Naš reporter Drago Hedl prisjeća se čovjeka koji je za Tuđmana kupio jezivu snimku s Ovčare
Danas pokojni Ferdinand Jukić 2005. sve je ispričao Hedlu
Kada se lanjskog srpnja pojavila knjiga Politika i domovina, Josipa Manolića, čiji je opširni prikaz Telegram donio prije točno godinu dana, naš kolumnist Ivan Violić ukazao je na dva šokantna podatka iz te memoarske knjige. Oba su naišla na ogromno zanimanje javnosti. Prvo, Hrvatska je od Željka Ražnatovića Arkana 1991. godine kupila 12 šlepera oružja, i drugo, još šokantnije, isti taj zločinac, Arkan, Hrvatskoj je, za dva milijuna maraka, prodao videokazetu sa snimcima masakra na Ovčari, najstrašnijeg zločina tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku.
Josip Manolić nije bilo tko, ponajmanje čovjek kojem manjka informacija. Jedan od najbližih suradnika predsjednika Tuđmana, bivši hrvatski premijer i bivši šef tajnih službi, Manolić je – sve do razlaza s Tuđmanom 1995. – bio apsolutno najupućenija osoba u sva zbivanja u samom vrhu hrvatske države od njenog stvaranja i osamostaljenja krajem osamdesetih i početkom devedesetih. Njegove riječi zato imaju osobitu težinu.
Materijalni dokazi o masakru
Šokantna Manolićeva tvrdnja da postoji videozapis masakra više od dvije stotine branitelja i ranjenika iz vukovarske bolnice, te da je ona 1992. predana predsjedniku Tuđmanu, još je nevjerojatnija s obzirom da Manolić kaže kako o tome postoje i materijalni dokazi.
”Dokumenti koji govore o spomenutom videozapisu također postoje; nadam se da nisu u međuvremenu uništeni, kao što postoje dokumenti koji pokazuju da Arkanovo uhićenje i suđenje u Zagrebu nije smatrano preprekom nastavku suradnje s tim čovjekom. Arkan će ostati u kontinuiranom kontaktu sa Zlatkom Bagarićem, sve do Bagarićeva ubojstva, ali i s Ferdinandom Jukićem, djelatnikom Službe za zaštitu ustavnog poretka, te s još nekim pojedincima, velikim hrvatskim gospodarstvenicima čija imena zasad ne bih spominjao”, kaže Manolić u svojoj memoarskoj knjizi Politika i domovina.
Kupio kazetu za dva milijuna maraka
Zlatko Bagarić, neokrunjeni kralj mafijaškog podzemlja, ubijen je prije 18 godina, u srpnju 1998., a kontroverzni Ferdinand Jukić, koga Manolić također navodi, umro je u Remetincu sredinom veljače 2014., gdje je izdržavao kaznu zbog malverzacija u pretvorbi Badela. No, točno devet godina prije smrti, u veljači 2005., Ferdinand Jukić, bivši agent SZUP-a, jedan od potpisnika tajnih računa u austrijskom Vilachu, otvorenih za nabavku oružja devedesetih, potanko mi je ispričao kako je, za dva milijuna tadašnjih njemačkih maraka u Bruxellesu kupio tu kazetu.
Uvjet da mi sve o tome kaže bio je da to učini anonimno, jer se, zbog jedne likvidacije neposredno nakon toga u Bruxellesu, bojao za svoju sigurnost. Njegovu ispovijest o tome objavio sam u Feral Tribuneu, 25. veljače 2005. Jukić mi je o postojanju kazete govorio još u kolovozu 2003., no tada nije bio voljan spominjati detalje. U veljači 2005., međutim, ta kontroverzna osoba, ispričala mi je sve, zahtijevajući da ne spominjem izvor.
Priču potkrijepio dokumentima i fotografijama
Njegova priča bila je potkrijepljena s nekoliko dokumenata i fotografija, koji su dodatno potvrđivali ono što je ispričao. A da priču ispriča ponukali su ga istupi vukovarskog branitelja Petra Janjića koji je tih dana u hrvatskim medijima govorio kako je iz srbijanskih izvora dobio pouzdanu informaciju da kazeta sa snimkom masakra na Ovčari postoji.
”Rekao sam Tuđmanu za postojanje te kazete i on je bio zainteresiran da dođemo u njen posjed”, pričao mi je tada bivši operativac SZUP-a, Ferdinand Jukić do koga je spomenuta informacija došla iz krugova bliskih Željku Ražnatoviću Arkanu. ”Kad sam Tuđmanu rekao kolika je cijena, uputio me da se obratim Jozi Martinoviću, tadašnjem ministru financija i ubrzo sam tih dva milijuna maraka preuzeo u Palmotićevoj 24 u Zagrebu, u zgradi u kojoj su stanovali važniji pripadnici SZUP-a i osobe iz Tuđmanovog osiguranja.”
Da na putu u Bruxelles, gdje je kazetu trebalo preuzeti, ne bi, zbog dva milijuna DEM u torbi, imao problema s hrvatskom graničnom policijom, Jukić je ishodio potvrdu koju mu je izdao tadašnji pomoćnik ministra unutarnjih poslova Jerko Vukas. Na potvrdi je stajalo da je Jukić ”djelatnik službe”, da ”putuje po zadatku”, te se od granične policije tražilo da se ”istome omogući nesmetan prelazak državne granice Republike Hrvatske”.
Primopredaja u Bruxellesu
Primopredaja kazeta obavljena je 1. veljače 1992. u Bruxellesu. Dva dana prije toga, 30. siječnja 1992. onamo je, uz Jukića otputovao još jedan operativac SZUP-a, čije ime Jukić nije spomenuo. Jukić mi je pokazao i krivotvorenu meksičku putovnicu, na ime Loyola Abogado, koju su mu izradili u Hrvatskoj i s kojom je ušao u Belgiju. Obojica operativaca SZPUP-a odsjela su u hotelu Copthorne Stephanie, u ulici Avenue Louise 93. Jukić je bio u sobi broj 509. U vrijeme kad smo razgovarali, još je uvijek čuvao taj hotelski račun i pokazao ga kao dokaz da je ondje uistinu bio.
Primopredaja kazeta zbila se 1. veljače 1992. u restoranu Witch Inn, čiji je vlasnik bio vukovarski Srbin, izvjesni Končić. Jukić i njegov kolega, operativac SZUP-a, u dogovoreno vrijeme došli su u restoran pomalo opskurna imena, čiju mi je sliku Jukić pokazao. Ondje ih je već čekao dvojac s kazetom. Jukić kaže da su izgledali vrlo nezgodno. Prvo pitanje bilo je imaju li novac. Kad su odgovorili potvrdno i zatražili da vide sadržaj kazeta, jedan od dvojice ljudi koji su dočekali SZUP-ov dvojac pozvao je neku mlađu ženu. Govorila je srpski, predstavila se kao suradnica agencije Associated Press i donijela video kameru.
Srpski dvojac, pričao mi je Jukić, bi je vrlo nervozan, tražili su da se primopredaja obavi što prije. Inzistirali su da pogledaju samo prvih i zadnjih pet minuta snimke i isto toliko u sredini.
Incident s podtajnikom UN-a
Ono što su vidjeli na displeju video kamere nije ostavljalo nikakve dvojbe. Uistinu, radilo se o jezivom dokumentu, snimci masakra na Ovčari. Dva Srbina koja su dočekala Jukića i njegovog kolegu, operativca SZUP-a, pažljivo su umotali kazetu u foliju i zalijepili je. Rekli su da je ne odmotavaju, jer će onaj, kome kazetu trebaju predati, točno znati kako je bila umotana.
Dvojica hrvatskih obavještajaca koja su se u Bruxelles uputila da bi preuzela kazetu sa snimcima Ovčare, ondje su se, međutim, upetljala u ozbiljan incident s Markom Gouldingom, tadašnjim podtajnikom UN-a i mirovnim posrednikom za područje bivše Jugoslavije, za koga su hrvatske tajne službe imale saznanja da prima značajne financijske doznake iz jedne ciparske banke, povezane s bankama u Srbiji, kao nagradu za favoriziranje srpske strane u mirovnim pregovorima koji su se tada vodili. Incident je bio vrlo ozbiljan, pa je hitno trebalo napustiti Bruxelles. Iz Belgije Jukić je otputovao s drugom krivotvorenom putovnicom, na ime Ferdo Hochbaum, koju su mu izradili u MUP-u u Zagrebu.
Zbog tog incidenta, Jukić nije želio pričati o kupnji kazete sa snimcima masakra na Ovčari, ako se otkrije ime onoga tko ju je ispričao. ”Zbog takvih svari i danas se gubi glava”, rekao je tada.
Gledanje mučne snimke s Tuđmanom
Iste večeri kad se vratio u Zagreb Ferdinand Jukić s kazetom se uputio predsjedniku Tuđmanu. Kaže da je bilo 21.20 kad ga je primio. Tuđman je pozvao i tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška i predsjednika Vlade Franju Gregurića i zajedno su pogledali kazetu. Dva puta. Snimka masakra, rekao je Jukić, traje oko 70 minuta.
”Prizori su bili jezivi”, prisjećao se Jukić. ”Snimljeni su na poljoprivrednom dobru na Ovčari i jasno se vide ne samo žrtve već i egzekutori. Vidi se kako nakon egzekucije žrtve leže svugdje uokolo. Snimci su stravični i užasno ih je gledati. Tokom projekcije Tuđman je šutio, Gregurić je svako malo izlazio, a Gojko Šušak palio je jednu cigaretu za drugom. Bila je vrlo mučna atmosfera nakon gledanje te kazete. Tuđman je samo rekao kako će se konzultirati s Jožom Manolićem i Josipom Perkovićem što da uradi s tom kazetom, no što je stvarno učinio, je li se s njima konzultirao, ne znam”, zaključio je priču Jukić.
Gregurić sve negirao
Tuđman i Šušak u vrijeme kada mi je Jukić o postojanju kazete govorio, već su bili mrtvi, a Franjo Gregurić, treća osoba koja je uz Jukića bila na toj navodnoj projekciji, rekao mi je da se toga događaja ne sjeća.
”Da sam to vidio sigurno bih se sjećao. Predsjednik Tuđman mi o tome nikada nije govorio, niti sam od bilo koga čuo za postojanje takve kazete, sve do neki dan, dok se o tome nije počelo govoriti. No, ako takva kazeta postoji, ne bi trebalo štedjeti novac već je otkupiti kako bi se hrvatski narod mogao upoznati sa zločinima koji su u ratu protiv Hrvatske počinjeni”, rekao mi je Gregurić u veljači 2005.
Od tada, do objavljivanja Manolićevih memoara, postojanje kazete sa snimkom strašnog ratnog zločina, pokolja hrvatskih branitelja na Ovčari više se nije spominjalo. Zato ostaje zagonetka, možda i najveća enigma vezana uz Domovinski rat, postoji li uopće ta kazeta. Njeno skrivanje, ako postoji, moglo bi se objasniti jedino željom onoga tko ju se stavio u nekakav dobro čuvani bunker da se obitelji žrtava s Ovčare zaštite od strahota koje su na njoj zabilježene.