Kako u gomili para koje izdvajamo za sport nije bilo sredstava za koplja Sare Kolak ili Glasnovićeve metke

Martin i Mladen Sinković osvojili su zlatnu medalju u dvojcu na pariće na Europskom prvenstvu u veslanju održanom u Brandenburgu početkom svibnja ove godine. Isti uspjeh napravio je i Damir Martin u samcu.

Problem nedostatnog ili nikakvog financiranja

Neposredno pred njihov odlazak u Berlin glavni tajnik Hrvatskog veslačkog saveza Zdravko Gajšak uzbunio je malobrojnu zainteresiranu javnost izjavom da je njegov Savez u prva četiri mjeseca dobio manje od 30 tisuća kuna te da ih je HOO upravo obavijestio kako nemaju novca na računu i da im ne mogu platiti troškove odlaska na Europsko prvenstvo. Četiri mjeseca kasnije isti veslači osvojili su jednu zlatnu i jednu srebrnu olimpijsku medalju.

Hrvatski medijski prostor trenutno je ispunjen pričama o osvajačima medalja s upravo završenih Olimpijskih igara s kojih su se naši sportaši vratili s rekordnim brojem odličja. Zajednički nazivnik svih uspona do pobjedničkih postolja je problem nedostatnog ili nikakvog financiranja od strane onih koji su zaduženi za trošenje javnog novca u sportu. Možda najbolja ilustracija trenutnog modela je zajednička fotografija slovenskog trenera Andreja Hajnšeka i njegove štićenice Sare Kolak.

Naime, Hajnšek je na Olimpijskim igrama bio akreditiran kao trener slovenske bacačice koplja Martine Ratej te je bio odjeven u odjeću slovenskog nacionalnog tima, a ne hrvatske olimpijske vrste. Kada se tome pridoda njegova izjava da nije baš upućen u tajne financiranja hrvatskog sporta jer je Sara morala trenirati i s kopljima njegove slovenske bacačice potrebno se ponovno vratiti na izjave predsjednika Hrvatskog atletskog saveza koji je prije šest mjeseci sve sažeo u dvije kratke rečenice: “Ova država mora reći što želi od sporta” i “Javni novac mora se dijeliti po nekakvim kriterijima”.

Poticanje građana na redovnu sportsku aktivnost

Stvarno, u čemu je smisao financiranja vrhunskog sporta javnim novcem? Kroz povijest bilo je različitih odgovora, tako je Hitler želio dokazati nadmoćnost njemačke nacije, a DDR ili Istočna Njemačka superiornost svog društvenog uređenja nad onim u Zapadnoj Njemačkoj. Na posljednjim ljetnim Olimpijskim igrama prije pada Berlinskog zida, koje su održane 1988. u Seulu Istočna Njemačka je osvojila 102 medalje, od toga 37 zlatnih, a njena po broju stanovnika tri puta veća zapadna susjeda ukupno 40 medalja. Ujedinjena Njemačka nikada se nije uspjela ni približiti broju osvojenih istočnonjemačkih olimpijskih odličja, a ove godine osvojila ih je jedva nešto više od svoje zapadne prethodnice u Seoulu.

Korištenje sportskih rezultata od strane ne samo autoritarnih i diktatorskih režima u raznim megalomanskim maglama redovna je pojava. Moderne liberalne demokracije na različite načine financiraju vrhunski, studentski i školski sport, ali svima je zajedničko da trošenjem javnog novca na vrhunske sportaše žele potaknuti što veći broj svojih građana na redovnu sportsku aktivnost. Hrvatska politika je u devedesetim godinama sportu davala ulogu i misiju koja je odavno prevladana, ali su ne baš mali tragovi te nacionalne sportske mitomanije ostali i danas kao zgodno pokriće za sve privatne probitke.

Ako se ovogodišnjem proračunu HOO-a pribroje stavke u gradskim budžetima Zagreba, Splita i Rijeke namijenjene sportskim programima i održavanju sportskih objekata dolazimo do impresivnih 640 milijuna kuna.

Novca nema zbog nepostojećih ili pogrešnih kriterija

Ukoliko se s tim iznosom usporede neispunjena materijalna očekivanja naših nositelja olimpijskih odličja možemo zaključiti da je cijeli sustav financiranja javnih potreba u sportu potpuno besmislen. Jer ako u toj gomili para nije bilo sredstava za koplja i benzin Sare Kolak, metke i pušku Josipa Glasnovića, odlazak na Europsko prvenstvo braće Sinković i Damira Martina onda je potpuno u pravu otac brončanog boksača Filipa Hrgovića: „Država nam je dala zastavu i himnu. Sve ostalo je naše.“ A novca nije bilo upravo zbog nepostojećih ili pogrešnih kriterija, zbog plaćanja troškova nepotrebnih natjecanja poput sljemenske Snježne kraljice te financiranja projekata kojima je sport samo pokriće.

Lokalna vlast i dalje većinom prikriveno ulaže u profesionalni sport, čitaj nogomet, te održavanje preskupih dvorana i stadiona, a HOO svojim “financiranjem programa” navodno tretira na isti način sve sportske saveze bez obzira na njihov realni značaj i stvarnu sportsku snagu. Postojeća organizacijska struktura HOO-a u samoj je svojoj biti pogrešna i kao takva glavni je izvor svih problema vrhunskog sporta. Staviti u gotovo isti model financiranja s jedne strane atletiku, gimnastiku, plivanje, veslanje, boks, jedrenje i biciklizam, a s druge strane biljarski, orijentacijski, sambo, savate, wushu i bridge savez, temeljni je krimen svih nedaća hrvatskog sporta.

Budući da Skupštinu HOO-a čine jedni i drugi, a bez obzira što olimpijski sportovi imaju pravo na dva glasa, potpuno je jasno da bez temeljitih zakonskih i statutarnih promjena možemo očekivati iste pritužbe hrvatskih vrhunskih sportaša i u narednom olimpijskom ciklusu. Jednostavno rečeno, dio onih koji odlučuju u HOO-u ne samo da nema interese za uspostavljanje drugačijih i jasnih kriterija o kojima govori čelnik Hrvatskog atletskog saveza, nego upravo suprotno, ti kriteriji bi mogli dovesti u pitanje i samo postojanje njihovih udruga građana kao članica HOO-a.

HRT pokazao da nerazumije ulogu javnog servisa

Ove jeseni će većina nacionalnih olimpijskih saveza kao i sam HOO birati nove ili stare rukovodeće strukture i nije za očekivati bilo kakve značajnije promjene. Deset medalja bit će pokriće za održavanje prevladanog i štetnog modela, bez obzira što je njih dvije trećine osvojeno upravo usprkos njemu, a ne zbog njega.

I na kraju o javnom interesu koji se zove HRT. Komercijalne i privatne televizije te novinske kuće nemaju nikakvu odgovornost prema hrvatskom olimpijskom sportu i njegovoj popularizaciji. Znači, mogu sav svoj sportski sadržaj posvetiti nogometnim temama, golovima koje je neki od naših igrača postigao u nekoj od europskih liga ili međusobnim utakmicama španjolskih ili engleskih klubova. Ali HRT jednostavno na to nema pravo, kao javni servis dužan je ispuniti svoju funkciju istim onim sadržajima zbog kojih je HOO pogrešno osnovao Sportsku televiziju.

Jedriličari Šime Fantela, Igor Marenić i Tonči Stipanović valjda su osvajanjem zlatnog odnosno srebrnog odličja napokon zaslužili da olimpijsko jedrenje dobije ravnopravni status na HRT-u, tim više jer je Zrinka Grancarić svojim vrhunskim profesionalnim i znalačkim komentarima uspjela učiniti razumljivim i ne baš jednostavna regatna pravila. HRT je prekinutim televizijskim prijenosom plova za medalje klase 470 zbog nogometne utakmice i bloka reklama još jednom pokazao da ne razumije svoju ulogu javnog servisa. A ista treba biti komplementarna rečenici koju je izrekla direktorica Atletskog kluba Kvarner iz Rijeke Iva Florjančić: “Sada će zbog Sare sva djeca htjeti bacati koplje.”