Arbitražu oko Ine izgubili smo zbog politike i skrivenih interesa. Umjesto da to objasni, Vlada brine za imidž

Znakovita izjava bivšeg premijera

“Problem je taj što sam počeo raditi na sporu INA-MOL i nastavku arbitraže, što nekima nije odgovaralo. Ostat će zapamćeno kako je ova Vlada pala zbog osobnih interesa određenih pojedinaca. Ja sam pokušao to riješiti i to je jedina moja krivnja.” Ova izjava Tihomira Oreškovića, tadašnjeg predsjednika Vlade, izgovorena u lipnju 2016. u Hrvatskom saboru, nažalost nikada nije dobila odgovarajuću pažnju. Kao uostalom ni riječi njegovog ministra vanjskih poslova Mire Kovača izrečene neposredno prije održavanja općeg sabora HDZ-a krajem svibnja ove godine: “Imamo problem INA-MOL. Mi smo se odlučili taj problem rješavati između vlada, ali arbitraža se nastavlja.”

Budući da je u odluci arbitražnog suda UN-a navedeno da Hrvatska nije priložila odgovarajuće dokaze o koruptivnoj aktivnosti MOL-a prilikom sklapanja međudioničarskog ugovora o upravljačkim pravima nesporna je obaveza Banskih dvora objasniti razloge koji su doveli do takvog sudskog obrazloženja. Premijer Plenković amnestirao je od odgovornosti sadašnju Vladu rekavši kako je dokazni postupak završio prije početka njenog mandata. Možda je to dovoljno za prebacivanje krivnje, ali nedostatno za utvrđivanje razloga pravnog poraza. Hrvatski građani imaju pravo saznati jesu li svi involvirani u arbitražne procese učinili potrebno i traženo.

Konfuzna politika Oreškovićeve Vlade

Citirane izjave premijera Oreškovića i ministra Kovača iz svibnja i lipnja ove godine potvrđuju da tadašnja vladajuća garnitura nije imala jednoznačan pristup. Ukoliko je “problem rješavan između mađarske i hrvatske vlade“ kako tvrdi ministar Kovač onda je krajnje vrijeme da saznamo tko je i kada pregovarao i s kojim mandatom.

Ako je netko sprečavao premijera Oreškovića u njegovom nastojanju da osobno upravlja procesima oko arbitraže onda je vrijeme za formiranje saborskog povjerenstva na tu temu. Jer upravo je zbunjujuća i konfuzna politika bivše ekipe u Banskim dvorima doprinijela ovakvoj arbitražnoj odluci. Tko je htio piškiti, a tko kakati možemo samo naslućivati, ali očito da je neriješena dilema rezultirala pozamašnim troškom za državni proračun.

Najavljena kupnja paketa dionica INA-e u vlasništvu MOL-a sigurno traži ozbiljnu raspravu. Prije njenog otvaranja potrebno je još jednom podsjetiti na nezavršeni arbitražni postupak pred ICSID-om u Washingtonu. Što znači iskazivanje namjere kupnje prije okončanja te arbitraže? Kako Vlada misli pregovarati s MOL-om o cijeni paketa dionica prije nego je ustanovljena eventualna šteta za drugu stranu zbog nepoštivanja ugovora o plinskom poslovanju iz 2009.? Što ako štete za MOL uopće nije bilo?

Što donosi arbitraža u Washingtonu?

Već sam jednom pisao da se sav jad hrvatske pregovaračke politike može očitati u tom nesretnom plinskom ugovoru kojim se Vlada Ive Sanadera i HDZ-a obavezala nadoknaditi sve gubitke INA-e nastale zbog razlike između prodajne i nabavne cijene uvoznog plina. INA je 2009. proizvela 1,6 milijardi m3 plina na domaćim nalazištima jadranskog i panonskog bazena. Trošak proizvodnje INA tretira kao službenu tajnu, ali temeljem dostupnih podataka on nije bio veći od 0,12 američkih dolara za m3. Veleprodajna cijena koju su plaćali distributeri iznosila je 0,33 dolara za m3, koncesijska naknada jedinicama lokalne uprave bila je nevjerojatno niska i iznosila je svega 3,5% od prodajne cijene.

Jednostavna računica pokazuje da je INA te 2009. eksploatacijom domaćeg plina ostvarila dobit nešto veću od 300 milijuna dolara. U istoj godini prikazala je gubitak na prodaji uvoznog plina od 100 milijuna dolara te iz navedenog proizlazi da je INA te godine u ukupnom plinskom poslovanju ostvarila dobit od 200 milijuna dolara.

Apsurd tog ugovora tim je veći što MOL za eksploataciju plina u Mađarskoj plaća koncesijsku naknadu od 12%, a hrvatska Vlada se obavezala da mizernu naknadu od 3,5% ne smije povećati prije 2015. kada ona može iznositi maksimalnih 10%. Umjesto da se MOL hrvatskoj strani zahvali na poklonjenom plinu te prikaže stvarnu dobit iz tog (ne)očekivanog dara on pokreće arbitražu u Washingtonu tražeći odštetu zbog nepoštivanja plinskog ugovora.

U međuvremenu, Vlada razmišlja o popularnosti

MOL je postao suvlasnik INA-e 2003. bez zaključenja standardnih ugovora za eksploataciju nafte i plina koji uključuju podjelu dobiti između operativne naftne kompanije i države odnosno lokalne uprave. Da su se tada primijenili uvjeti iz ugovora koji su tijekom prošle i ove godine ponuđeni za nova nalazišta nafte i plina u panonskom bazenu, INA bi samo do 2014. u državni proračun i proračune lokalnih zajednica uplatila tri milijarde dolara. Kako je u tom razdoblju uplaćeno jedva 180 milijuna dolara cijela priča o upravljačkim pravima i neizvršenim modernizacijama rafinerija izgleda manje važnom.

Arbitraža u Washingtonu ne mora biti izgubljena ako hrvatska strana uspije dokazati kako MOL nije imao gubitke u plinskom poslovanju. Najava pregovora o kupnji udjela prije okončanja arbitražnog postupka nije korak u dobrom smjeru jer izgleda kao kapitulacija i prije same odluke arbitara. Banski dvori su posvećeni kontroli štete za svoj imidž i očuvanju svoje zavidne popularnosti u hrvatskoj javnosti, a ne uspješnom okončanju arbitražnog spora u Washingtonu. Bez ovog potonjeg ni saonice Djeda Mraza neće donijeti paket dionica INA-e natrag u krilo Vlade.