Ustavnom sudu trebala je, ozbiljno, 21 godina da donese odluku je li zakon o suradnji s Haagom ustavan
Prvi je 1996. ocjenu ustavnosti tražio Gabelica, pa još neki, pa Gotovina
Umirovljeni general Ante Gotovina tražio je od Ustavnog suda RH da ocijeni ustavnost Ustavnog zakona o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom. Gotovina je to zatražio još 2001. godine, nedugo nakon što je protiv njega u Haagu podignuta optužnica zbog ratnog zločina. Ustavni sud o tome je odlučio tek prije nekoliko dana. Gotovinin zahtjev, kojem se priključilo i 50 zastupnika tadašnjeg saziva Sabora, odbijen je.
Nije Gotovina bio jedini koji je tražio da se propita je li ovaj zakon ustavan. Čim je izglasan, još 1996. godine, Ustavnom sudu se sa zahtjevom za ocjenu ustavnosti obratio Ivan Gabelica, tadašnji predsjednik Hrvatske čiste stranke prava. Iste godine učinili su to i Josip Sabljić i Hrvatski oslobodilački pokret. Udruga za zaštitu vrijednosti Domovinskog rata, koja se u međuvremenu ugasila, ocjenu ustavnosti tražila je 2000. godine. Nakon njihovog, uslijedio je i Gotovinin zahtjev. Analizirali smo što je Ustavni sud sada zaključio.
Odluku su ustavni suci donijeli većinom glasova
Sa sedam glasova ‘za’ i dva ‘protiv’, i uz tri iznimno oštra izdvojena mišljenja – sudaca Miroslava Šumanovića, Andreja Abramovića i Davorina Mlakara, zahtjevi za ocjenom ustavnosti su odbijeni. Ustavni zakon o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom tako se u ovom trenutku može smatrati ustavnim.
General Gotovina i ostali predlagatelji ocjene ustavnosti zamjerali su što zakon, iako se zove ustavni, nije donijet u proceduri izmjene Ustava, već je izglasan dvotrećinskom većinom u Saboru. Osim toga zabrinulo ih je što omogućava izručenje hrvatskih državljana koje je zabranjeno hrvatskim Ustavom. Neustavno je po njihovom mišljenju i to što zakon dozvoljava sudu u Haagu da ponovno sudi za kaznena djela koja su u Hrvatskoj već procesuirana.
Primjetili su kako uvjeti za izručenje nisu dovoljno normirani, budući da je prema zakonu dovoljno da hrvatski sudovi utvrde identitet okrivljenika i da ga Haag traži te da na osnovu toga odobre izručenje… Gotovinini odvjetnici tražili su i tzv. privremenu mjeru, da se zakon ne primjenjuje dok Ustavni sud ne ocijeni njegovu ustavnost. No, ni to se nije dogodilo.
Greška u nazivu zakona o suradnji s Haškim sudom?
Po mišljenju Ustavnog suda to što se zakon zove ustavni, obična je greška u njegovom nazivu, pa u to nije posebno ni ulazio. Bit ove odluke na koju se čekalo više od 20 godina, leži u činjenici da se na suradnju s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju gleda kao na obvezu Hrvatske kao članice Ujedinjenih naroda.
Izručenje vlastitih državljana zato ne predstavlja njihovu predaju drugoj državi, što Ustav brani, već predeaju međunarodnom kaznenom tijelu. To što zakon ne propisuje baš sve detalje oko izručenja, pa su ga tadašnji Gotovini odvjetnici Ante Vukorepa, Ivo Farčić i Marijan Pedišić ocijenili podnormiranim, za ustavne suce također nije problem.
Naime, tvrde da taj dio zakona ne govori o krivnji, niti o mogućoj kazni, već samo o tehničkom postupku predaje okrivljenika. Ono, po stavu Ustavnog suda, i ne treba biti detaljnije propisano. Po mišljenju ustavnih sudaca nije sporna ni mogućnost ponavljanja postupka za kaznena djela za koja je u Hrvatskoj već provedeno suđenje.
Abramović: U Hrvatskoj je bilo protuustavno stanje
“Ovo navodi na zaključak da je unošenje ovakve odredbe u Statut haškog suda bilo motivirano visokim stupnjem nepovjerenja njegovih tvoraca prema državama sudionicama ratnog sukoba. Je li to bilo opravdano nije na Ustavnom sudu da ocjenjuje”, stoji u odluci. Ustavni sudac Andrej Abramović glasovao je kao i većina njegovih kolega, no, tvrdi, iz potpuno drugih razloga.
“Kada je usvojen ovaj zakon, u Hrvatskoj je stvoreno jedno protuustavno stanje koje na drugi način nije bilo moguće ispraviti. Hrvatska nije imala volje ni snage suditi svojim građanima koje se sumnjičilo za kaznena djela. A bila je dužna to učiniti te pravično provesti postupke protiv svih osumnjičenih, jer svi pred sudom trebaju biti jednaki, pa tako i sve žrtve imaju pravo na satisfakciju u vidu sudske odluke. Kako Hrvatska nije učinila tu ustavnu dužnost, ukazala se potreba da se tim ljudima sudi negdje drugdje.
Na žalost, ta suđenja su trajala dugo i neki od njih bili su godinama u pritvoru čekajući konačnu odluku”, podsjeća sudac Abramović koji je uvjeren da je u Hrvatskoj nakon rata došlo do negacije prava. Zato je i donijet ovakav zakon čiji su pojedini dijelovi negirali Ustav. Prema Abramoviću, jednostavnom matematikom “minus i minus dali su plus”, zbog čega je donošenje Ustavnog zakona o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom bilo opravdano.
Mlakar: Suverenost država ne smije doći u pitanje
“Pošteno suđenje i pravična presuda, bila ona osuđujuća ili oslobađajuća, jedino može predstavljati katarzu. Bez toga nije mogouće računati na povjerenje u pravosuđe, niti na povjerenje vlastitih građana niti na povjerenje drugih zemalja”, ocjenjuje Abramović i zaključuje da ovaj zakon nije neustavan. S većinom se nije složio ni ustavni sudac Davorin Mlakar.
On smatra da se suverena prava država ne mogu dovesti u pitanje djelovanjem međunarodnih organizacija, pa tako ni UN-a, ni njegovog Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju. “Tumačenje obveze izručenja, jer se ono ne odvija između dvije države, već suradnjom određene države i Haškog suda, smatram neutemeljenim gramatičkim pristupom koji odudara od istinskog smisla zakona”, naglasio je Mlakar.
Po njemu bi, da se s drugačijeg gledišta analizirao zakon, njegova protuustavnost bila očita. U svom izdvojenom mišljenju ustavni sudac Miroslav Šumanović naglasio je kako Ustavni sud nije ni nadležan za ocjenu suglasnosti ustavnog zakona s Ustavom, kao propisom istog najvišeg pravnog ranga.
Šumanović: Je li Ustavni sud i iznad Sabora?
Naime, ovaj zakon nije proglasio predsjednik RH, već Zastupnički dom Sabora i to kvalificiranom, dvotrećinskom većinom koja je inače potrebna za promjenu Ustava. “Ustavni sud ne može djelovati kao nadparlamentarna vlast”, smatra Šumanović i zamjera kolegama što su olako zaključili da je obična greška to što je zakon nazvan ustavnim. Šumanoviću nije prihvatljivo ni to što je većina protumačila da je Hrvatska donošenjem ovog zakona samo prihvatila obveze koje je imala kao članica UN-a.
“Međunarodna zajednica je sustav sastavljen od suverenih država čije je vezanje moguće samo na ugovornoj osnovi, a ne na temelju podređivanja nekoj višoj naddržavnoj svjetskoj vlasti”, naglasio je Šumanović. Objasnio je kako ni Statut Međunarodnog kaznenog suda ni njegov Pravilnik o postupku i dokazima, koji su inkorporirani u Ustavni zakon o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom, nemaju prisilne norme iznaddržavnog prava kojim se suverena vlast hrvatske države može i mora pokoriti.