Europski dužnosnici sve intenzivnije pričaju o zajedničkoj vojnoj sili. No, može li ta ideja, uopće, zaživjeti?

“Morali bismo imati europski vojni stožer i morali bismo raditi prema upostavljanju zajedničke vojne sile”, kazao je Juncker govoreći pred europskim parlamentarcima. “To bi trebala biti nadopuna NATO-u”. O ideji neke vrste zajedničke vojske, u Europi se počelo sve ozbiljnije raspravljati na sastancima na vrhu.

Novi prijedlozi

Većina tih ideja o poboljšanju vojne suradnje zemalja članica nisu nove, no neko su vrijeme bile stavljene po strani. Novi prijedlozi uključuju uspostavu stalnog vojnog stožera koji bi planirao i izvodio vojne i civilne misije EU, poput operacije Sofija, koja je pokrenuta prošle godine protiv švercerima migranata u Sredozemlju ili operacije Atalanta – borbe protiv piratstva u Somaliji koja je počela 2008 godine. Do sada, takve su misije vođene iz stožera određenih država članica.

Velika Britanija dugo je na tu ideju stavljala veto, zabrinuta da bi to bilo skupo i da bi se duplirale stvari za koje je NATO puno bolje opremljen te da bi se samo poremetio savez. Brexit čini novi stožer vjerojatnijim. NATO s time, izgleda, ne bi imao velike probleme, sve dok bi stožer ostao relativno mali: recimo, nekoliko stotina ljudi u usporedbi s 8.500 koliko NATO koristi za ovu vrstu posla, piše Economist. No, pronalaženje novca, čak i za tako skroman poduhvat, neće biti lako.

Drugi cilj francusko-njemačkog plana je nešto što se zove “stalna strukturirana suradnja” ili PESCO. To bi omogućilo grupi ključnih zemalja Unije da dobrovoljno poduzmu korake prema većoj integraciji njihovih vojnih kapaciteta. Britanija to ne bi mogla zaustaviti. No, želje za tim nedostaje. Bivši šef Europske obrambene agencije (EDA) koja promiče suradnju u nabavljanju vojne opreme, Nick Witney ostaje skeptičan o PESCO-u jer je teško odlučiti tko bi se pridružio, a tko ne.

Zajednički odgovor na prijetnje

Odnosi između NATO-a i EU često su bili napeti, ali su se nedavno popravili. Na summitu NATO-a u Varšavi ovog ljeta te su dvije organizacije dale zajedničku izjavu o tome kako će zajedno raditi protiv novih prijetnji kao što su cyber napadi, nekontrolirano strujanje migranata i “hibridnog ratovanja” (kombinacija konvencionalne snage, političke subverzije i dezinformacija koje su Rusima pomogle da zauzmu Krim).

Trebao bi se osnovati i fond EU za financiranje istraživanja i razvoja vezanog uz obranu. Počet će kao vrlo mali, ali cilj je narasti na 3.5 milijardi eura u par godina. No, problem je ponovno novac. Naglasak na “udruživanje i dijeljenje” vojne opreme NATO-a i EDA, što je dobra ideja u teoriji, pokazao se kao teško provediv plan u stvarnosti, nastavlja Economist. Vlade su bile zabrinute kako gube kontrolu nad svojim snagama.

Najveći nedostatak europske obrane nije zapovjedna struktura, nego njene mogućnosti. Američke administracije neprestano pokušavaju nagovoriti europske saveznike da zaustave rezanje svojih vojnih proračuna i potroše novac na stvari koje su važne. Primjerice, modernu opremu prije nego na birokraciju, kaže Kori Schake, bivša dužnosnica Pentagona, sada zaposlena u think tanku, institutu Hoover.

Posljedice Brexita

U prošlim godinama, većina europskih obrambenih proračuna prestali su opadati. Neki sada i blago rastu. No, samo se nekoliko članova NATO-a iz EU – Velika Britanija, Estonija, Grčka i Poljska – drži cilja od 2 posto potrošnje na obranu koji je postavila ova obrambena alijansa. Ako bi ove nove ideje dovele do povećanja potrošnje na obranu, Amerikanci bi bili sretni.

Jonathan Eyal iz britanskog think tanka RUSI ima drugačiju brigu. Velik dio ovih aktivnosti, vjeruje, znak je očaja da će članica s najefektivnijim oružanim snagama uskoro napustiti klub. No Europa, kaže, ima pogrešnu debatu. “Najhitnija je stvar”, kaže, piše Economist, “pronaći način da se zadrži Veliku Britaniju kao integrirani dio europske obrane što je to više moguće”.