Da, Plenkoviću je Milanović ideološki bliži od članova predsjedništva HDZ-a. I to nije dobro za demokraciju
Nakon Sanadera dio stranke potražio je stare ideološke uzore
U ranim devedesetim godinama prošlog stoljeća Franjo Tuđman bio je često u prilici da uspostavlja ravnotežu utjecaja i moći između dva ključna krila svoje stranke, onog nacionalističkog koje je sebe nazivalo “narodnjačkim” sa širokim utjecajem i podrškom u članstvu, te pragmatičnog koje je činio tanak sloj obrazovanih i vlasti sklonih pojedinaca bez neke naročito izražene ideologije i velike veze sa stranačkom bazom. Ova druga skupina redovno je bila natprosječno zastupljena u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti te u vođenju javnih i državnih poduzeća i ustanova, ali se njeni pripadnici uglavnom nisu izlagali unutarstranačkim izborima i riziku provjere vlastite omiljenosti u članstvu HDZ-a.
Ivo Sanader, koji je devedesete proveo između Pantovčaka i Zrinjevca, iznenadio je mnoge u HDZ-u svojom kandidaturom za predsjednika stranke, ali je na izbornom saboru 2002., istina u dvojbenim okolnostima, uspio pobijediti nespornog korifeja nacionalističkog krila Ivića Pašalića. Vjerojatno bi povijest Hrvatske u proteklih petnaest godina izgledala bitno drugačije da Sanader nije prije održavanja izbornog sabora sklopio pakt s Vladimirom Šeksom, Branimirom Glavašem i Lukom Bebićem te zahvaljujući njihovoj kontroli dovoljnog broja izaslanika nanio poraz svom favoriziranom suparniku za stranački tron.
Prodavanje ‘crvene opasnosti’ i frizirane prošlosti
Zahvaljujući kasnijoj dvostrukoj pobjedi na parlamentarnim izborima te brizi za osobni prosperitet ne samo važnijeg dijela članstva, nego i pojedinih simpatizera, Sanaderova osobna vlast te proeuropska i tolerantna politika nikada nije bila dovedena u pitanje. Ako je i bilo otpora oni su bili uvijek otklonjeni alibijem zvanim “pristupni pregovori” i dodatkom “zna Ivo što radi”. Tek nakon potpunog sloma cijelog Sanaderovog modela vladanja i ulaska Hrvatske u Europsku uniju, dio stranačke baze, dodatno frustriran dugotrajnom gospodarskom krizom potražio je stare, nikad prevladane ideološke i svjetonazorske uzore.
Tomislav Karamarko izvrsno je detektirao većinsko raspoloženje svog narogušenog stranačkog članstva i u nedostatku recepata za bogatiju budućnost ponudio revidiranu i friziranu bolju prošlost. Prodajući “crvenu opasnost” te uzimajući za saveznike potpune političke autsajdere na krajnjoj nacionalističkoj i klerikalnoj desnici, Karamarko je odmakao HDZ jako daleko od političkog centra i onog dobrog nasljeđa Ive Sanadera i Jadranke Kosor. Izbor Zlatka Hasanbegovića u stranačko Predsjedništvo dvotrećinskom voljom Općeg sabora bio je samo jasna potvrda takve politike i izraz većinskog raspoloženja stranačke baze.
Ako pobijedi desnica, ishod izbora je izvjestan
Realno, stranačka desnica može imati osim Hasanbegovića još dva ozbiljna kandidata na izborima za Karamarkovog nasljednika, zamjenika predsjednika Milijana Brkića i člana Predsjedništva Darka Milinovića. Ukoliko se netko od njih odluči upustiti u nadmetanje sa zastupnikom u Europskom parlamentu, Andrejom Plenkovićem, unutarstranački izbori mogli bi biti nadasve zanimljivi, ali bi zato u slučaju pobjede jednog od kandidata desnice ishod parlamentarnih izbora u rujnu bio vrlo izvjestan.
HDZ je pred izborom toliko čestim za stranke koje nastoje pokriti preširoki politički spektar. Može izabrati novog stranačkog predsjednika koji svjetonazorski i ideološki reprezentira većinsko raspoloženje članstva, ali istovremeno vrlo teško prihvatljivog za umjerene birače centra ili odabrati novog čelnika čiji lik i djelo garantiraju da tu dužnost može obavljati i u bilo kojoj drugoj političkoj stranci te koji čini uspjeh na parlamentarnim izborima puno izglednijim. Vrlo sličnu dilemu su u posljednja dva izborna ciklusa potpuno oprečno riješili članovi američke Republikanske stranke.
Sličan problem u američkoj Republikanskoj stranci
Mitt Romney je 2012. osvojio nominaciju za predsjedničkog kandidata Republikanske stranke kao najumjereniji među svima koji su se tada natjecali. To mu ipak nije previše pomoglo jer ga je Barack Obama na predsjedničkim izborima premoćno pobijedio. Ove godine Republikanska stranka odabrala je najekstremnijeg među svim pretendentima za predsjedničku nominaciju, kontroverznog Donalda Trumpa. Izgledi za njegovu pobjedu na predsjedničkim izborima u studenom nad kandidatkinjom Demokratske stranke Hillary Clinton su više nego skromni. Republikanska stranka već duže vrijeme ima veliki raskorak između svog, u dobrom djelu, oskudno obrazovanog i svojom pozicijom frustriranog članstva te malobrojne, ali financijski iznimno moćne “pro business” elite.
Stranačko članstvo prestrašeno je gubitkom dobro plaćenih industrijskih radnih mjesta uzrokovanih globalizacijom te tehnološkim napretkom, ali i konkurencijom imigranata za preostale jednostavne poslove. Njihov strah uzrok je svih ksenofobnih i izolacionističkih poruka Donalda Trumpa koje su oprečne ne samo njegovim vlastitim poslovnim i financijskim interesima nego i svemu na čemu se bazira piramida uspjeha sponzora i elite Republikanske stranke.
Nekima su, od parlamentarnih, važniji lokalni izbori
Jedan dio HDZ-ovog stranačkog članstva birajući novog predsjednika ionako više razmišlja o lokalnim izborima u svibnju 2017. nego o rujanskim parlamentarnim izborima. Mnogima je puno važnije tko će sjediti u općinskim vijećnicama nego u Banskim dvorima, a odlukom Predsjedništva i Nacionalnog vijeća HDZ-a da se sada bira samo novi predsjednik stranke zapravo je do daljnjega zadržana Karamarkova i Brkićeva kadrovska struktura. Stranačko članstvo možda će biti u prilici birati između sebi sličnog kandidata i onog modeliranog po ukusu utjecajnih i moćnih.
Ukoliko nakon parlamentarnih izbora HDZ dođe u poziciju sudjelovanja u vlasti novi predsjednik bit će slavljen kao pobjednik, u protivnom morat će dati ostavku. Andrej Plenković očito je procijenio da je ovo za njega teško ponovljiva prilika jer njega se ipak dosad tretiralo kao dobrostojećeg dalekog rođaka čija korisnost nužno ne traži previše međusobne bliskosti.
Je li ovo dobro za parlamentarnu demokraciju?
U slučaju pobjede na unutarstranačkim izborima Plenković neće imati previše vremena za jasan odmak od Karamarkova nasljeđa. Budući da će biti okružen ekipom koja je poslana u Banske dvore upravo po želji bivšeg stranačkog čelnika neće biti lako osmisliti političke poruke o “novom i drugačijem HDZ-u”. Zoran Milanović je potpuno u pravu kada kaže da “Plenković može biti i član SDP-a”. Vjerojatno je sam Milanović u ideološkom i svjetonazorskom smislu bliži Plenkoviću od većine članova Predsjedništva HDZ-a.
Nisam siguran da je ta činjenica dugoročno dobra za daljnji razvoj hrvatske parlamentarne demokracije i da moguća mimikrija stvarnih političkih opredjeljenja biračkog tijela nužno znači i njihov nestanak. Upravo artikulacija interesa različitih društvenih skupina kao i njihovo reprezentiranje jest pravi smisao postojanja političkih stranaka, u protivnom možemo obnoviti i Socijalistički savez radnog naroda Hrvatske.