Hrvatska je trebala pristupiti OECD-u prije dva desetljeća; HDZ zna zašto nije
Slovenija i Mađarska nas ne bi mogle blokirati da nismo odavno blokirali sami sebe
Premijer Andrej Plenković i glavni tajnik OECD-a Angel Gurria susreli su se u Davosu tijekom održavanja Svjetskog gospodarskog foruma u siječnju ove godine. Nakon održanog sastanka Plenković je novinarima izjavio da su razgovarali o koracima koje Hrvatska treba poduzeti kako bi postala članicom te međunarodne organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj osnovane 1960. Premijer je usput napomenuo kako će to članstvo “biti potvrda našeg gospodarskog napretka, fiskalne odgovornosti i vladavine prava”.
Nakon što je Vlada krajem siječnja uputila pismo namjere o pristupanju Hrvatske OECD-u više nije bilo vijesti u javnosti o mogućem početku tog dugotrajnog procesa. Vjerojatno bi tako ostalo i dalje da prošli tjedan najprije Slovenija, a potom i Mađarska nisu najavile blokadu naših inicijalnih pristupnih napora. Slovenija je odlučila ne poduprijeti hrvatsko članstvo u tom prestižnom klubu država jer Hrvatska odbija priznati arbitražnu presudu o međusobnoj granici, a Mađarska zbog odnosa hrvatskih vlasti prema investicijama MOL-a i postupaka hrvatskog pravosuđa prema predsjedniku Uprave MOL-a Zsoltu Hernadiju.
Što je uopće OECD i tko ga je utemeljio
Mađarska je odlučila blokirati i pristup Rumunjske zbog zatvaranja katoličke gimnazije u Targu Muresu, koju su većinom pohađali pripadnici mađarske nacionalne manjine u tom rumunjskom gradu. Tako su na listi potencijalnih kandidata za članstvo u OECD-u u sljedećem krugu proširenja preostale Bugarska, Argentina i Peru.
Organizaciju za gospodarsku suradnju i razvoj (OECD) utemeljilo je osamnaest europskih država, Kanada i SAD kao nasljednicu organizacije nastale u okviru Marshallovog plana 1948., koji je imao za osnovni cilj rekonstrukciju razorenog europskog gospodarstva. Nakon samog osnivanja OECD-u su pristupile Finska, Japan, Australija i Novi Zeland. Češka kao prva ex-socijalistička država pristupa 1995., slijede je Mađarska i Poljska 1996., a u tom valu članice postaju Meksiko i Republika Koreja.
Zašto je važan za zemlje poput Hrvatske
Slovačka je primljena 2000., tek nakon što se riješila Vladimira Mečiara, zapamćenog po vrlo osebujnom shvaćanju temeljnih postulata parlamentarne demokracije. Slovenija, Estonija, Izrael i Čile postaju članovi 2010., a Latvija se pridružuje kao tridesetpeta 2016. Kostarika i Litva dobile su poziv za priključenje u travnju 2015. te trenutno slijede pristupnu proceduru kao i Kolumbija, koja je dobila poziv još 2013. Proces pristupa Rusije odgođen je u ožujku 2014. zbog okupacije i priključenja Krima.
Članice OECD-a nisu sve najbogatije zemlje jer među njima nema arapskih zaljevskih država ni Singapura. Isto tako u članstvu nisu ni najveće ekonomije svijeta jer nedostaju Kina i Brazil. Ali članstvo u OECD-u je iznimno važno za države poput Hrvatske upravo zbog razloga koje je naveo sam Andrej Plenković u Davosu govoreći o članstvu kao “potvrdi gospodarskog napretka, fiskalne odgovornosti i vladavine prava”.
Razlozi propuštanja desetljeća napretka
Upravo to i jesu stvarni razlozi koji su Hrvatsku najprije držali u predvorju Europske unije, a danas u predsoblju OECD-a bez obzira na recentne slovenske i mađarske dobrosusjedske poteze. Hrvatska je zakasnila dva desetljeća u pristupanju OECD-u na isti način i iz istih razloga kao što je zakasnila i u otvaranju pregovora o članstvu u Europskoj uniji. Nekadašnje kadrovske nade Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija, a danas čelni trolist vlasti Kolinda Grabar-Kitarović, Andrej Plenković i Gordan Jandroković, znaju vrlo dobro zbog čega je Hrvatska tada bila tretirana kao i ostala balkanska despotstva.
Nažalost nije za očekivati da će u doglednoj budućnosti bilo tko od njih kritički progovoriti o propuštenim desetljećima napretka uzrokovanim upravo politikom partije koja ih je dovela na vlast, a čiji je utemeljitelj i osnivač baš poput Vladimira Mečiara, bio jako osebujan u shvaćanju temeljnih postulata parlamentarne demokracije.
Vlada uvijek ima neke druge prioritete
Slovenija ili Mađarska nikada ne bi došle u poziciju mogućeg blokiranja hrvatskog pristupa OECD-u, odnosno pregovora o članstvu u Europskoj uniji, da hrvatska vladajuća politika nije uvijek imala neke druge prioritete. A oni su se najbolje mogli vidjeti u završnom činu skidanja ploče u Jasenovcu. Prošlotjedno medijsko ukazanje Marka Skeje i prijatelja je daleko manji problem od činjenice da je Vlada po vlastitom priznanju, danima s njima pregovarala.
Kada Anto Đapić kao jedan od šefova HOS-a kaže, hvaleći trenutnu Vladu, da bi bivši premijer Ivo Sanader skinuo ploču u Jasenovcu u roku od 24 sata onda zapravo podmeće kukavičje jaje Andreju Plenkoviću. Sličnih je namjera Ante Prkačin, Đapićev nasljednik na poziciji načelnika stožera HOS-a, jer tvrdi da je taj poklič uveden u HOS samo zbog toga što se radi o ustaškom pozdravu. Predsjednica Republike istovremeno pokušava uvjeriti javnost u suprotno govoreći o starom hrvatskom pozdravu koji je kompromitiran od strane ustaša.
Čekanje pravorijeka 73 godine kasnije
A za farsični kraj pobrinuo se povjesničar neupitnih uvjerenja Zlatko Hasanbegović tvrdnjom da su ustaše taj pozdrav izmislili i jedini u prošlosti koristili. Sada se čeka reakcija vlasti na televizijsku provokaciju Marka Skeje kao uvod u novi zaplet, a sve prije konačnog pravorijeka o “simbolima totalitarnih režima” vladinog povjerenstva u proljeće 2018., sedamdeset i tri godine nakon završetka Drugog svjetskog rata.
Nacistička ideologija i danas je lagodno utočište većine mrzitelja iz Europe i Sjeverne Amerike. Mržnja prema drugom i drugačijem jedino je ljepilo ljubitelja crnih uniformi, nacističkih pozdrava i u zrak dignutih desnica. Uvijek kada su takvi preuzimali monopol na domoljublje i patriotizam pretvarali su vlastite domovine u ruševine, a narode kojima su pripadali dovodili do ruba uništenja.
Problem je uvijek bio u nama, a ne u njima
Zbog toga u pristojnim državama njih nitko ne poziva za pregovarački stol, a OECD bi trebao biti skup samo takvih zemalja. Nije moguće dozvoliti “malo nacizma” jer to malo uvijek će narasti u nešto veće. Ustaška ideologija nikada nije bila samo totalitarna, ona je kao nacistički derivat od samog početka bila i zločinačka, genocidna, kvinslinška i izdajnička.
Onog dana kada je u HDZ-u i dijelu javnosti fraza o osudi svih totalitarnih režima zamijenila jasnu definiciju i osudu ustaštva Hrvatska je pala u rupu iz koje se do danas nije izvadila. Ne bi nikada Slovenija i Mađarska došle u priliku da Hrvatsku blokiraju u bilo čemu da Hrvatska nije blokirala samu sebe. Susjedi su samo iskoristili nabačenu loptu. Problem je uvijek bio u nama, a ne u njima. Oni su protekla dva desetljeća iskoristili i nisu nas čekali, mi smo ih uglavnom potratili. Krajnje je vrijeme da vladajući barem priznaju razloge za kolosalni neuspjeh jedne promašene politike i pogrešnog društvenog i gospodarskog modela.