Hedl iz Izraela: Čudnim spletom, na vlastitoj sam koži osjetio položaj Palestinaca, ljudi koji nemaju državu
Reportaža Telegramovog novinara iz Izraela i s palestinske Zapadne obale
Susret s Izraelom obilježile su dvije neobične, naoko nepovezane stvari. Kad smo prošli mjesec izašli iz zgrade zračne luke Ben Gurion dočekalo nas je zavijanje sirena, kao da je oglašena zračna opasnost. S obzirom da Izrael graniči sa Sirijom, koju su tih dana projektilima gađali Amerikanci, zvuk sirena nije bio nimalo ugodan.
No, umjesto strke, panike i potrage za skloništima, svi su stali u stavu mirno, kao ukopani, onako kako se nekad u bivšoj državi, na oglašavanje sirena, stajalo 4. svibnja u 15.05. A kad su sirene utihnule i ljudi nastavili svojim putem, na aerodromskom parkiralištu i cestama koje do njega vode, zapljusnule su nas rijeke automobila ukrašene nacionalnim zastavama, onako kako u Hrvatskoj navijači kite svoja vozila kada naša nogometna reprezentacija igra neku važnu utakmicu.
Problem je kada želite izaći iz Zapadne obale
No, niti su sirene označavale zračnu opasnost, niti je Izrael igrao kakvu važnu utakmicu: slavio se Yom HaZikaron, Dan sjećanja na poginule izraelske vojnike. Izraelci, vidjet ćemo te večeri u Jeruzalemu, proslavili su ga pompozno. Ulice su bile krcate, tisuće ljudi obojalo je središte Jeruzalema zastavicama, kapama, šalovima, maramama i kojekakvim rekvizitima u bijelu i plavu nacionalnu boju, a Davidova zvijezda sjala je na svakom koraku.
Ali na svakom drugom-trećem koraku stajali su vojnici i policajci s dugim cijevima pomno motreći da se ne dogodi kakav incident. Najveći izraelski grad, Jeruzalem, osjetljivo je mjesto, kao uostalom i cijeli Izrael što ćemo vidjeti sljedećih dana gdje god da se kretali – prema sjeveru i Galilejskom jezeru, na istok ka Mrtvom moru, ili na palestinskoj Zapadnoj obali, svojevrsnom getu u kojem, ograđeni visokim betonskim zidom i bodljikavom žicom, živi oko dva i pol milijuna Palestinaca.
Kakav je položaj tih ljudi koji nemaju državu već neku vrstu samouprave koja praktično znači vrlo malo, vaš je novinar osjetio na vlastitoj koži. Iz Jeruzalema na Zapadnu obalu ući ćete bez problema, onako kako miš uđe u mišolovku. Problem je kada iz Zapadne obale želite izaći. Izraelci svojim vozilima na područje Zapadne obale ulaze nesmetano; njihova policija na svojevrsnoj granici ništa ih neće pitati i mogu se neometano kreirati tim područjem nešto manjim od šest tisuća metara četvornih.
Zapadna obala nije baš ugodno mjesto
Ali, Palestinci sa Zapadne obale ne mogu u Izrael. Njihova vozila bit će zaustavljena, a do zuba naoružani izraelski vojnici odagnat će im i samu pomisao da pokušaju ući. Doduše, na ulazi u Jerihon, stoji tabla da je državljanima Izraela ulaz zabranjen, no kaže nam naš sugovornik Ofer da je to više mjera upozorenja izraelske države svojim građanima, nego stvarna zabrana Palestinaca. Ulazak u Izrael sa Zapadne obale, ukoliko vaše vozilo ima registarske tablice te zemlje, teče manje-više nesmetano, no policija na ulasku čini štih probe.
Iako je naš Mitsubishi imao izraelske tablice, a vozač Ofer izraelski je državljanin, iz nekih su nas razloga zaustavili. Vaš novinar putovnicu je ostavio u hotelskoj sobi u Jeruzalemu, pa se našao u neobranom grožđu. Trebalo je prilično uvjeravanja i desetak minuta razgovora s policajkom koja je sve vrijeme o ramenu imala pušku i s nekoliko njenih do zuba naoružanih kolega, da dopuste povratak u Izrael samo s osobnom iskaznicom. Zapadna obala nije baš mjesto na kojem bi bilo ugodno ostati.
Područje se prostire uz obalu rijeke Jordan koja čini granicu između Zapadne obale i Jordana, no među s tom zemljom, ograđenu žicom, kontrolira izraelska vojska. Rijeka Jordan, koja se poput tanke plavičaste niti nekih dvjestotinjak kilometara spušta od Galilejskog jezera ka Mrtvom moru udahnula je život uz obje svoje obale. Nepregledne plantaže datulja, naranči, banana, vinograda i plastenika za uzgoj povrća, postoje samo zahvaljujući toj riječci iz koje se nemilice crpi voda.
Skupi planovi za spašavanje Mrtvog mora
Biblijsko Galilejsko jezero (koje je Izrael zauzeo 1967. u Šestodnevnom ratu) ogromni je rezervoar pitke vode, čije se zalihe, što zbog velikog isparavanja, što zbog silne eksploatacije, dramatično smanjuju. Razina vode snižava se iz godine u godinu, a najdramatičnije se to vidi na ušću rijeke Jordan u Mrtvo more. Četiri stotine metara ispod razine mora, Mrtvo more (a riječ je zapravo o slanom jezeru) ne izgleda nimalo impresivno. U usporedbi s Jadranom, izgleda jadno.
No, bez obzira na otužni pustinjski krajolik koji ga okružuje, to je jedno od turističkih atrakcija Izraela i Jordana. Te dvije države dijele slano jezero, desetak puta slanije od Jadranskog mora. Razina Mrtvog mora dramatično se spušta: svake godine za metar, prijeteći potpunom isušenju. Smanjeni dotok vode iz rijeke Jordan (zbog intenzivnog navodnjavanja) nemoguće je nadomjestiti, no Izrael i Jordan, svjesni njegove važnosti, traže put kako podići njegovu razinu.
U planu je gigantski, skupi projekt (vrijedan oko pet milijardi dolara) dvije države: izgradnja tristotinjak kilometara dugog kanala koji bi Mrtvo more spojio s Crvenim i pomogao da se zaustavi njegovo isušivanje. Cijeli Izrael ogromno je gradilište: podjednako u Tel Avivu kao i Jeruzalemu, u nebo strši bezbroj dizalica. Grade se cijeli stambeni kompleksi, prometnice, industrijski pogoni. Upravo je pri završetku izgradnja željezničke pruge koja će spajati Tel Aviv i Jeruzalem, pa će se iz jednog u drugi grad, udaljenih sedamdesetak kilometara, stizati za 25 minuta.
Tel Aviv se razvija fantastičnom brzinom
Željeznička stanica u Jeruzalemu završena je i nalazi se na dubini od 80 metara. U Tel Avivu, pak, gradi se metro, a posla na izgradnji tračnica latili su se Kinezi. Prva, Crvene linija tzv. lakog metroa, duga 24 kilometra, bit će završena potkraj 2021. Imat će 34 stanice, od kojih će 10 biti pod zemljom. Izgradnja druge dvije linije, Zelene (36 kilometara) i Purpurne (35 kilometara) započinje ove godine, a trebale bi biti završene do 2024. Tel Aviv je upola manji od Zagreba, ima oko 450 tisuća stanovnika, ali godišnje njihov broj raste za oko jedan posto.
Grad se širi fantastičnom brzinom, kao uostalom i stanovništvo cijelog Izraela. Zemlja koja je 1960. imala dva milijuna stanovnika, danas ih broji 8,7 milijuna! Naravno, takvo rapidno povećanje broja stanovnika nije samo rezultat prirodnog priraštaja, već ponajprije doseljavanja Židova iz drugih država, osobito iz zemalja bivšeg SSSR-a. Židova je u Izraelu oko 75 posto, a Palestinaca, onih koji uživaju izraelsko državljanstvo, nešto više od 20 posto, ili oko 1,6 milijuna.
Za razliku od Palestinaca sa Zapadne obale ili onih iz Pojasa Gaze, Palestinci s državljanstvom Izraela mogu putovati kamo i kada im se prohtije, mada naravno, nisu omiljeni među većinskim, židovskim stanovništvom. No, nisu samo Palestinci neomiljeni među Izraelcima. Podjednako neprijateljski oni se odnose i prema ortodoksnim Židovima, kakvih ćete podosta susresti u Tel Avivu, a osobito u Jeruzalemu. U crnim odijelima i bijelim košuljama, sa šeširima, s prepoznatljivim bradama i dugom kosom spletenom u copiće, oni su svijet za sebe, zarobljenici nekih prošlih vremena.
Incidenata nije bilo, ali se osjećala napetost
Zanimljivo, najkonzervativniji među njima ne priznaju izraelsku državu, smatraju je čak, poput rabina Joela Teitelbauma, ”sotonskim činom”, jer vjeruju da Židovima na Zemlji život može osigurati samo mesija. Sreli smo ih podosta u jeruzalemskom Starom gradu koji vrvi od turista sa svih strana svijeta. Pred ulazom na Kristov grob čeka se satima, da biste, kada jednom dođete na red, ondje mogli ostati tek 10-15 sekundi, kako bi svi mogli doći na red. To kršćanima (kako katoličkim tako i pravoslavnim), uz Maslinsku goru, Nazaret ili Betlehem, predstavlja jedno od najsvetijih mjesta.
Po labirintu ulica jeruzalemskog starog grada tiskaju se Arapi, Židovi, kršćani, muslimani. Kad smo onuda prolazili, rijeke ljudi slijevale su se prama svetim mjestima, jedni ka kršćanskim, drugi arapskim, treći židovskim svetinjama. Incidenata nije bilo, mada se napetost osjećala. Osobito pred Zidom plača, no brojni policajci i njihove duge cijevi, odvraćale su moguće izgrednike. Izrael živi od vjerskog turizma i to 365 dana u godini. Hoteli su puni, a soba u jeruzalemskom hotelu s tri zvjezdice, Jerusalem Gardens Hotel and Spa, gdje smo odsjeli, stoji 150 dolara za noć, s prilično skromnim doručkom.
Grad je živ, restorani krcati, cijene obroka na razini onih iz velikih europskih gradova. Kavu ćete platiti desetak novih šekela, skoro 20 kuna, što je ipak jeftinije nego u Dubrovniku. Taksi nije jeftin, no u vrijeme molitve, osobito u arapskom dijelu garda, uzalud ćete čekati pred praznim vozilima, jer su taksisti na molitvi. Iako Izrael graniči sa Sirijom u kojoj već godinama bjesni rat, nije zapljusnut izbjeglicama čija se plima razlila Europom, uključujući i Hrvatsku.
Jasenovac je na popisu nacističkih logora
Kad smo dolinom rijeke Jordan došli nadomak Sirije, do gore Tabor, koju kršćanska tradicija drži mjestom Isusova preobraženja, nadletjela su nas tri izraelska vojna zrakoplova, leteći previsoko da bismo mogli ocijeniti jesu li novije generacije od onih F-16 koje su prodali nama. Bio je to, uz one brojne duge cijevi na mnogim punktovima, jedini dojam blizine rata. Izrael, zemlja koja posjeduje atomsku bombu, dominantna vojna sila Bliskog istoka, živi u nekoj vrsti permanentnog ratnog stanja i s tim se nosi.
Najpotresnije mjesto u Jeruzalemu svakako je Yad Vashem, memorijalni kompleks posvećen žrtvama holokausta. Prostire se na 18 hektara i do njega se vozimo tramvajem, za sad jedinom, Crvenom linijom, koja se proteže od juga prema zapadu grada i prelazi elegantnim nadvožnjakom Gesher HaMeitarim (sagrađenim 2008.), čiji pilon, nalik na slomljeno krilo, drži fascinantnu konstrukciju mosta. Silazimo na posljednjoj tramvajskoj stanici Mount Herzl.
Muzej holokausta trebao bi svatko posjetiti, osobito oni koji i danas niječu ili relativiziraju fašističke zločine. Na žalost, u velikoj ulaznoj dvorani, gdje se svjetski državnici dolaze pokloniti žrtvama (bili su ondje predsjednici Stjepan Mesić, Ivo Josipović, Kolinda Grabar Kitarović, ali ne i Franjo Tuđman), među nazivima najvećih nacističkih logora, ispisan je i ustaški, u Jasenovcu.