Evo jednog logičnog pitanja: vlada li Plenković Vladom ili mu ministri rade iza leđa?
Postoji par, jednako loših, objašnjenja za prijedlog Obiteljskog zakona
Nakon što je skandalozni prijedlog novog Obiteljskog zakona iscurio u javnost i naišao na val opravdanih i gnjevnih kritika, premijer Plenković je javno rekao da će se od sada pomno paziti u kojoj fazi zakonski prijedlozi izlaze u javnost, posve uvjeren da će drukčija metodologija pristupa novim zakonskim rješenjima otupiti oštricu kritike.
S ovom izjavom i ovakvim stavom imamo nekoliko ozbiljnih problema. On prije svega jasno implicira daljnje isključivanje šire javnosti iz procesa odlučivanja i svođenje rasprave na minimum. S druge strane bježi od merituma problema, a taj je da, neovisno o kozmetičkim izmjenama, ne može ovakva Vlada s ovakvim ministarstvom u bilo kojoj varijanti predložiti nešto radikalno drukčije.
Usavršio je skretanje pažnje na nebitno
To drugim riječima znači da je premijer izbjegao očitovati se o činjenici da je čitava ideološka pozadina ovog zakona problematična, a ne tek pojedine stavke koje su doista najviše skandalizirale građane. Da je premijer Plenković ovu formulu skretanja pažnje na nebitno, ne bi li izbjegao razgovor o bitnom, sad već doveo do savršenstva, govori u prilog činjenica da je ovo već treći takav slučaj u par mjeseci.
Na isti način, na koji se ponio sada, Plenković je reagirao i oko poreza na nekretnine, kao i oko skandala vezanog uz provođenje kurikularne reforme. Tako je u pogledu poreza na nekretnine inzistirao na istome, da zakon još uvijek nije dorađen, dok je u slučaju potpune opstrukcije kurikularne reforme, umjesto da govori o sadržaju, postavljao pitanja o tome kako su ti dokumenti dospjeli u medije.
Uporno se izbjegava jasno izjasniti
Prateći ova tri slučaja, postalo je posve jasno kako se premijer uporno izbjegava jasno sadržajno izjasniti o bilo čemu što bi moglo biti problematično, a da je tome tako potvrđuje i cirkus oko ustaške ploče u Jasenovcu. No, još važnije od toga, nemoguće je nakon što se treći put ponovila praktično ista stvar, ne postaviti pitanje ima li premijer kontrolu nad svojom Vladom ili se suočava sa svakodnevnim opstrukcijama?
Treće mogućnosti naprosto nema. Ako kontrolira Vladu i zakonska rješenja koja iz njenih ministarstava proizlaze, onda ga ta rješenja jednostavno ne mogu iznenaditi i zateći, a slijedom toga niti prisiliti da povlači prijedloge svojih ministara pod pritiskom javnosti.
Ostavka premijera ili smjena ministara
Ukoliko pak iz ministarstava izlaze prijedlozi koje on ideološki i na svaki drugi način ne odobrava, to je pouzdan znak da mu ministri rade iza leđa i da aktivno opstruiraju njegovu politiku. U prvom slučaju sam premijer bi se morao zahvaliti na dužnosti i podnijeti ostavku, jer nije u stanju braniti prijedloge vlastite politike i ministara koje je sam izabrao.
U drugom pak slučaju, morao bi se spomenutim ministrima zahvaliti na suradnji, jer su izigrali njegovo povjerenje. Kako Plenković ne radi ni jedno, ni drugo, a svi su izgledi da i neće, preostaje nam samo da zaključimo kako Hrvatska nema Vladu. Bar ne onu koja osmišljava i upravlja političkim i društvenim procesima.
Nezaustavljiv duh Karamarkove kontrarevolucije
Umjesto nje to rade militantne nacionalističke i klerikalne skupine, koje nastavljaju slijediti agendu koju je zacrtala Karamarkova i Oreškovićeva Vlada, uz odanu asistenciju Bože Petrova i koje neće tek tako reterirati i odustati od svoje agende, kad su već došli tako daleko. Osim ukoliko im se netko tko doista jeste na vlasti u tome suprostavi.
U ovom slučaju to može jedino Andrej Plenković, koji odbija to učiniti, a sa svakim danim odbijanja im samo podiže rejting i izglede. To što će ga takvo nečinjenje na kraju dovesti do gubitka vlasti, koje mu se možda ne čini tako izglednim, je za zemlju posve nebitan problem, u odnosu na onaj da se duh Karamarkove kontrarevolucije više neće moći zaustaviti.