Gitarist Hladnog piva kod Stankovića pričao o detaljima posvajanja i užasu zatvora u Zambiji

No, u Hrvatskoj je, kako je poznato, iznimno teško posvojiti dijete. “Djeca u biti nisu spremna za posvajanje jer se u biti ne oduzimaju ta roditeljska prava roditeljima iako apsolutno nisu zainteresirani za svoju djecu. Tako da jako malo djece ima koja su posvojiva, manje nego što ima parova koji bi ih posvojili”, ispričala je.

Stravični uvjeti u zatvoru

Potom je Imamović Subošić ispričala kako je izgledao prvi susret s kćeri. “Pet dana smo bili u tom smještaju, bilo je divno. Ona je mene već drugog dana počela zvati ‘mama’. Oni su je pripremali da ćemo joj biti roditelji, a ja sam slala slike… Zaustavili su nas na aerodromu, uzeli dokumente, potrpali u autobus i odveli na ispitivanje. Po dvoje smo išli na ispitivanje, to je najgore što sam ikada vidjela, taj prostor. Zmazano, bez prozora, žohari hodaju po tebi… Nisam ni znala gdje je Zoki”, ispričala je.

Zoran Subošić je u studiju kod Stankovića ispričao kako bi taj zatvor “mogao upisati kao kombinaciju koncentracionog logora i najgore kasarne koju možete zamisliti…”. Nastavlja da su se u Centar za socijalnu skrb prijavili krajem 2021. godine, negdje prije Božića. Tvrdi kako su prošli sve provjere, uključujući osobne i intimne podatke, poput toga koliko se on i supruga dugo poznaju. Izvršena je bila i provjera njihovog doma.

“Morate proći i radionice. Imali smo termin za jesen, ali su nazvali iz Centra Azru i rekli da ima u Sisku radionica i da je tamo manja gužva. Išli smo svake srijede nakon posla i boravili tamo četiri puta”, priča Subošić. Dodaje kako su te provjere bile temeljite i rigorozne, a cijeli proces je trajao od prosinca do kolovoza. Tada su dobili rješenje da su podobni za posvojenje djeteta niže dobi.

Kako su se odlučili posvojiti djete iz Afrike

Voditelj Aleksandar Stanković pitao je Subošića kako su došli do odluke o posvojenju djece iz Afrike. “Shvatili smo da nas pripremaju na posvojenje teško posvojivog djeteta, starijeg ili više djece, ili djeteta sa zdravstvenim problemima ili djeteta s posebnim potrebama. Bili smo spremni posvojiti i starije dijete. Morate biti spremni da ćete teško moći posvojiti mlađe dijete u Hrvatskoj”, priča Subošić.

Nastavlja kako je njegova supruga čula da se može posvojiti dijete iz Afrike, pa su i oni počeli raspravljati o tome. Shvatili su da “poznaju ljude koji poznaju druge ljude” koji su posvojili dijete u Africi.

S biološkom majkom se nisu uspjeli sresti

Stanković je potom pitao kako je par upoznao Emmanuela Kabonga, koji je bio posrednik ne samo njima, već i u drugim slučajevima.

“On je kao voditelj tog doma za djecu dolazio u Hrvatsku, imao je sastanak s posvojiteljima. Mi smo se u drugom navratu sastali s njim u Hrvatskoj, čovjek je djelovao jako samopouzdano, ispričao je kako ta djeca žive. Prvo kažete mi bismo htjeli posvojiti dijete ako je moguće mlađe od tri godine, vidite sliku i odlučite idete li dalje u to… Mi kad smo vidjeli njenu sliku… Azra je odmah rekla to je to, ja bih išla u to. Onda ste u kontaktu s djetetom videopozivom, cijela procedura traje oko šest mjeseci”, rekao je.

Subošić je ispričao i kako su jednom bili u kontaktu s biološkom majkom. “Trebala je jednom doći jer su drugi roditelji došli, ali za nju su rekli da je bila bolesna. Trebali smo je vidjeti kasnije, ali onda se sve ovo godilo”, rekao je Subošić, pa nastavio da “naravno namjeravaju kontaktirati biološku majku”. “Djeca moraju znati da su posvojena”, kaže Subošić.

O detaljima sa suda u Zlataru

Stanković je potom usmjerio razgovor na tekst iz Jutarnjeg lista, u kojem su se spominjali neki sumnjivi detalji posvajanja na sudu u Zlataru. Subošić je na to rekao kako nije istina da djeca ne znaju da su posvojena, budući da im posvajatelji to moraju reći.

“Nisam uspio pročitati što je pisao Jutarnji. Hrvatski sud je potvrdio stranu presudu. Na presudi suda u Kinšasi piše sve. Imate imena roditelja, imate rodni list, imate da ste podobni kao posvojitelj, da ste poslali sve dokumente. To je dio spisa u Zlataru. Dijete kasnije može u matičnom uredu vidjeti kompletnu presudu s rodnim listom, s imenima i prezimenima Zlatara”, rekao je.

Na pitanje zašto je išao na sud u Zlataru, a ne u Zagrebu s obzirom na to da je stanovnik Zagreba, Subošić je rekao: “Zašto sam išao u Sisak? Zašto nisam u Zagreb? Zato što bi čekali predugo. Ne znam ni bi li ušli u registar posvojitelja ove godine da nisam išao tamo. Prva stvar, ja nisam ni čuo za sud u Zlataru. Ja sam čuo da se na sud u Krapini odnesu papiri. Mi smo predali, čekali smo dva tjedna pa smo pitali što s tim i onda su rekli da će biti ročište. Ja nikad nisam u Zlataru i bio. Ne želim biti odvjetnik sucima, ja sam samo osoba koja želi posvojiti dijete, samo u toj ulozi mogu odgovarati”, priča Subošić.

Plaćali su sve preko banke

Na pitanje što je sa zabranom posvajanja djece iz Konga, Subošić kaže kako ona navodno postoji, no da “i dalje postoje izuzeci”. “Ne ide to tako da se samo uzme dijete, to su gluposti. Ne znam je li to malicioznost onih koji su to pisali, ali to je njihov problem”, nastavlja.

Subošić je potom rekao da se odluka suda smatra jačom od odluke o zabrani, pa dodaje da su posvajali i drugi ljudi, među kojima su i Slovenci. “Kome je u interesu da dijete bude u sirotištu sedam ili osam godina, ako može biti posvojeno u osam mjeseci?”, pitao se Subošić.

Na pitanje koliko ih je koštalo posvojenje, Subošić je odgovorio kako su platili odvjetniku nešto više od šest tisuća dolara. “Teško mi je reći, jer se to ne plaća odjednom, već rascjepkano. Naravno, to se plaća preko banke. Nije tu bilo nikakvih omotnica. Ima trag novca. Piše kome ste uplatili. U toj i toj banci, tom i tom čovjeku. I platili smo nekakve donacije u sirotištu. Nije određeno koliko, da vam netko kaže koliko morate uplatiti”, kaže Subošić, pa objašnjava kako će svatko morati nešto platiti, jer se sirotište financira temeljem donacija. “Vidio sam snimke i slike iz tog sirotišta, izgleda vrlo pristojno”, rekao je.

Morali u Zambiju jer u DR Kongu nije bilo sigurno

Na pitanje voditelja Stankovića je li imao nekakve rezerve prema Kongu s obzirom da nije mogao otići tamo, Subošić je ispričao kako je imao strahove i da se bojao kako bi se nešto moglo dogoditi djetetu po putu. “Išli smo u Zambiju jer su rekli da u Kongu nije sigurno”, kaže Subošić.

Priznaje kako nije uopće razmišljao o tome hoće li novac biti iskorišten kao mito. “Ja nisam uopće razmišljao o tome, a kad smo dobili hrvatske dokumente, onda pogotovo. Mi nismo išli tamo po duhu svetom, mi nismo išli tamo prvi. Postoji zakonska procedura koju su prošli i ljudi prije nas. Nismo mi išli iz neke egzotične potrebe”, priča.

Svjedočio je kažnjavanju u zatvoru

Tema razgovora s potom vratila na pritvor u Zambiji. Subošić je ispričao kako su oni bili jedini bijelci tamo, te da su tamo svi isti, bez ikakvog socijalnog statusa. “Ako nemate odvjetnika tamo, ne piše vam se dobro”, rekao je Subošić. O uvjetima u pritvoru Subošić je rekao da su bili slični vojsci Jugoslavije.

“Muhe, nema kreveta ni tople vode. Ima ta cijev koja teče od šest ujutro do tri popodne. Ta voda nije pitka, nju možete naručiti izvana. Nas je iza te ograde u bloku bilo 100 ili 115. Niste mogli izaći u dvorište bez dozvole. Cijeli blok je organiziran kao mala vojska. Imate policajce koji su zaduženi za red, druge za higijenu, a treće za čišćenje. To je dosta hijerarhijski. Imali smo dosta bolji tretman, nismo bili optuženi i dovela nas je imigracija. Njih tamo nitko ne voli. Spavate jedni na drugima prekriženih nogu. Ako idete na wc morate hodati po drugim ljudima. U početku je onako, a kasnije se naviknete”, priča Subošić.

Potom priča kako je jednom prisustvovao kažnjavanju. “Čovjeku su zavezali ruke i noge na leđima i tako je ležao. Rekli su da je nekoga uvrijedio. Jako su religiozni…”, ispričao je Subošić. Priča kako su im na početku izdiktirali sva pravila, te da su im rekli da se ne moraju bojati jer “izgledaju tako kako izgledaju”. Subošić je potom potvrdio da je u zatvoru dobio malariju. Ispričao je kako je lijek pio tri dana, te da četvrti dan više nije bio bolestan. Dodao je kako su mu testovi na malariju dva puta bili negativni, iako je imao visoku temperaturu prije nego mu je postalo vrlo loše. “Jedva sam stajao na nogama. Azra je digla frku, pa su mu tek onda pomogli”, rekao je Subošić.

O Pernaru, hrvatskoj diplomaciji i Možemo

Potom se razgovaralo o bivšem saborskom zastupniku Ivanu Pernaru. “Što se tiče gospodina Pernara, njime se nismo stigli puno baviti. Kada smo čuli da je došao nije nam bilo jasno što bi on trebao svjedočiti jer ne poznaje nikoga od nas. Odvjetnik nas je pitao o njemu. Vi ne možete čovjeku zabraniti. Bio je prihvaćen za svjedoka, ispričao je što je ispričao, ali se to pokazalo irelevantnim kao što se i očekivalo. Na kraju sutkinja u presudi nije rekla ništa o njegovom svjedočenju, ali je o svim drugim svjedocima”, priča Subošić.

Na pitanje koliko im je pomogla hrvatska diplomacija, Subošić je odgovorio kako su u početku osigurali neke lijekove, a da su sve troškove snosili sami i ljudi koji su im pomagali. “Troškove smještaja i sve druge troškove smo platili sami, odnosno naše familije”, rekao je.

Potom je stiglo pitanje je li član stranke Možemo. “Sačuvaj bože. Nemam ništa protiv Možemo, nisam simpatizer nijedne lijeve opcije, vidio sam da me svrstavaju, ali ja sam izvan toga. Nisam li lijevo ni desno, prezirem sve to”, odgovorio je Subošić, koji je priznao kako nije očekivao da će se frontmen benda Mile Kekin kandidirati. “Mi smo mu rekli da on nije za to, ali svaki čovjek ima pravo na takve stvari. Mi smo prijatelji 30 godina, ali kao bend nismo bili za to da se tako eksponira”, komentirao je Subošić.