Desnica kreće u dva smjera. Stier će pokušati okupiti onu klerikalnu, a Hasanbegović i Esih revizionističku
I te su dvije opcije, zapravo, prirodni politički protivnici
Nakon okončanja svih političkih potresa, prouzrokovanih Plenkovićevim preslagivanjem, otvorilo se pitanje budućeg razvoja desnice na političkoj sceni. Ovdje u prvom redu mislimo na dva smjera u kojima će se desnica razvijati, jedan revizionističko-nostalgičarski, okupljen oko Esih i Hasanbegovića te drugi militantno klerikalni, kojeg će očito pokušat okupit Davor Ivo Stier. Koliko god to svima onima koji pokreću nove političke projekte, nije drago čuti, bilo kakvo formiranje novih politika na desnici primarno proizlazi iz njihovog odnosa prema HDZ-u.
To naravno isto vrijedi i za lijeve političke projekte, koji se nužno referiraju prema SDP-u. Ovo vrijedi neovisno o postojanju nečijih konkretnih veza ili sentimenata prema ovim dvjema strankama, radi se jednostavno o tome da one iz niza povijesnih razloga, zahvaćaju ili su zahaćale najveći dio desnog i lijevog biračkog tijela. Stoga nam se, u konkretnoj analizi desnice, vrijedi osvrnuti na temeljne ideološke i idejne postavke samog HDZ-a.
HDZ je okupljao sve desne ideje pod istu kapu
Ta stranka je od samih svojih početaka, do danas, pored toga što je okupljala ljude koji su dijelili zajedničke materijalne interese, okupljala praktično sve desne ideje pod jednom kapom, samo je njihov omjer ovisio o zadanim političkim okolnostima. Taj okupljajući moment, koji je proizišao iz osnovne ideje o nacionalističkom pokretu, a ne o stranci, išao je čak i korak dalje, pa je Tuđman često naglašavao jednu od ključnih stavki programa, o tome da HDZ nasljeđuje starčevićanstvo, radićevštinu i pozitivne aspekte lijevog nasljeđa.
Zanimljivo je kako se posljednjih godina ovom istom formulom koristio Milan Bandić, a često se znala omaknuti i Zoranu Milanoviću. Što samo govori o pogubnosti utjecaja HDZ-a na čitavu političku scenu. Pored ove jednostavne, a upečatljive formule s početka devedesetih, HDZ je čitavo vrijeme u sebi tolerirao pa čak i do određene mjere razvijao revizionističke ustaške sentimente te je istovremeno inzistirao na snažnom katolicizmu, ali ne i klerikalizmu. Pravaške stranke koje su otvoreno nastupale s glorifikatorskih pozicija prema ustaškoj državi, Tuđman je u punom smislu riječi kontrolirao.
Crkva je poželjela usmjeravati politiku
Tako zadani odnosi vrijedili su do posljednjih godina, u kojima su se razvile nove tendencije i na europskom prostoru, koje su se dijelom poklopile s hrvatskom situacijom, a dijelom je i u negativnom smislu obogatile. U novonastalim okolnostima, HDZ je i dalje stranka koja ostaje neupitno dominantna i na desnici i na cjelokupnoj političkoj sceni, zahvaljujući zajedničkim materijalnim interesima najvećeg dijela članstva i spomenutoj desnoj inkluzivnosti, ali i zahvaljujući razvijenoj svijesti o tome kako je riječ o suvremenom SK. Dakle onoj stranci koja se u zemlji pita za sve. Što je tragična činjenica koju je nemoguće osporiti.
Stvari koje čine razlikovni moment su sljedeće. Pojavio se prije svega snažni klerikalni element, koji se razvio zbog toga što utjecajnim dijelovima crkve više nije bilo dovoljno nalaziti se u situaciji povlaštene državne religije, nego su htjeli i usmjeravati političke i društvene procese. Iz tog nastojanja izrodio se i Hrast te puno uspješniji Most, utoliko što je uspješno kamuflirao izvorne namjere, ali su svim tim procesima pomogle takve tendencije na svjetskoj razini, koje su u zemlju donijeli Batarelo, Bartulica pa i Stier, čije je ideološko djelovanje u ministarstvu vanjskih poslova bilo upravo na tragu ovih ideja.
Pad pravaške i uspon klerikalne desnice
Iz svega navedenog, jasno je kako u ovom slučaju imamo problema s modernom i infrastrukturno, zahvaljujući crkvi i klerikalnim organizacijama, iznimno kapacitiranom desnicom, koju malo toga povezuje s onom pravaškom, zarobljenom u samo jednoj temi rehabilitacije ustaške države i obračuna s bilo kakvom antifašističkom i uopće lijevom baštinom. Da je takva vrsta desnice na zalasku, jasno svjedoči potpuni debakl svih pravaških opcija na izborima, koji ne može biti zamagljen Starčevićevom pobjedom u Gospiću, budući da je riječ o pobjedi lokalnog tajkuna u maloj sredini.
No isto tako je istina i to da je na valu čitave mreže huškačkih portala i medija te preko leđa HDZ-a, profilacijom Esih i Hasanbegovića u nove ikone pravaške desnice, ta opcija dobila novu energiju za preživljavanje na sceni. Imajući u vidu sve navedeno, za daljnji razvoj desne scene postoji nekoliko mogućih scenarija, od kojih svaki isključuje ikakve znatnije štete po HDZ. Možemo unaprijed zaključiti kako je praktično nemoguće da bi Stier mogao uspjeti u inzistiranju na ideološkoj principijelnosti, sa sadržajem u militantnom katolicizmu i novoj nacionalističkoj paradigmi unutar HDZ-a, jer bi takvo moglo ugroziti bilo kakvo formiranje vlasti u budućnosti i uobičajene poslove. Uostalom nešto slično pokušao je Karamarko pa nije uspio.
Stier se, realno, može samo priključiti Hrastu
Uvažavajući navedeno, jedina realna opcije koju Stier ima jest da se priključi Hrastu, što bi rezultiralo neuspjehom, jer je taj prostor već zauzeo Most, ili izravno Mostu, što bi imalo znatno veće izglede za uspjeh. S druge pak strane, Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović imaju potencijal da okupe sve pravaške stranke i frakcije pod svojim imenom, što im kratkoročno može donijeti rezultat na nekim skorim izborima, ali dugoročno neće uspjeti iz prostog razloga što je pravaštvo na izdisaju i što pored HDZ-a kojem ne mogu ništa, imaju organiziranijeg, bogatijeg i modernijeg klerikalnog protivnika.
Drugim riječima, neovisno o njihovim bliskim vezama, Esih i Hasanbegović su zapravo prirodni politički protivnici i Stiera i Hrasta i Mosta i teško iz te bitke mogu izaći kao pobjednici. Što se pak lijevih birača tiče, izbor između ove dvije opcije jednak je izboru između Keruma i Opare na splitskim izborima.