Guardianov novinar o zloglasnom logoru u koji ga je Praljak pustio i njihovom kasnijem susretu u Haagu

Britanski novinar Ed Vulliamy svjedočio je u procesu protiv Slobodana Praljka

ZADNJA IZMJENA: Nov 30, 2017
Foto: Screenshot/YouTube

Dugogodišnji novinar The Guardiana Ed Vulliamy objavio je jučer tekst u kojem svjedoči o svojim susretima s generalom Slobodanom Praljkom, za vrijeme dok je pokojni general zapovijedao svojim sektorom u samoproglašenoj Herceg-Bosni te još na početku njegova suđenja u Haagu, na kojemu je Vulliamy svjedočio. Vulliamy je nagrađivani britanski novinar koji je svijetu otkrio strahote iz logora otvaranih za rata u Bosni i Hercegovini i prvi je novinar koji je svjedočio na nekom suđenju za ratne zločine nakon nürnberških procesa. Bio je svjedok na mnogim suđenjima, uključujući i onima Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću.

U svom tekstu konkretno opisuje dva susreta s Praljkom, generalom koji si je jučer nakon potvrde presude oduzeo život najvjerojatnije popivši otrov. Prvi je bio 1993., kad ga je Praljak pustio u logor u Dretelju u kojem su držani Muslimani, a drugi 2006. kad je svjedočio na sudu u Haagu u procesu koji se vodio protiv njega.

Dao im je dozvolu da uđem u logor u Dretelju

“Bio je utorak, 9. svibnja, 2006. General Slobodan Praljak stajao je u sudnici u Haagu, unakrsno me ispitujući. I to nije bio prvi put da smo se susreli licem u lice. Druga je prigoda bila u rujnu 1993., u njegovu sjedištu u samoproglašenoj državici Herceg-Bosni. General Praljak potpisao je naredbu prema kojoj je troje novinara, među kojima sam bio i ja, dobilo dozvolu da uđu u koncentracijski logor (u tekstu ga Vulliamy izričito naziva koncentracijski logor) koji je bio pod njegovim zapovjedništvom u Dretelju, u blizini uporišta bosanskih Hrvata Čapljine, gdje su bosanski Muslimani bili zlostavljani, izgladnjivani i ubijani”, počinje svoj tekst Vulliamy te nastavlja:

“U svoj pažnji koja je prošloga tjedna posvećena presudi bosansko-srpskom generalu Ratku Mladiću, mnogi su zaboravili na navodni drugi rat u Bosni, u kojem su bosanski Hrvati pokušali uspostaviti vlastiti ‘etnički čist’ teritorij. Tog dana 2006., Praljak je bio u sudnici, optužen da je bio jedan od vođa tog ubojitog pothvata, a ja sam bio pozvan da kažem sudu sve što sam znao o njegovoj ulozi. Poput vođe bosanskih Srba Radovana Karadžića, Praljak se odlučio braniti sam, odbacujući odvjetnike i braneći – rječito – sam sebe. S Karadžićem je dijelio i pomaknuto ludilo koje bi se moglo smatrati ekscentričnošću, da nije bilo tako smrtonosno.

‘Vidio sam nagurane stotine prestravljenih muškaraca’

‘Nemamo puno vremena’, počeo je Praljak, ‘pa pokušajte odgovarati kratko i precizno’. Držao se samouvjereno u svakoj prilici, pa tako i ovoj. Ispričao sam sudu kako smo u rujnu 1993. godine provjeravali navode iz pisma hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, u kojem je sugerirao da uvjeti u logorima u Bosni, u kojima su držani zarobljeni Muslimani, nisu bili u skladu sa Ženevskom konvencijom. Redovito su nam odbijali ulazak u Dretelj. Ali na kraju – iz razloga koji su samo njemu jasni – Praljak je potpisao nalog da nas pusti unutra. Kad smo se pojavili pred bivšom jugoslavenskom vojnom bazom i predali nalog zapovjedniku logora, bojniku Šakoti, bio je užasnut, ali je poslušao Praljkovu naredbu. Ušli smo.

U skladištu su bile nagurane stotine prestravljenih muškaraca, sjedili su ili čučali već neko vrijeme, prije nego što su vrata zatvorena na 72 sata, a oni ostavljeni da se uguše u vrućini i smradu, pijući vlastiti urin. Nastavili smo prema dva hangara ukopana u brdo. Vrata su bila otvorena, a unutra je bilo tamno. Zarobljenici su bili u strašnom stanju – mršavi poput kostura, oči su im bile neusredotočene i imali su probleme s kožom. Ispričali su nam kako su vrata često zaključana, a jedne noći su pijani stražari pucali kroz njih, ubivši i ranivši nekoliko ljudi.

‘Praljak na sudu nije htio ni čuti za pokolj’

U vratima smo vidjeli rupe od metaka, kao i tragove na stražnjem zidu tunela. Iako su bili Muslimani, mnogi od tih zatvorenika borili su se za Praljkovu bosansko-hrvatsku HVO protiv zajedničkog srpskog neprijatelja, a sada su ih zarobili i progonili njihovi bivši drugovi. Tada sam na sudu svjedočio o raširenijem i strašnijem pokolju u muslimanskoj enklavi Istočni Mostar, koju je opkolila Praljkova vojska, ali nisam znao je li to tada bilo pod njegovom direktnom naredbom. Trinaest godina kasnije Praljak nije htio ni čuti za to. Želio je pričati o tome kako etničke skupine imaju “suverena prava” te me pitao: “Je li pravo na obranu i slobodu obveza i pravo ‘suverenih ljudi’? Nije mu para izlazila iz ušiju, ali takav je bio osjećaj.

Tada je intervenirao sudac Antonetti – ‘Gospodine Praljak, molim Vas da postavljate pitanja na koja svjedok može odgovoriti?’, nakon čega smo u istom tonu nastavili još neko vrijeme. Praljak je u jednom trenutku fokusirao svoj pogled na mene i upitao me: ‘Jeste li vi istraživački novinar ili politički novinar?’ Rekao sam mu da mislim da ‘kad pokrivaš rat moraš malo znati i o političkoj situaciji’.

‘Show u srijedu bio je sasvim u skladu s njegovim karakterom’

I tako smo nastavili ukrug. ‘G. Praljak’, molio je Antonetti, ‘suci s moje lijeve strane i suci s moje desne strane … misle da postavljate pitanja koja nisu relevantna.’ Nakon predavanja optuženika o jednom drugom kampu, u Gabeli, vrijeme je isteklo i Praljak je počeo inzistirati da ‘iako još imam puno toga za pitati, prestat ću sada. Hvala vam što se odgovarali na pitanja’.

Sudski zapis glasi: ‘SVJEDOK: Hvala vam, generale+. I to je bilo to. Priredio je kvalitetan show, ali nisam bio siguran s kojim ciljem, jer je jedino što je u mojem slučaju postigao to da se još jače držim svojih uvjerenja suočen s ratnim zločincem koji je je želio ispričati svoju verziju priče. Show u srijedu bio je puno odlučniji, ali i sasvim u skladu s njegovim karakterom”, završava svoje svjedočanstvo 63-godišnji novinar.