Hrvatski svećenici dolaze iz svijeta koji jednostavno više ne postoji. Zato se i čude današnjem svijetu

Osim toga, monsinjor Bogdan nije prvi biskup iz Donjeg Dolca. Prije više od pola stoljeća dužnost šibenskog biskupa obavljao je njegov sumještanin, monsinjor Ćiril Banić.

Iznimno ruralna populacija

“Mi smo mali Vatikan, svaka je kuća u ovom selu dala svećenika ili časnu”, ponosno je ustvrdio jedan od sugovornika Večernjakove reporterke.

Novi vojni ordinarij dolazi, znači, iz mjesta u kojem nema doslovno ničega, čija se populacija peterostruko smanjila od 1939. godine do danas, kad u Donjem Dolcu živi jedva četiri stotine ljudi.

Većina drugih hrvatskih biskupa rođena je u malim mjestima za koje nikada nismo čuli, uz tek rijetke iznimke poput Josipa Bozanića, koji se rodio u Rijeci (ali je odrastao u Vrbiku), ili šibenskog biskupa Antu Ivasa, koji je rođen u Vodicama i odrastao u Šibeniku.

Hrvatska je svećenička populacija izrazito ruralnog porijekla, što se, normalno, prenosi i na biskupe. Ona, kao takva, nije kadra korespondirati sa suvremenom Hrvatskom, gdje tek trećina ili manje ljudi živi u selima i malim mjestima.

Prije Drugog svjetskog rata oko 90 posto Hrvata živjelo je na selu, da bi se početkom šezdesetih godina taj broj smanjio na oko dvije trećine, što se opet prepolovilo unatrag pola stoljeća, sve do danas.

SItuacija je nekad bila obrnuta

Dok, dakle, hrvatski katolici većinom žive u gradu, njihovi svećenici dolaze sa sela, i to s onog starog, nerazvijenog, zatvorenog sela, kakvo uskoro više neće postojati.

U devetnaestom stoljeću, kada su skoro svi Hrvati živjeli na selu, situacija je bila obrnuta: neki od naistaknutijih hrvatskih biskupa dolazili su iz gradova.

Prvi zagrebački nadbiskup Juraj Haulik rođen je u slovačkoj Trnavi, biskup Maksimilijan Vrhovac rođen je u Zagrebu, a najvažniji hrvatski katolički svećenik uopće Josip Juraj Strossmayer rodio se u Osijeku. Sva su se trojica školovala u Beču.

Logično je stoga da su hrvatski crkveni lideri u devetnaestom stoljeću igrali važnu, progresivnu ulogu u modernizaciji hrvatske nacije, u stvaranju modernih političkih i kulturnih institucija i u općem približavanju Hrvata razvijenijim srednjeuropskim narodima.

Bili su stvarna, meritokratska društvena elita

Hrvatski biskupi devetnaestog stoljeća bili su, naprosto, moderniji i obrazovaniji od svog naroda: oni su predstavljali stvarnu, meritokratsku društvenu elitu.

Hrvatski biskupi iz 21. stoljeća predstavljaju upravo suprotan primjer: oni su znatno nazadniji i društveno anakroni, u usporedbi s većinom današnjih Hrvata.

Što je i normalno, jer dolaze iz okruženja u kojima Hrvati više uopće ne žive, čija pravila i običaje Hrvati žele uglavnom zaboraviti, a nipošto i dalje poštovati i koje se (okruženje), u krajnjoj liniji, pokazalo posve nespremnim da prihvati bilo kakve stvarne društvene promjene. Stoga Donji Dolac, koji je, eto, dao osam u ovom tenutku aktivnih svećenika, neumitno odumire.

Umjesto da budu predvodnici pojedinih aspekata duhovnog, pa i društvenog života – kao što to na globalnoj razini jest papa Franjo – hrvatski su svećenici tek konzervatori svijeta u kojem su odrasli, ali koji, realno govoreći, više ne postoji, i koji ni po čemu nije relevantan za današnje vrijeme.

Pokazatelj irelevantnosti

I zato biskupi, kao javnosti najizloženiji svećenici, svakodnevno dolaze u sukob s društvom i s javnošću.

Incident što ga je izazvao kardinal Vinko Puljić, rođen u selu blizu Banja Luke, tužno je komičan izraz tog nesporazuma. Puljić je, nehotice, izvrijeđao žene i sadržajem svojeg govora, i uporabom riječi koje su primjerene seoskim krčmama, a ne vokabularu jednog nadbiskupa.

No, sama činjenica da Puljić tom svojom protuseksualnom i protuženskom eskapadom, koju je izrekao istodobno kad je Papa otvorio prostor ženama da ravnopravnije uđu u Katoličku Crkvu; sama činjenica da Puljić tim ispadom nije izazvao nikakve ozbiljne političke ili ideološke reakcije, nego milijun gigabajta ismijavanja, govori o njegovoj irelevantnosti.

Puno je veći debakl HRT-a

Kardinal Puljić, kada je riječ o ženama i seksu, a vjerojatno i o nekim drugim važnim društvenim pitanjima, toliko je udaljen od stvarnosti, da ga se ne može ni napadati.

Kao što bi većina drugih hrvatskih biskupa bila potpuno izolirana od relevantne stvarnosti, da ne postoje Bleiburg i “crvena” opasnost.

Hrvatska je Crkva prisiljena igrati na nacionalizam, među ostalim i zato što nije pronašala nikakvo svoje drugo aktivno mjesto u društvu.

Dubinska crkvena izoliranost od suvremene Hrvatske utoliko je zajednički nazivnik i kardinalova mizoginog debakla, i veličanja NDH sa splitskog oltara, čemu smo mogli svjedočiti prošle nedjelje na HRT-u (što je mnogo skandaloznije za HRT, nego za don Luku Prcelu, čiji su stavovi o ustašama odavno poznati).

Crkva se osjeća ugroženom

Hrvatski biskupi i svećenici, koji uglavnom ne razumiju današnje vrijeme i koji su očigledno prestrašeni današnjim vremenom (svaki pažljiviji čitatelj Glasa Koncila lako može zaključiti da se Crkva zaista, iskreno osjeća ugroženom) neizbježno se ponašaju kao promotori bivšeg vemena, bivših vrijednosti, bivših običaja, a katkad i bivših političkih formacija ili ideologija, koje su poznavali, razumijeli i u kojima su se ugodno osjećali.

Što sve upućuje da takva hrvatska Katolička Crkva (ovdje termin Crkva koristimo da bismo označili svećenike), neovisno od trenutnih poklapanja njene nostalgije s političkim trendovima, nema osobitu budućnost i da će tonuti u još dublje nesnalaženje i izolaciju.