Intervju s reporterom koji je tjednima snimao u Ukrajini: ‘Dječje sudbine te slome. Vrištiš u sebi od tuge i bijesa, gutaš suze’

U Zagreb se vratio 13. marta, na dan svog 48. rođendana, jer nije htio prekršiti obećanje dano osmogodišnjem sinu Luki. „Da, tako se poklopilo jer smo na neki način smjenu ciljali tako. Djetetu sam obećao da ću se, bez obzira na sve, vratiti do rođendana, još u trenutku kada aktualni napad na Ukrajinu nije ni počeo.

Zahvaljujući mom šefu Miranu, to se i ostvarilo. Nisam mogao pogaziti obećanje, pogotovo zato što je nemoguće sakriti što se događa u Ukrajini, a znao je gdje sam i bio je jako zabrinut“, kaže Mario, rođen u Somboru, reporter koji se i na pragu pedesete zlopati po frontovima i egzodusima našeg pomahnitalog svijeta.

‘Slutili smo u što bi se to moglo pretvoriti’

Poznajem ga više od 25 godina. Ja tako nekako zamišljam Huckleberryja Finna: plavokos, vitak, živih nemirnih očiju, znatiželjan i emotivac do koske. I danas ima onu neponovljivu lalinsku melodiju u glasu. Nekoć sam mu bio i šef u Glasu Slavonije, jedan od prvih zadataka na koji sam ga slao bio je u februaru 1997., na porinuće hrvatskog izdanja Playboya. Mario se tada vratio iz Zagreba sa sočnom pričom, punom vibre i hedonizma.

U međuvremenu se Kanaetov reporterski nerv kalio u mnogim medijskim, najviše televizijskim kućama: HRT, RTL, 24sata TV… Balkanskoj ispostavi Televizije Al Jazeera, na kojoj radi kao snimatelj i producent, pridružio se od samoga početka, 2011. Iz Ukrajine je tim Al Jazeere izvještavao od prvog dana invazije. Na licu mjesta su već bili dok su se živci međunarodne javnosti još kockali s Putinom. Ni u ludilu nisu mogli pretpostaviti kojeg će to intenziteta biti?

„Nije nam to prvi rat pa smo nažalost slutili u što bi se moglo pretvoriti“, rezignirano će Mario, nastavljajući: „Međutim, druga faza rata u kojoj su glavna meta postali ukrajinski civili u opkoljenim gradovima nas je užasnula!“

Odgovornost prema istini i unesrećenim ljudima

Ističe da je u takvim slučajevima bezumnog nasilja kojem svjedočiš, teško održati novinarsku nepristranost jer se u čovjeku bori instinktivni osjećaj za razlučivanje dobra i zla. Srećom, Kanaet kaže da su dobro trenirani, dobro obučeni i da Al Jazeera ima stroge standarde izvještavanja koji im na terenu pomažu da ostanu unutar okvira profesionalnosti.

„Čak ni u trenutku najvećeg straha, dok smo se uz tutnjavu granata izvlačili iz Kijeva, kolegica Nadina Maličbegović u javljanju uživo u program nije izgubila prisebnost. To nam je posao i moramo ga raditi najbolje što znamo. Imamo odgovornost prema tim unesrećenim ljudima, prema istini i prema sebi samima“, jednostavno opisuje misiju svoje profesije. Kanaet također ima iskustvo iz Ukrajine 2014., u vrijeme građanskog rata. Može li usporediti situaciju na terenu tada i danas?

‘Ukrajinci su 2014. bili u rasulu, danas su odlučniji’

„Ne bih to nazvao građanskim ratom jer sam još 2014. snimio sate materijala vojske Ruske federacije na tlu Ukrajine. Padobranske i desantne trupe, oklopne, mehanizirane, i slično…“, sjeća se Mario i podsjeća: „Sjetimo se i obaranja putničkog aviona koji je izveden protuzračnim sustavom ruske vojske. Situacija je tada bila također teška, ali je zadržana u regiji Donbasa na jugoistoku zemlje te na Krimu. Rusi iz Rusije su se tada u Donbasu trudili držati u backstageu, dok su na Krimu tvrdili da ih je pozvao narod. Danas se čini da su skoro odustali od opravdanja, ali generalno je puno teža situacija jer su razaranja puno veća i sustavnija”.

“To neizostavno dovodi do većeg broja žrtava. To je najveća i najstrašnija razlika. Ukrajinci su 2014. bili u rasulu, a danas se čine obučeniji i odlučniji. Rusija je i dalje nuklearna sila. Taj rat je jedna velika tragedija za Ukrajinu, ali sumnjam i da su ruske majke imale želju da im sinovi ginu u drugoj zemlji. U ratu su obični ljudi najveće žrtve“, kazao je.

Najstrašnije situacije su one sa nastradalom djecom

Nagledao se, terenčeći po svijetu, patnje za stotinu života. Što je najporaznije čemu je njegova kamera svjedočila sad u ovom ukrajinskom ratu? Koja situacija ga je najviše smlavila?

„Svaka situacija u kojoj su nastradala djeca je nešto najstrašnije“, otvoreno opisuje što ga najviše boli u toj nemoći pred patnjom: „Sva i svačija izbjegla, ranjena i ubijena djeca su nešto što se jako teško procesuira u glavi. To je naravno univerzalan osjećaj svakog normalnog ljudskog bića, ali kada sam na terenu neposredno uz ta događanja, na pola metra od te nesreće, sve je puno teže. Ništa me u životu nije zaboljelo kao nesreća te nedužne djece. To su situacije kada čovjek u sebi vrišti od tuge i bijesa, kada piše pa briše statuse na društvenim mrežama u kojima se obračunava s ubojicama i letargijom svijeta, kada guta suze, ali i dalje radi svoj posao”.

“To mi je najteže u ovom poslu. Tu su i ratna siročad. Nikada neću zaboraviti oči dječaka koji je stajao uz lijes svog ubijenog oca u gradu Horlivki na jugoistoku Ukrajine. Otac mu je bio lokalni vijećnik, prezivao se Ribak. Nije htio skinuti ukrajinsku zastavu sa gradske vijećnice pa su ga ruski pobunjenici oteli i ubili. Taj pogled u kojem su se sjedinili bijes, očaj, ljutnja i strah, neću zaboraviti dok sam živ.“

‘Znam da u svakom trenutku nešto može doletjeti’

Da li mu gadna činjenica da je proživio naš balkanski rat 1991. pomaže u reakcijama na terenu ovog rata? Kanaet odgovara da ne želi banalizirati problem, ali činjenica jest da kada jednom naučiš voziti bicikl, nikada ne zaboraviš, a što ga duže voziš, naučiš više trikova i sve si vještiji.

„Znam da ne treba jurcati bez glave, znam da u svakom trenutku nešto može doletjeti, znam da svakom čovjeku koji nosi oružje moram prići opušteno i bez straha i ono što je najbitnije – znam da su ljudi prestravljeni pa neke postupke ne uzimam za zlo. U Ukrajini je jedna vidno uznemirena žena ugledala naše satelitsko vozilo s krovnom antenom, kanistrima goriva i brdom pancirnih prsluka i kaciga na sjedalima pa je počela vikati na nas. Zazivala je vojsku i policiju jer je mislila da smo neki diverzanti. Prišao sam joj smireno, pokazao joj novinarsku akreditaciju i putovnicu, primio je za ruku i rekao joj da se nas ne treba bojati. Pomoglo je“, opisuje Mario, čovjek koji i u nevolji ljude drži za ruke.

Prvi rat koji se vodi i na društvenim mrežama

Ovo je prvi europski i prvi svjetski prednuklearni rat koji se vodi i na društvenim mrežama. Kakvo je njegovo iskustvo u tom smislu? Nastoji se kloniti rasprava na društvenim mrežama jer često ne vode nikakvom rješenju, niti argumentiranoj raspravi, nego su najčešće online seanse za kanaliziranje osobnih frustracija, strahova, uvjerenja i suspregnute agresije.

„Rijetki su punokrvni polemičari. Sve dok to može pomoći da se uživo ne potuku, neka ih… Što se tiče rata koji vode institucije i države, prisjetio bih se izreke da u ratu prva pogine istina. To je tako oduvijek. Od kamenog doba do danas spletka, laž, dezinformacija i raspirivanje straha su također oružja u ratu“, veli Mario, iznoseći vlastitu metodu: „Kombiniranje službenih informacija zaraćenih strana s osvrtima potvrđenih neovisnih analitičara i novinara, plus osobna analiza na osnovu stanja na terenu koje sam sam proživio. Tada od svega oduzmem ili dodam 30 posto u ovisnosti od toga pišu li o svojim pobjedama ili o tuđim porazima. Istina je uvijek tu negdje…“

Ukrajinac plavih očiju ili Sirijac tamnih očiju

Kako to već biva, uz tragediju ukrajinskog naroda, pojavljuju se i licemjerni stavovi koji dolaze iz zapadnih zemalja, uključujući i Hrvatsku, da se na neki način rangiraju izbjegličke tragedije i spremnost da se žrtvama efikasno pomogne. Sve do otvorenih rasističkih izjava kako su ovo ljudi „plave kose i plavih očiju“ pa se time izdvajaju… Moj sugovornik je izvještavao s brojnih žarišta prilikom velikog izbjegličkog egzodusa s Bliskog istoka 2015. Smeta li ga ovakvo licemjerje?

„Nisam čuo ni pročitao nijedno službeno priopćenje o rangiranju izbjeglica po boji kože i očiju. No, ako se tako nešto radi ‘ispod žita’, to osuđujem bez iznimke“, rezolutan je Mario i gorko dodaje: „Licemjerje je nešto što čovjeka okružuje od rođenja do smrti i s njim se mora naučiti živjeti. Prošao sam s kamerom taj izbjeglički put od Kobanija u Siriji do Beča i Berlina. Vidio sam i dobre i loše ljude. Jedni su bili spremni odvajati od svojih skromnih zaliha da bi dali i nama, ne znajući da smo mi u puno boljoj situaciji, a drugi su nas pokušali opljačkati. Ovi drugi su bili u debeloj manjini”, kaže.

“Sve to govori da ne smijemo generalizirati ili selektirati ljude niti na jednoj osnovi, osim na osnovi humanosti. To je granica ispod koje prelazimo u neciviliziranost. Ukrajinac plavih očiju ili Sirijac tamnih očiju za mene je čovjek prije svega. Oni će se dalje svojim postupcima i djelima svrstati i odrediti. Nije na meni da to činim unaprijed umjesto njih.“ Na kraju našeg telegramčenja obećajem Kanaetu, ako mu ikad opet budem šef, da ću ga slati isključivo među oblaporne anđelice. Je li to u redu? „Može“, smije se: „Svaka promjena dobro dođe. Molim samo da ne budu uniformirane i naoružane.“