Nekad je nužno odabrati stranu

Hod za život pokazao je da je Hrvatska, uz krajnju nacionalističku, dobila i radikalnu kršćansku desnicu

Iskorištavanje pobačaja u političke svrhe najvulgarniji je ispad desnice

21.05.2016., Zagreb - Skup pod geslom "Za zivot, obitelj i Hrvatsku" u organizaciji katolickih i konzervativnih udruga. Povorka se kretala od Trga kralja Tomislava do Trga bana Jelacica. 
Photo: Marko Lukunic/PIXSELL
FOTO: PIXSELL

Prije desetak godina subotnji prilog The New York Timesa objavio je opsežni istraživačko-reportažni članak o sudbini žena u El Salvadoru, koje se odlučuju na pobačaj. U El Salvadoru pobačaj je, naime, zabranjen.

Tekst počinje opisom prljave prostorije u kojoj neka djevojka obavlja pobačaj – jer joj bolnica, naravno, nije dostupna – da bi se nastavio potresnim prizorom: ta ista djevojka, nekoliko sati kasnije, leži vezana za krevet u zatvorskoj bolnici jer je počinila kazneno djelo.

Tako izgledaju posljedice zabrane pobačaja u izrazito represivnim zemljama, poput El Salvadora, gdje su komplikacije vezane uz trudnoću, pa tako i ilegalni pobačaj, treći uzrok smrti među adolescenticama.

Masovni pobačajni turizam

U manje represivnim zemljama gdje je pobačaj zabranjen, poput Irske, posljedice zabrane manifestiraju se kroz masovni pobačajni turizam: posve je nesporno da tisuće i tisuće Irkinja putuju u zemlje gdje je abortus dopušten, kako bi ondje pobacile. Službene statisitike kažu da se u Irskoj, zabrani usprkos, dogode 4,5 pobačaja godišnje na tisuću žena u dobi od 15 do 44 godine. U te statistike nisu upisani ilegalni pobačaji, koji mogu biti strahovito opasni.

Statistička stopa pobačaja u Hrvatskoj, gdje je, još uvijek, pobačaj legalan, najmanja je u Europskoj uniji. Pa ipak, konzervativna Hrvatska želi zabraniti pobačaj, premda je lako dokazati da zabrana pobačaja nije u korelaciji s brojem pobačaja.

Izjava Sanje Orešković, supruge premijera Oreškovića, kako “svatko razborit bira život, a ne smrt”, dobar je primjer bedastog pokušaja manipulacije pobačajem u političke svrhe.

Vraćanje društva stotinjak godina unatrag

Što uopće znači da svatko razborit bira život, a ne smrt, u kontekstu subotnjeg zagrebačkog marša za zabranu pobačaja? Jesu li Gloria Steinem ili Hillary Clinton nerazborite? Jesu li one zagovornice kulture smrti?

Ako Hillary Clinton postane američka predsjednica, što je vrlo vjerojatno, i ako Tim Orešković u to vrijeme još bude hrvatski premijer, što je bitno manje vjerojatno, hoće li Oreškovićeva žena javno kritizirati američku predsjednicu zbog propagiranja kulture smrti? Ili gospođi Orešković u tom trenutku pobačaj više neće biti nerazborit?

Želi li se, pak, predsjednik Vlade, neizravno, preko svoje supruge, koja dosad nigdje nije bila društveno aktivna, pokazati kao zagovornik neke hrvatske moralne većine, koja društvo želi vratiti stotinjak godina unatrag?

Dvije vrste radikalne desnice

Hod za život pokazao je da u Hrvatskoj postoje dvije vrste radikalne desnice, koje se, razumljivo, često podudaraju. Jednu grupu čine tipični, proustaški hrvatski nacionalisti.

Drugu grupu čine katkad umjereniji nacionalisti, koji, međutim, inzisitiraju na moralnim vrijednostima starinske Katoličke crkve, kao i američkih protestantskih televizijskih propovjednika, koji su početkom osamdesetih vodili tamošnju konzervativnu rekonkvistu.

Sinergija ustaških nacionalista i radikalnih kršćana, koja se dogodila na Hodu za život, našu bi zemlju zaista mogla vratiti desetljećima unatrag.

Nametanje političko-etičke volje

Kampanja za zabranu pobačaja, koja je u subotu počela u Hrvatskoj, jedno je od središnjih mjesta te sinergije. Pobačaj je, ustvari, iskorišten kao političko pitanje, kojim pojedine grupe građana žele nametnuti svoju političko-etičku volju cijelom društvu.

Grubo, ali točno rečeno, radi se o kršćanskom džihadu, potcrtanom najgorim nacionalizmom.

Sam je pobačaj tek snažan simbolički povod za proglašavanje kršćanskog džihada, kojem je krajnji cilj da cijela Hrvatska postane velika, konzervativna, nacionalno svjesna obitelj: tko ne želi sudjelovati u tom bidermajerskom katoličkom nacionalizmu, nije doborodošao u Hrvatsku, kakvom je vide predvodnici Hoda za život, i njihovi politički pokrovitelji. Među koje se, očekivano, uvrstio Milan Bandić, šampion svih hrvatskih političkih profitera.

Nitko ne misli da je pobačaj nešto dobro

Govorimo li o samom meritumu stvari, naravno da nitko ne misli da je pobačaj bilo što dobro. Međutim, zabrana i kriminalizacija pobačaja mnogo su gore opcije od legalnog pobačaja, jer dovode ženu u fizičku opasnost, te pokušavaju suditi onome što se događa otkad ljudi postoje, i što se nikada nije moglo spriječiti nikakvom represijom.

Vrijedonosno gledajući, zabrana pobačaja značila bi uspostavu vlasti društva nad ženom u najdubljoj sferi njena privatnog života. Hod za život u svojoj je suštini najvulgarniji ispad hrvatskog konzervativizma dosad. I zaista je jadno što je supruga predsjednika Vlade sudjelovala u pokušaju uvođenja katoličke diktature u Republiku Hrvatsku.