Goranko Fižulić: Zašto je sve više bogatih i dobrostojećih Slovenaca, Srba i Bosanaca, zapravo, dobra vijest za nas
Stanari Pantovčaka i Zrinjevca nisu uspjeli definirati vanjskopolitičke ciljeve
Prema podacima Državnog zavoda za statistiku hrvatski robni izvoz je u 2015. dosegao vrijednost od 11,5 milijardi eura. Ukoliko želimo navedeni iznos podijeliti u tri približno ravnomjerna dijela onda bi prvu trećinu vrijednosti izvoza mogla zajednički činiti tržišta Italije, Njemačke i Austrije, drugu Slovenije, BIH i Srbije, a treću ostatak svijeta. Prvu grupu čine prebogate države koje zajedno imaju 150 milijuna stanovnika, uz ukupnu godišnju vrijednost BDP-a od 7,2 bilijuna američkih dolara.
Tri susjedne ex- jugoslavenske republike iz druge grupe imaju zbrojeno 13 milijuna stanovnika i 111 milijardi američkih dolara godišnjeg BDP-a. Znači, hrvatsko izvozno gospodarstvo ostvaruje približno isti rezultat na dva, svojom veličinom i ekonomskom snagom, potpuno neusporediva tržišta. Bez obzira na sva ograničenja, Hrvatska je u 2015. izvezla istu vrijednost robe u BIH kao i u sve zemlje Azije, Afrike, Oceanije i obje Amerike zajedno, a minijaturna Slovenija čvrsto drži svoje mjesto između dva ekonomska diva, Italije i Njemačke, kao drugi najveći kupac hrvatskih roba. Istovremeno, slovenski građani su u 2015. ostvarili više od 10% svih turističkih noćenja te su tim brojem nadmašili sve osim njemačkih gostiju pa čak i registrirane domaće turiste.
Ako navedenom pridodamo podatak da dva nesporno najveća hrvatska poduzetnika polovinu konsolidiranog ukupnog prihoda ostvaruju upravo na tržištima Slovenije, Srbije i BIH, postavlja se opravdano pitanje o broju radnih mjesta u Hrvatskoj koja su neposredno ovisna o gospodarskoj uspješnosti i napretku navedenih država.
Nisu definirani jasni vanjskopolitički ciljevi
Vanjska politika svake male i periferne članice Europske unije ima svoja prirodna i logična ograničenja. Sadašnji stanari Pantovčaka i Zrinjevca osim što nisu uspjeli definirati jasne vanjskopolitičke ciljeve opterećeni su, čak i za hrvatske prilike, rijetko viđenom vožnjom po različitim kolosijecima. Nedavni posjet hrvatske predsjednice srbijanskom tehničkom premijeru bez nazočnosti hrvatskog ministra vanjskih poslova bio je najbolji primjer pokidanih veza između dva kreatora vanjske politike. Nakon što su napokon otvorena poglavlja 23 i 24 u pristupnim pregovorima Srbije i Europske unije, inače hiperaktivni Pantovčak, nije pustio ni glasa.
Bivši predsjednik Ivo Josipović poslao je prije nekoliko dana otvoreno pismo svojoj nasljednici u kojem vrlo detaljno objašnjava svu promašenost hrvatskih pokušaja blokade pristupnih pregovora Srbije i ponovo nudi načelni dogovor od deset točaka koji je postigao s nekadašnjim srbijanskim predsjednikom Borisom Tadićem, kako bi se u potpunosti razriješile sve moguće dvojbe univerzalne jurisdikcije. Predsjednica republike koja se u međuvremenu vratila iz posjeta Litvi te odslušala nastupe klapa u Omišu, nije još uvijek našla vremena za odgovor svom prethodniku, a kamoli iskoristila svoje ustavne ovlasti u rješavanju pitanja o kojem su svoje stavove javno iznijeli predstavnici gotovo svih političkih opcija usprkos pomanjkanju elementarnog poznavanja činjenica.
Zato ni ministar vanjskih poslova Miro Kovač, nikako nije želio propustiti priliku te je optužio Josipovića da svojim pismom „štiti interese Srbije“, naravno ne navodeći nikakve argumente za svoju notornu besmislicu. Bez obzira na ishod rujanskih parlamentarnih izbora i na prekomjerna predizborna granatiranja novi će ministar vanjskih poslova ipak morati krenuti od Josipovićevog i Tadićevog načelnog dogovora kao polazne osnove budućih bilateralnih pregovora. Berlin i Washington sigurno nemaju, a neće ni imati previše razumijevanja za hrvatski folklorni nastup te je obrana našeg nacionalnog interesa jedino moguća kao iskrena obrana vladavine prava.
Primitivna palanačka lupetanja
Sve analize hrvatskog gospodarskog rasta u proteklih 18 mjeseci ukazuju na povećani izvoz roba i usluga zbog pristupa Europskoj uniji te ekonomskom oporavku na tržištima ključnih partnera. Ako se usporede podaci za tri najveća izvozna tržišta za 2015. s onima iz 2013. onda je robni izvoz u Sloveniju imao daleko najveći rast, naime hrvatski izvoz u Italiju porastao je u dvije godine za skromnih 10,6%, u Njemačku 15,4%, a u Sloveniju za velikih i vrijednih 41,7%. U istom razdoblju broj registriranih turističkih noćenja stranih gostiju porastao je za 10,4%, a onih iz BIH za nevjerojatnih 29,7% što je susjednu državu svrstalo među dvanaest najvažnijih emitivnih tržišta za naš turizam.
U Hrvatskoj javnost nije pozitivno senzibilizirana na gospodarski razvoj u neposrednom susjedstvu te njegov mogući utjecaj na otvaranje i očuvanje domicilnih radnih mjesta. Jednostavno rečeno, sve više bogatih i dobrostojećih Slovenaca, Srba i Bosanaca je jako dobra vijest za hrvatske građane, jer to između ostalog znači i više kupaca za hrvatske robe i usluge. Upravo je nevjerojatno da za tako pragmatičnu i racionalnu poruku treba političke hrabrosti, a palanačka primitivna lupetanja o tome da „hrvatsko članstvo u Europskoj uniji nema smisla ako je njen član i Srbija“ istovremeno su dokaz pravovjernog domoljublja.
Svaka smislena vanjska politika u službi je nacionalnih ekonomskih i financijskih interesa. Bez obzira na velike riječi o liberalnoj demokraciji i ljudskim pravima američki predstavnici su i nakon smjene hrvatske vlasti u 2000. branili interese Enrona i Bechtela odnosno po Hrvatsku krajnje štetne ugovore koje je sa njima zaključila Tuđmanova administracija. U isto vrijeme austrijski ministar gospodarstva nije se libio ni vremena ni truda za utjerivanje naknade na ime navodne štete koju je austrijskom partneru nanijela Hrvatska lutrija.
Problemi u izgradnji racionalnih odnosa
Mađarski premijer Orban nikada nije imao previše sluha za hrvatske opravdane zahtjeve prema MOL-u, a austrijska i talijanska vlada bez puno razmišljanja štite interese svojih banaka koje su u Hrvatskoj u slučaju švicarskog franka pretrpjele navodne gubitke.Turski kabadahija može valjda strpati u zatvor i svog zadnjeg političkog protivnika prije nego Berlin suspendira nedavni politički dogovor s Ankarom. Francuska i Njemačka danas su primjer najčvršćeg mogućeg prijateljstva i savezništva, ne zbog novootkrivenih čari nego isključivo zbog zajedničkih interesa.
Narodi zapadnog Balkana u svom procesu odrastanja još uvijek imaju problem izgradnje međusobnih racionalnih odnosa. Zbog toga je i hrvatska vanjska politika često slijedila poruku banjalučke pjevačke zvijezde Milorada Dodika koji je tuleći „mogu samo da nas mrze oni što nas ne vole“ najbolje sažeo svu nakaradnost balkanskih ne samo političkih prilika. Naravno da je takva vrsta lokalne tučnjave uvijek ograničena globalnim nadmetanjima pa će u narednom razdoblju hrvatska ruka biti ipak jako zavrnuta od strane velikog, ali i srednjeg brata.
Njihov prioritetni plan izvlačenja Srbije iz ruskog zagrljaja te eliminiranje bilo kakvog islamskog ekstremizma u BIH nikako ne uključuje i podršku hrvatskim patriotskim igrama. Stjecajem okolnosti svi trenutni ključni akteri hrvatske političke scene dolaze iz svijeta vanjske politike i diplomacije pa bi tu lekciju trebali svladati relativno brzo i bezbolno. Valjda je Miro Kovač bio samo iznimka koja će potvrditi ovo očekivanje.