Hrvatska na svoj 25. rođendan: održiva država s lošom Vladom, smiješnom predsjednicom i nepostojećom opozicijom

Srednjehladna siječanjska srijeda prije 25 godina

Premda smo u proteklih nekoliko mjeseci, usred najžešćeg rata, objavili bezbroj tekstova protiv predsjednika Tuđmana i njegove vlasti, zaista smo se osjećali sretnim, baš dirljivo sretnim zbog međunarodnog priznanja naše zemlje. U ono, krvavo, ali i idealističko doba, nismo vidjeli nikakvu kontradikciju između režima koji nismo voljeli, i države koju smo jako voljeli.

Ta mjera zdravog, demokratskog, zaista nadstranačkog i nadideološkog patriotizma, nije se kasnije često ponavljala: krajem devedesetih bili su je oživjeli Ivica Račan i Dražen Budiša, a tijekom zadnje dvije runde parlamentarnih izbora to je pokušao učiniti Zoran Milanović; dio njegovih birača, uobičajeno bedastih, intelektualno lijenih i dezorijentiranih, kakvi ovih godina već jesu birači širom svijeta, taj je Milanovićev politički projekt prepoznao kao ulizivanje omraženoj desnici, pa nisu izašli na izbore, omogućivši da omražena desnica osvoji vlast.

Četvrt stoljeća poslije te srednjehladne siječanjske srijede, kad se zvonilo Kaptolom, Zagrebom i cijelom neokupiranom zemljom, prilično je lako provesti aktualnu političku inventuru neovisne Hrvatske. Sasvim je jasno da imamo lošu Vladu, smiješnu predsjednicu Republike, te da uopće nemamo opoziciju.

Svaki bi odgovorni premijer isti čas najurio Barišića

Evo zašto je Vlada loša. Prvo, ona ne nameće apsolutno nikakav sustav vrijednosti: ona nije ni konzervativna, ni liberalna, ni nacionalistička, ili je pokatkad bilo što od svega toga. Andrej Plenković shvatio je, za razliku do Tomislava Karamarka ili čelnika Mosta, da mediji danas više nisu osobito bitni u formiranju mišljenja i odluka birača, pa se ni ne obazire na javnost: Plenkoviću je, politički gledajući, prilično svejedno što bilo tko u formalnoj javnosti o njemu misli, a jedini mu je važan politički kriterij stabilnost vlasti.

Plenković se neće boriti za određena uvjerenja, ne daj Bože za ideale: on će se boriti isključivo za stabilnost vlastite Vlade i parlamentarne većine. Drugo, Vlada lišena bilo kakvog vrijednosnog sadržaja nije kadra reagirati ni na najočiglednije skandale, poput slučaja plagijatorskog ministra obrazovanja Barišića. Svaki odgovorni premijer isti bi čas najurio ministra obrazovanja koji na svom primjeru propagira prepisivanje kao poželjnu obrazovnu metodu, ali Plenković to ne želi učiniti, jer njemu, dakle, vrijednosne poruke nisu bitne: bitno mu je da ne iritira krug ljudi koji ga održavaju na vlasti.
Treće, osim što je vrijednosno ispražnjena, i što daje loš primjer građanima, ova je Vlada vrlo loša i u važnim taktičkim i operativnim procjenama. Porezna reforma primjer je nerazumijevanja stvarnih poslovnih prioriteta naše zemlje: Vlada je poreznom reformom pomogla nekolicini velikih korporacija, ali je ugrozila vrlo zdrave aspirantske poslovne strukture malih i srednje vrijednih računa.

Najsmiješnija protagonistica za dugo vremena

Četvrto, Vlada je potpuno neodgovorna. Načelno se možemo složiti da Inu treba vratiti Hrvatskoj, jer je ovdje s jedne strane riječ o nacionalnoj sigurnosti, a s druge strane, o očiglednom kriminalu iza kojeg stoje Mol i mađarska država: Hrvatska se ne bi smjela ukloniti toj vrsti međunarodne velekorupcije, koju u slučaju Ine provode Mol i mađarska država. Međutim, najavljivati otkup Molovih dionica Ine, bez imalo precizne koncepcije kako to izvesti, krajnje je neodgovorno.

Plenkovićeva je Vlada, definitivno, sasvim loša i nekompetentna. Njena je najveća prednost što je građani uspoređuju s neusporedivo nekompetentnijom predsjednicom Republike. Kolinda Grabar Kitarović u posljednjih je godinu dana prerasla u najsmješniju bitnu protagonisticu hrvatske političke scene za vrlo dugo vremena. Ona je, uostalom, jedini šef hrvatske države čiji je rejting redovito lošiji od rejtinga predsjednika Vlade. Mesić i Josipović najčešće su bili popularniji od Račana, Sanadera, Kosor i Milanovića.

Predsjedničina pritužba da mediji nad njom provode mobbing samo je jedna u nizu njenih nekontroliranih izjava; doduše, tvrdnja da je poslije Božića otišla u Sjedinjene Države kako bi Hrvatskoj osigurala lidersku poziciju još je ponešto bedastija. Lidersku poziciju gdje, u kojem kontekstu i tko bi tu lidersku poziciju Hrvatskoj trebao omogućiti? Naravno da nismo čuli odgovor ni na jedno od tih pitanja.

Mesić, veliki poglavica hrvatskih političkih opsjenara

Svojedobno, tijekom drugog mandata Stipe Mesića, bili smo uvjereni da će tog svojedobno važnog i hrabrog HDZ-ova disidenta, koji se pretvorio u katastrofalnog predsjednika Republike, biti opako teško nadmašiti u netransparentnosti, u nemarnom trošenju državnog novca, i u povezivanju s lošim ljudima, koje državna sigurnost ionako nikad ne bi smjela pustiti do predsjednika Republike.

Kolinda Grabar Kitarović u svim je ovim kategorijama nadmašila čak i samog Mesića, velikog poglavicu hrvatskih političkih opsjenara. Može li bilo tko navesti i jedan predsjedničin konkretan vanjskopolitički ili unutarpolitički uspjeh? Bojimo se da ne može.

Naposljetku, odlaskom Zorana Milanovića iz SDP-a, Hrvatska je izgubila opoziciju. Trebamo li, zaista, glavnom oporbenom strankom smatrati stranku koja sedam dana nije bila kadra artikulirati stav o slučaju Barišić, i koja je unatrag dva tjedna nekoliko puta promijenila mišljenje o otkupu Ine, i koja nije učinila baš ništa efikasno da prokaže poreznu reformu?

Proustaška desnica jedini je vibrantni faktor

SDP se suočava s dva strateška problema. Prvo, njegovi sadašnji čelnici ne znaju se baviti nacionalnom politikom. Drugo, SDP, baš kao ni Plenkovićeva Vlada, ne zastupa niti jedan prepoznatljivi sustav vrijednosti: SDP je postao stranka bez ideologije, što je katastrofalno za hrvatsku liberalnu i lijevu scenu, ali upravo izvrsno za HDZ.

Današnji je politički život u hrvatskoj trećerazredan i de facto beznačajan: ono što ga čini donekle aktivnim jesu ekscesi ustaške desnice, koju je Tomislav Karamarko izveo na javnu scenu, i protiv koje se Andrej Plenković nema snage boriti. Proustaška desnica jedini je vibrantan faktor hrvatske aktualne politike: ona nije masovna, ali postoji i djeluje , i nitko joj se ne suprotstavlja, osim radikalne ljevice, čiji je društveni utjecaj još manji, a čije je razumijevanje glavnih društvenih i političkih procesa u zemlji toliko katastrofalno, da se njena uloga često može smatrati nenamjerno štetnom.

U situaciji kad hrvatska politika, kao skup namjera i vrijednosti o vođenju države i društva, , definitivno ne postoji, Republika Hrvatska svejedno je vrlo održiva država. Tajna hrvatske ekonomske i društvene vitalnosti vjerojatno leži u njenom stalnom kontaktu sa Zapadom; bilo kroz turizam, bilo kroz ekonomsku emigraciju. Hrvatska je, u usporedbi sa svim zemljama bivše Jugoslavije, pa i sa Slovenijom, relativno uspješna i podnošljiva država.

Međuzemlje između ozbiljnih i istočnih članica EU

Siva ekonomija, koju ni jedna Vlada nije pokušala ukinuti, pouzdani je amortizer socijalnih nemira; usprkos lošim statistikama o siromaštvu, u Hrvatskoj u četvrt stoljeća nisu zabilježene ni jedne značajnije, zaista masovno, socijalno motivirane demonstracije. To ne može biti slučajno.

Nadalje, sve češći odlasci u inozemstvo zapravo se mogu pokazati korisnim, jer hrvatski građani koji su otišli na Zapad ovdje neposredno prenose iskustva, prakse i kriterije zemalja koje su efikasnije i civiliziranije od naše.

Naposljetku, hrvatske fenomenalne prirodne prednosti trajna su zapreka potonuću Republike Hrvatske na razinu Bosne i Hercegovine ili Srbije. Nažalost, nepostojanje bilo kakve artikulirane političje opcije, koja bi Hrvatima mogla ponuditi novu paradigmu izglednog i poštenog razvoja, zadržat će Hrvatsku, još dugo, u međuzemlju između ozbiljnih i većine istočnih članica Europske Unije.