Fižulić: Može li slučaj Agrokor ubiti rođački kapitalizam? Teško, glavni akteri ne žele iskoristiti tu priliku

Prema članku 32. Zakona o postupku izvanredne uprave on je dužan sastaviti tablicu prijavljenih tražbina s podacima navedenim u članku 257. Stečajnog zakona. Svi vjerovnici koncerna su pozvani da svoje dospjele i nedospjele tražbine prijave do 10. lipnja 2017. Hoće li na kraju tražbine na koje se odnose famozne regresne mjenice prijaviti faktoring društva, banke, dobavljači roba i usluga ili oni dobavljači koji su na taj način prikriveno financirali koncern, za njega kao izvanrednog povjerenika potpuno je nevažno.

Naručena halabuka vrti se oko deset posto problema

Promemorija predviđa moratorij na naplatu regresnih mjenica do kraja svibnja, znači 31 financijska institucija treba se suzdržati od naplate regresnog prava po izdanim mjenicama prema 159 dobavljača za robu, usluge i financijske aranžmane. U tom roku financijske institucije i dobavljači trebali bi riješiti svoje međusobne odnose bilateralnim sporazumom. Uvlačenje izvanredne uprave u odnose koji nemaju nikakve veze s ovlastima koje proizlaze iz Zakona, a niti uporište u zaštiti načela ravnopravnosti svih vjerovnika, nužno otvara cijeli niz pitanja.

Nije sporna namjera dobavljača da na svaki način izbjegnu negativne posljedice zbog nemogućnosti naplate potraživanja od svog prevažnog kupca. Očekivanje da će banke i faktoring društva buduće neumitne otpise tražbina svojih klijenata prema koncernu prebaciti u vlastite knjige zvuči ne samo naivno, nego i glupo. Pa čemu onda sva ta šarada s promemorijom kada su dobavljači i njihove banke mogli i morali to međusobno riješiti bez uplitanja izvanredne uprave odnosno politike? Odgovor je vrlo jednostavan. Dobavljači bi htjeli naplatiti svoje tražbine u cijelosti, a to mogu jedino ako Agrokor, odnosno oni koji danas u njegovo ime donose odluke, na to dobrovoljno i prije reda pristanu.

Ukupni iznos regresnih mjenica koje nisu naplaćene, a sada terete dobavljače ne bi trebao biti veći od 3 i pol milijarde kuna. To je nešto više od četvrtine pretpostavljenog duga prema dobavljačima ili manje od 10% ukupnog duga koncerna. Znači, sva naručena i organizirana halabuka vrti se samo oko jedne desetine problema i uspješno prikriva činjenicu da svako narušavanje prava ostalih vjerovnika može izazvati vrlo bolne i skupe posljedice za državni proračun.

Ucviljeni i jako prestrašeni rođaci žele pomoć države

Jedna od simpatičnih karakteristika rođačkog kapitalizma uvijek je uspješno pretvaranje privatnog u javni i nacionalni interes. Kako je došlo vrijeme podjele gubitaka ucviljeni i jako prestrašeni rođaci žele zaštitu države i vladajuće politike. Uz lokalne izbore pred vratima ne bi trebalo dvojiti u izglednost ostvarenja njihovih želja, kada kontrolni paket moguće nagodbe ili stečaja koncerna ne bi držale u svojim rukama ruske državne banke i američki vulture fonds. Ova do sada u svijetu nezabilježena kombinacija vjerovnika drži više od polovine svih potraživanja, a zajedno sa zapadnim i lokalnim bankama kontrolira dvije trećine duga koncerna, ako iz istog isključimo dugove Mercatora i krovnog nizozemskog holdinga.

Kada je prije dva tjedna Trgovački sud u Zagrebu na prijedlog izvanrednog povjerenika imenovao peteročlano privremeno vjerovničko vijeće koje čine Toni Raič, predstavnik vjerovnika čije tražbine ne prelaze 100 tisuća kuna, predstavnik Kraša u ime velikih dobavljača, Sberbank u ime „neosiguranih banaka“, Zagrebačka banka u ime „osiguranih vjerovnika“ te američki fond Knighthead Capital Management u ime vlasnika obveznica, nitko nije reagirao na iznenađujući izbor nekih predstavnika pojedinih grupa vjerovnika.

Tako interese velikih dobavljača zastupa kompanija koja je prisilnom naplatom u vrijeme blokade računa Konzuma bitno smanjila iznos svojih tražbina, a Sberbank je dobila status „neosiguranog vjerovnika“ iako raspolaže jamstvima kompanija iz sastava koncerna te zalogom na dionice Mercatora. Vlasnici obveznica svog predstavnika biraju većinom glasova te njihov izbor javnosti nepoznatog fonda iz New Yorka nije privukao neku pažnju.

Dobra ilustracija ponašanja strvinarskih fondova

U siječnju prošle godine pisao sam o posjetu probrane grupe američkih i britanskih investicijskih bankara Ateni u rujnu 2012. koji je organizirala londonska boutique banka Exotix, specijalizirana za visokorizična ulaganja. Dva ministra u grčkoj Vladi desnog centra premijera Samarasa primila su petnaest analitičara distressed debt hedge funds ili kako ih od milja naziva ostatak financijske industrije, vulture funds. U tom probranom društvu lešinarskih ili strvinarskih fondova, što je hrvatski prijevod, bio je i analitičar iz fonda koji danas predstavlja većinsku volju vlasnika tri tranše obveznica Agrokora u vrijednosti od 900 milijuna eura.

Rasprodaja grčkog duga tada je već bila u punom jeku, a cijena je pala na 17 centi za euro. Nekoliko mjeseci kasnije, nakon što je grčka Vlada osigurala drugu tranšu pomoći EU i MMF-a te provela sedmi paket štednje, premijer Samaras primio je u sklopu investicijske konferencije u Ateni predstavnike istih fondova. Ovaj put imao je za njih veselu vijest, naime grčko Ministarstvo financija odlučilo je organizirati aukciju na kojoj će otkupljivati vlastite obveznice u ukupnom iznosu od 10 milijardi dolara. Predstavnici fondova odmah su kazali premijeru da oni neće sudjelovati ukoliko otkupna cijena neće biti dovoljno atraktivna.

Naravno da je bojazan fondova bila bezrazložna, prosječna otkupna cijena dosegla je 34 centa za euro, što je za većinu značilo udvostručenje cijene samo tri mjeseca nakon ulaganja. Ova atenska epizoda samo je jedna od mnogobrojnih koje mogu ilustrirati politiku i ponašanje strvinarskih fondova. Jedan od njih, FG Hemisphere, danas FG Capital Management, tako je kupio potraživanja bosanskog Energoinvesta prema Demokratskoj republici Kongo vrijedna 100 milijuna američkih dolara za simboličnu cijenu od 2,6 milijuna.

Jedna od nepodopština zbog koje premijer odstupio

Prodaju je ugovorio nekadašnji BIH premijer Nedžad Branković koji je zbog tog posla i nekih drugih nepodopština 2009. optužen za korupciju i na kraju primoran na ostavku. Američki fond je u međuvremenu pokrenuo sudsku naplatu 108,3 milijuna dolara tužeći afričku državu od Hong Konga do SAD-a. Na kraju je spor završio u jurisdikciji Bailiwick of Jersey.
Knighthead Capital Management je relativno malen fond koji upravlja imovinom vrijednom 3,5 milijarde dolara, ima 25 zaposlenih i svega osam klijenata. Bez obzira na ta ograničenja njegova uloga zabilježena je u bankrotu Lehman Brothersa, te potonuću gore spomenutih grčkih te argentinskih i portorikanskih obveznica.

Agrokorove obveznice ušle su u njihov radar tek prije dva mjeseca, možda na poticaj tadašnjeg konzultanta Alvarez&Marsal. Nesporna je činjenica da Knighthead nije imao ni jednu obveznicu Agrokora na zadnji dan prošle godine, a da danas predstavlja većinsku volju vlasnika obveznica. Pad njihove cijene na 25 centi za euro te oporavak u protekla dva tjedna na 37 centi za euro popraćen je dramatičnom promjenom u samoj strukturi vlasnika u kojoj danas dominiraju vulture funds.

Što je značio prošlotjedni istup šefa Sberbanka

German Gref, predsjednik Uprave Sberbanka, prošlog je četvrtka bez ikakvog stvarnog povoda najavio stavljanje rezervacije na polovinu potraživanja od Agrokora, ukupno vrijednih 1,3 milijarde eura. Njegova izjava nije izazvala javnu reakciju hrvatskih vlasti, ali je rast cijene obveznica Agrokora odmah zaustavljen. Mi naravno ne znamo koliko iznose rezervacije domaćih banaka na kreditne plasmane koncernu i nemamo pojma što o tome misle zapadne financijske institucije. Način javne komunikacije najvećeg pojedinačnog vjerovnika koncerna daleko je od bankarskih standarda i hermetične prakse financijskih mogula.

Možda je između ostalog, Gref želio poslati još jednu poruku hrvatskim vlastima o očekivanom iznosu otpisa potraživanja za sve grupe vjerovnika, uključivši i dobavljače. Ukoliko sam lex Agrokor ne bude povod za sudske tužbe, neravnopravan tretman različitih grupa vjerovnika sigurno će pokrenuti njihovu lavinu. Hrvatska Vlada ipak ne bi trebala testirati volju i mogućnosti inozemnih vjerovnika da sudskim putem u cijelosti naplate svoja potraživanja.

Ta čudnovata i nadasve originalna kombinacija ruskih državnih banaka i američkih strvinarskih fondova nadvila se kao glavna opasnost nad opstojnost razvijene faze rođačkog kapitalizma. U Hrvatskoj ni jedna politička opcija realno ne želi njegovu razgradnju. Kada se u investicijskom zanosu povremeno pretjera, pa izbije afera poput one oko koncesije za Zlatni rat, onda Banski dvori povuku kočnicu. Ali ako javnost ne reagira ili su svinjarije teško uočljive tada business as usual na rođački način ide dalje. Tako je i sa pozicioniranjem nad ostavštinom Agrokora. Problem s rođačkim kapitalizmom je u tome da se on ne može popraviti, njega se može samo razgraditi. Ovo je jedinstvena prilika koju nitko zasad ne želi iskoristiti.