Hod za život nipošto nije samo o pobačaju, ti ljudi žele Hrvatsku iz 90-ih; nacionalističku i represivnu
Akcija je to koja u Hrvatskoj ima još veću težinu nego drugdje u Europi
Zabraniti pobačaj znači kriminalizirati brojne žene, koje se odlučuju na pobačaj. Zabraniti pobačaj znači, nadalje, dovoditi žene koje se odlučuju na pobačaj u visok stupanj zdravstvenog rizika. Zabraniti pobačaj znači, također, dramatično ojačati crno liječničko tržište: naravno da bi se, u slučaju zabrane, žene i dalje odlučivale na pobačaj, samo bi ga obavljale na crno. Naposljetku, zabrana pobačaja značila bi zaista golemi korak natrag u području temeljnih ženskih prava.
Država i društvo zaista ne smiju odlučivati o tome kada i koliko često žene moraju rađati. Zbog svih ovih elementarnih činjenica, jasno je da subotnji Hod za život ustvari nije značio ništa drugo, nego pokušaj povratka društva na stanje od prije pedesetak i više godina. Hod za život ustvari je snažno represivna akcija, koja bi jednu ionako loše uređenu zemlju htjela učiniti još kaotičnijim, bespravnijom i strukturno represivnom. Strateški i ideološki govoreći, Hod za život nipošto nije samo o pobačaju.
Akcija zabrane pobačaja ovdje ima još veću težinu
Pitanje zabrane pobačaja jedna je od vododjelnica između liberalnog i ekstremno koznervativnog u većini svjetskih zemalja. Hrvatska konzervativna revolucija, koja priličnom snagom traje već četiri ili pet godina, ovom društvu, razumljivo, želi nametnuti svoje temeljne vrijednosti. Temeljne vrijednosti hrvatske konzervativne revolucije jesu žestoki nacionalizam, odanost Katoličkoj Crkvi kao navodnoj zaštitnici nacije, povijesti i same opstojnosti hrvatskog naroda te represivni, strogo nadzirani društveni poredak.
Stoga Hod za život, ustvari akcija za zabranu pobačaja, u Hrvatskoj ima još veću težinu nego u nekim drugim europskim zemljama. Hod za život ne traži samo “bolju informiranost o činjenicama o pobačaju”. Hod za život kani koristiti pitanje pobačaja kao povod za jednu od najvažnijih bitki u procesu deliberalizacije hrvatskog društva.
Aktivisti Hoda za život žele Hrvatsku ih 90-ih
Aktivisti Hoda za život žele Hrvatsku iz devedesetih godina, dakle vojničku, nacionalističku, zatvorenu, represivnu i “ponosnu”, ali bez bitnih drugih značajki Tuđmanova režima. Franji Tuđmanu, naime, baš nikad ne bi palo na pamet da zabranjuje pobačaj pa se za vrijeme njegove vladavine o zabrani pobačaja nikada nije ozbiljnije razgovaralo.
Suprotstaviti se Hodu za život i sličnim akcijama znači, prije svega, braniti dosad dosegnute granice slobode u Republici Hrvatskoj. Podržavati Hod za život znači, pak, limitirati područje slobode, afirmirati represiju, dovoditi žene u dodatno drugorazredan položaj te dopustiti državi da se miješa u najprivatnije odluke svojih građana. Naravno, podržavati Hod za život znači, također, pristati da Hrvatska, u stanovitom, ne samo ikonografskom smislu, postane crkvena država, što je uistinu , potpuno neprihvatljivo.
Stoga je dobra vijest da Hod za život, usprkos barnumskoj propagandnoj kampanji, i velikom broju angažiranih aktivista, nije uspio okupiti više od petnaestak tisuća ljudi u Zagrebu (i pet tisuća ljudi u Splitu). Čini se da hrvatski građani, bez obzira na rezultate zadnjih nekoliko rundi izbora, nisu potpuno izgubili osjećaj za pitanja slobode, kao za skup najvažnijih građanskih prava.