Fižulić: Je li Orešković doista došao da bi završio prodaju Ine i ublažio bankama bol u slučaju švicaraca
Telegramov kolumnist o stvarnom gubitku banaka u slučaju švicaraca
Ministarstvo pravosuđa SAD-a i Bank of America su u kolovozu 2014. zaključili nagodbu u vrijednosti od 16,65 milijardi dolara koja je drugu najveću američku banku oslobodila daljnjeg sudskog progona zbog davanja rizičnih hipotekarnih zajmova u godinama prije izbijanja velike financijske krize. Dobar dio navedenog iznosa, 7 milijardi dolara, bio je namijenjen obeštećenju zajmoprimaca koji su imali poteškoće s otplatom dobivenih kredita.
Bank of America bila je prisiljena na rekordnu povijesnu nagodbu između vlade i neke privatne korporacije jer je 2008. kupila Countrywide, koji je bio najveći američki hipotekarni zajmodavac te rodonačelnik i predvodnik predatorske kreditne prakse u prvoj polovini prošlog desetljeća.
Druge dvije vodeće američke banke, J.P. Morgan Chase i Citigroup, su godinu dana ranije u sličnim nagodbama s Ministarstvom pravosuđa pristale platiti 13 odnosno 7 milijardi dolara za svoju politiku odobravanja hipotekarnih kredita i njihovo „pakiranje“ u izvedenice koje su s lažnim i manjkavim opisima prodavane investitorima.
Kriza koja je uništila milijune, ne samo u Americi
Prije desetak dana američko Ministarstvo pravosuđa zatražilo je 14 milijardi dolara od Deutsche Bank kako bi najveća njemačka banka izbjegla daljnji sudski postupak zbog obmanjivanja kupaca obveznica čije su pokriće bili loši i rizični hipotekarni zajmovi. Iako je više nego izvjesno da tadašnje američke vlasti i regulator snose dobar dio odgovornosti za nastajanje nekretninskog i kreditnog balona koji se rasprsnuo s katastrofalnim posljedicama 2008., sadašnja američka administracija bila je odlučna u kažnjavanju financijskog sektora za školski primijenjenu definiciju moralnog hazarda.
Dajući hipotekarne kredite dužnicima koji ih iz svojih redovnih prihoda nisu mogli vraćati, precjenjujući značajno vrijednost njihovih založenih kuća i stanova te na kraju izdajući obveznice izvedene iz takvih kredita, američke bankarske institucije izazvale su krizu koja je financijski uništila milijune ne samo američkih građana.
Nije potrebno biti ekspert da bi se uočila opasnost
Slično ponašanje većine austrijskih banaka na domicilnom tržištu do 2003., a nakon te godine i na tržištima većine istočnoeuropskih država dovelo je do krize kredita u švicarskim francima. Krajem 2009. austrijska kućanstva bila su primatelj 2,6% svih kredita u eurozoni, ali je na njih otpadalo 42,7% od svih kredita u stranim valutama. Taj udio bio bi vjerojatno i veći da austrijski regulator FMA nije 2003. uveo prva ograničenja kreditne ekspanzije u stranim valutama.
Potpuna obustava izdavanja takvih kredita uslijedila je tek 2008. nakon izričite preporuke regulatora o njihovoj prevelikoj rizičnosti. Budući da primatelji kredita nisu imali prihode u švicarskim francima, japanskom yenu ili američkom dolaru, a na tržištu nekretnina cijene se iskazuju u eurima, sigurno nije potrebno biti bankarski ekspert da bi se uočila dodatna opasnost za uspješnu naplatu takvog kreditnog plasmana.
Simbol najveće krize jedne epohe
Američke banke napuhavale su vrijednosti založenih nekretnina i precjenjivale mogućnosti otplate dužnika, lažirajući čak i osobne podatke klijenata kako bi ih učinile kreditno sposobnim. Već sam pisao o Albertu Ramirezu, sezonskom beraču jagoda, koji je godišnje uspijevao zaraditi 14.000 američkih dolara. Kada je 2005.g. napokon ispunio svoj „američki san“ i kupio kreditom bez pologa kuću vrijednu 724.000 dolara u Hollisteru, gradu udaljenom sat vremena vožnje od Silikonske doline, nije znao da će 18 mjeseci kasnije postati simbolom najveće financijske krize jedne epohe.
Isto to su činile austrijske banke dajući kredite u švicarskim francima klijentima koji nikada nisu i nikada neće zarađivati u toj valuti. Kao što i vrijednost njihovih založenih stanova i kuća nikada nije imala i nikada neće imati vezu s kretanjem tečaja švicarske valute. Suočene s ograničenjima koje im je logično, ali prekasno nametnuo nacionalni regulator, austrijske banke su svoj visokorizični proizvod prebacile na tržišta istočnoeuropskih država te su njihovi ukupni kreditni plasmani u švicarskom franku 2008. dostigli 40 milijardi eura.
Lokalni regulatori nisu našli za shodno reagirati na taj sistemski rizik i put u katastrofu bio je otvoren. Od ukupno 73.700 stambenih kredita u CHF koji su odobreni u Hrvatskoj njih 90% plasirano je u razdoblju od 2005. do 2007. Prema podacima HNB-a takva kreditna ekspanzija dovela je do prosječnog porasta cijena nekretnina od 60% u roku od tri godine.
Razlika između Ivana Horvata i Alberta Ramireza
Imaginarni Ivan Horvat dobio je kredit u švicarskim francima iako prima plaću u kunama, a vrijednost nekretnine koju kupuje bila je iskazana u eurima. Kredit u švicarskom franku uzeo je po savjetu banke jer nije bio kvalificiran za isti iznos kredita u eurima. Između njega i Alberta Ramireza s naslova rizičnosti otplate kredita nema neke bitne razlike.
Ramirez sigurno nije mogao vratiti kredit bez pronalaženja bar tri puta bolje plaćenog posla, a Ivan Horvat postaje nesposoban za otplatu kod svake aprecijacije vrijednosti švicarskog franka ili promjene kamatnih stopa koja otplatni plan izjednačuje s onim za isti kredit u eurima. To naime proizlazi iz dokumentacije banaka koje su prosječnim hrvatskim dužnicima odobravale kredite u švicarskim francima.
Američka administracija nema nikakve dvojbe
Ako nema bitnih razlika između rizičnih kreditnih plasmana austrijskih i američkih banaka postoji suštinska razlika u tretmanu istih od strane regulatora i nacionalnih vlasti. Američka administracija nema dvojbe oko krivnje bankarskih institucija za nepoštenu praksu kod odobravanja rizičnih hipotekarnih kredita te odgovornosti koju iste moraju snositi.
Tome treba pridodati i nametnutu obavezu naknade štete kupcima obveznica nastalih na takvim hipotekarnim kreditima. Znači, američka država našla je za potrebno zaštiti čak i kvalificirane institucionalne investitore, jer samo su oni bili kupci kompliciranih financijskih izvedenica koje često nisu razumjeli ni njihovi prodavači.
Kako je Vlada omogućila bankama da iskažu gubitak
Hrvatske vlasti suočene su s prvim zahtjevom za naknadu štete zbog konverzije kredita u švicarskim francima pokretanjem procesa pri ICSID-u u Washingtonu od strane vlasnika najveće lokalne banke. HNB i Vlada RH-a nisu čak ni pokušali u proteklih godinu dana kvantificirati stvarne negativne i pozitivne efekte izmjena zakonske regulative iz rujna 2015.
Na taj način omogućili su bankama da iskažu svoj navodni gubitak kroz računovodstveni prikaz umanjenja glavnice svih kredita prilikom njihove konverzije iz švicarskog franka u euro. Banke se naravno nisu potrudile da iznos svog navodnog gubitka umanje za vrijednost realno nenaplativih kredita u švicarskim francima koja nema nikakve veze s promjenom regulative.
Što su sve banke zamaskirale u iskazane gubitke
Isto tako kontrola primjene odgovarajućih kamatnih stopa na nove kredite u eurima sigurno bi pokazala vrlo kreativan pristup banaka u okvirima nedovoljno dorečenog zakonskog rješenja, ali sve na štetu dužnika. Ako se tome pridoda i često prepolovljena vrijednost kupljenih i založenih nekretnina potpuno je jasno da su banke u svoje javno iskazane gubitke uspješno zamaskirale i dobar dio onih koje su posljedica njihovih loših poslovnih odluka i koji bi se dogodili da konverzija kredita nije ni obavljena.
U takvim okolnostima nisam baš previše uvjeren da Ministarstvo financija, HNB i banke mogu napraviti nagodbu koja će biti prihvaćena od bilo koje saborske većine. Jedan vrlo utjecajan i upućen poznavatelj političkih prilika, inače pripadnik desne polovice političkog spektra, u prosincu je prošle godine pred probranim skupom izjavio: “Orešković je došao da završi prodaju INA-e MOL-u i učini bol bankama manjom”. Zbog ovog prvog pala je prošla Vlada, zbog ovog drugog mogla bi sljedeća.