Hrvatske studije, realno, nije trebalo osnivati ali ih, nakon svega, ne treba ni gasiti. Posebno ne zbog kaprica ministra
Geneza osnivanja Hrvatskih studija i pitanje njihovog statusa nije od jučer
Geneza osnivanja Hrvatskih studija i pitanje njihovog pravnog i sveučilišnog statusa nije od jučer. Motiv za njihovo pokretanje je naravno bio politički, koliko god se iz taktičkih razloga tvrdilo suprotno. Nakon što Tuđmanova vlast nije uspjela u operaciji potpunog preuzimanja Filozofskog fakulteta, okrenula se izgradnji paralelne institucije koja je udomila sve one ljude u zvanjima koji nisu mogli naći mjesta na Filozofskom, s krajnjim ciljem da Hrvatski studiji preuzmu primat na humanističko-društvenom polju.
S istim motivima pokrenut je i Institut Ivo Pilar, kao također paralelna institucija Institutu za društvena istraživanja, dok je jedini pravi uspjeh vlast postigla preuzimanjem Instituta za historiju radničkog pokreta, matične Tuđmanove institucije. Institut je uskoro, nakon identitetskih lutanja, trajno preimenovan u Hrvatski institut za povijest i nakrcan ogromnim brojem novih kadrova, koji su naprosto istisnuli stare zaposlenike i oduzeli im bilo kakav utjecaj na institutu.
Osnivanje Hrvatskih studija kao plan B
Ovakav scenarij koji je bio predviđen za Filozofski, a kojeg danas pokušava provesti aktualno vodstvo zagrebačkog sveučilišta, potpomognuto ‘zdravim snagama’ iznutra, nije uspio iz više razloga. Svakako je ključni taj da je Filozofski fakultet, svim svojim limitima unatoč, ipak predstavljao instituciju koja je uvijek imala dovoljno buntovničkog potencijala, kako među profesorima, tako i među studentima, i ta se stvar nije promijenila niti u jednom povijesnom razdoblju.
Aktivacija plana b, s osnivanjem Hrvatskih studija, također nije mogla uspjeti, s jedne strane iz ranije navedenog razloga, zbog kojeg je Filozofski uživao ozbiljan ugled u široj javnosti, a potom i zbog sukoba interesa osnivača Hrvatskih studija, koji su ujedno bili i profesori na Filozofskom fakultetu. Taj plan o preuzimanju primata u humanističko-društvenim znanostima nije uspio, ali je uspjelo nešto drugo, čemu svjedočimo ovih dana, a na što pokretači ideje o Hrvatskim studijima sigurno nisu računali.
Humanističko-društveni fakultet, ne ulazeći sad u finese njegovog pravnog statusa, je naprosto po logici stvari odgojio generacije studenata koji su imali i imaju dovoljno kritičke svijesti da se pobune i misle svojom glavom. Pri čemu se sve to skupa nije desilo slučajno i bez temelja. Ovo navodim zahvaljujući činjenici da imam iskustvo iz prve ruke. Potpuno svjestan razloga osnivanja Hrvatskih studija i političkog konteksta koji je iza toga stajao, odlučio sam upisati studij povijesti na njima i to na prvom prijemnom roku, ne odlazeći uopće na prijemni na Filozofskom. Pojednostavljeno govoreći, zanimalo me kako sve to skupa izgleda iznutra.
Sve je moguće, i to da se razvije centar kritičke misli
Neke stvari i neki profesori su bili upravo onakvi, odani mitološkoj historiografiji, kako sam i očekivao, no dobar dio profesora me ugodno iznenadio. Pored toga, još se tada vidjelo kako i sastav studenata, čak i na povijesti koja se smatrala izrazito desnim odsjekom, nije bio tako uniforman. Drugim riječima, potencijal za promjene se već dao naslutiti, zahvaljujući čemu se danas i došlo u situaciju da studenti naprave čitav krug u suštinski istoj situaciji. Dok su 2000. demonstrirali pred rektoratom uz ideološko vodstvo čelnika institucije, kada je takođe postojao plan o njihovom postepenom gašenju, danas uvode plenum i blokadu te demonstriraju protiv fakultetskog vodstva, iako za istu stvar.
Fizički opstanak Hrvatskih studija. Takav civilizacijski i borbeni skok, u kojem su se studenti Hrvatskih studija našli na istoj liniji sa studentima Filozofskog fakulteta te preuzeli njihove metode borbe, dokazuje da je sve moguće, pa i to da se na sveučilištu razvije još jedno središte kritičke misli. Imajući sve to u vidu, jasno je da Hrvatske studije nije trebalo osnivati, ali ih isto tako ne treba ni danas, nakon svega gasiti.
Posebno ne zbog kaprica ministra i njegovih najbiližih suradnika u vodstvu sveučilišta. Navodim ovo, jer u posljednje vrijeme svjedočimo procesu u kojem vodstvo zagrebačkog sveučilišta ratuje protiv vlastitih institucija i studenata, a sve to prolazi uz potpunu ravnodušnost šire javnosti. Plenumi, blokade i fakultetska vijeća su na koncu preostali jedna od rijetkih mjesta slobodne misli u ovom društvu i zato ih treba podržati.