućnost.