Europa nakon Pariza: Islamska država i izbjeglička kriza dramatično mijenjaju ideološke vrijednosti ljevice i desnice
Izbjeglički je problem nadišao uobičajene političko-svjetonazorske opreke
Robert Fico ulazi u četvrtu godinu svog premijerskog mandata. Fico je uvjereni socijaldemokrat i jedan od žešćih protivnika otvorene europske politike prema sirijskim i iračkim izbjeglicama. Ficova vlada najavila je da će se Slovačka pred sudom boriti protiv kvote za raspodjelu izbjeglica među članicama Europske unije. Neki drugi slovački dužnosnici već su se ranije proslavili izjavama kako su spremni primati samo kršćanske migrante. Napad na Pariz dodatno je učvrstio slovački politički vrh (i slovačku javnost) u uvjerenju da se njihova zemlja mora braniti od izbjeglica.
Češki premijer Bohuslav Sobotka kazao je prije nekoliko dana, reagirajući na masakr u Parizu, kako je “riječ o pozivu na buđenje za cijelu Europu, kako se schengenske granice napokon moraju zaštititi ili će svaka zemlja biti prisiljena djelovati samostalno, te kako Češka razmišlja o postavljanju fizičke granice prema Austriji i Slovačkoj”. Gospodin Sobotka, veteran češke političke scene (prije desetak godina obavljao je dužnost ministra financija), nevoljko je pristao na raspodjelu izbjegličkih kvota, kakvu je bio predložio Bruxelles, i to “samo zato da ne bi stvarao dodatni pritisak na institucije Europske unije”. Češka se načelno suprotstavlja kvotama, a pogotovo masovnom prihvatu izbjeglica.
Bohuslav Sobotka, baš kao i Robert Fico, socijaldemokratski je predsjednik vlade.
Konzervativna Poljska
U Poljskoj je, negdje u vrijeme napada na Pariz, formirana nova vlada. Na poljskim je parlamentarnim izborima, kako znamo, pobijedila vrlo konzervativna stranka Zakona i pravde, koja je tijekom kampanje koristila migrantsku krizu i potrebu za zaštitom nacionalnog suvereniteta kao jedan od glavnih argumenata koji je Zakon i pravdu doveo do uvjerljive pobjede (osvojili su čak 39 posto glasova).
Beata Szydlo, rudarska kći, nova poljska premijerka, odmah je izjavila kako će se Poljska držati obveze da prihvati onaj broj izbjeglica na koji je pristala prilikom raspodjele izbjegličkih kvota, jer je “Poljska država koja ispunjava svoje preuzete obveze”. Međutim, jedan do njezinih bliskih suradnika gotovo je istodobno izjavio da Poljska, uslijed napada na Pariz, treba odustati od kvota. U svakom slučaju, jasno je da nova poljska vlada na sirijske i iračke izbjeglice gleda krajnje negativno, na čemu je, među ostalim, i izborila premoćnu izbornu pobjedu (zanimljivo je da su poljski konzervativci, baš kao i HDZ, svojim biračima obećavali i financijsku stimulaciju za svako novorođeno dijete).
U izbjegličku politiku i retoriku mađarskog premijera Viktora Orbana, kojeg hrvatska krajnja desnica smatra jedinim ozbiljnim europskim državnikom (dok ga ostatak svijeta uglavnom smatra polufašistom), imali smo se bezbroj prilika uvjeriti. Slovačka, Češka, Poljska i Mađarska čine Višegradsku skupinu, grupu osnovanu 1993. godine, kojoj se Slovenija nije željela pridružiti, jer ju je smatrala prezaostalom.
I neke druge zemlje inicijative Jadran-Baltik, koju je pokrenula hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, više su nego skeptične prema izbjeglicama. Primjer je Estonija, gdje se sasvim ozbiljno raspravlja o tome može li ta zemlja prihvatiti 149 ili punih pet stotina izbjeglica, unutar europskih kvota
Premda su u Bratislavi i u Pragu na vlasti socijaldemokrati, a u Varšavi i Budimpešti konzervativci, sve članice Višegradske skupine dijele vrlo negativni stav prema izbjeglicama. I neke druge zemlje inicijative Jadran-Baltik, koju je pokrenula hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, više su nego skeptične prema izbjeglicama.
Karakterističan je primjer Estonija, koja zagovara vjerojatno najzatvoreniju izbjegličku politiku; u Estoniji se, naime, sasvim ozbiljno raspravlja o tome može li ta zemlja prihvatiti 149 ili punih pet stotina izbjeglica, unutar europskih kvota. Okej, sada se može argumentirati da se male države, s niskim natalitetom, prirodno boje velikog migrantskog vala zato što procjenjuju kako bi izbjeglice (i to iz naroda s visokim natalitetom) mogle promijeniti samu njihovu etničku supstanciju. Takva argumentacija možda bi mogla objasniti protumigrantsku atmosferu koja dominira Češkom, Slovačkom, Mađarskom (ili Estonijom).
Međutim, zašto bi se onda Poljska, država s 39 milijuna stanovnika, koja je kroz veliku krizu prošla gotovo neokrznuta, bojala nekoliko desetaka tisuća Sirijaca? Prilično je očigledno da ne postoji jasni politički, svjetonazorski ili geopolitički obrazac negativne politike prema izbjeglicama.
Nema zajedničkog nazivnika
Unutar jedne grupe zemalja u Europskoj uniji (Višegradska skupina ili V4) na djelu su jasne ideološke podjele (dvije socijaldemokratske vlade nasuprot dvije konzervativne), a te su države svejedno složne u svojim protumigrantskim stavovima. Te se zemlje međusobno bitno razlikuju po broju stanovnika pa i pojedinim geopolitičkim interesima, što svejedno ne utječe na njihov jedinstveni negativni odnos prema izbjegličkoj krizi.
Naposljetku, mogli bismo argumentirati kako je riječ o postkomunističkim, još nedovoljno razvijenim, prirodno uskogrudnim, nesigurnim demokracijama koje, zapravo, opravdavaju tezu o Europskoj uniji s dvije brzine i koje se u većini važnih međunarodnih pitanja ponašaju nedostojno povijesnom trenutku.
Ali, kako onda protumačiti da se i stare, razvijene, gotovo perfektuirane demokracije poput Danske ponašaju baš jednako kao i Slovačka, Češka ili Estonija? Danska, podsjetimo, već mjesecima odvraća izbjeglice raznim propagandnim sredstvima, tvrdeći da će ondje živjeti jadno i siromašno.
Finski je stav prema izbjeglicama još tvrđi od danskog, dok je ultraliberalna Nizozemska ovih dana predložila stvaranje malog Schengena, iz kojeg bi bile isključene istočnoeuropske članice Unije, što je slovenski premijer Miro Cerar s pravom okarakterizirao kao prijedlog koji vodi ukidanju same Europske unije.
Nigdje u Europi ne postoji, dakle, nikakav zajednički nazivnik među zemljama koje ne žele prihvaćati izbjeglice, a kojih je sve više. Izbjeglički je problem nadišao uobičajene političko-svjetonazorske opreke (socijaldemokrati protiv konzervativaca), doveo u pitanje načelo solidarnosti i u najbolje i najsigurnije uređenim europskim državama te pokazao kako ne postoje jasni geopolitički i ekonomski razlozi za pozitivan ili negativan odnos prema izbjeglicama.
Političko nasljeđe
Ovdje je zanimljivo spomenuti kako se i unutar pojedinih zemalja događaju krajnje neobične političke inicijative, vezane uz izbjeglički problem. Primjerice, sva 84 biskupa Anglikanske crkve zahtijevaju od Davida Camerona, koji se obvezao da će Velika Britanija primiti 20 tisuća izbjeglica, da tu nacionalnu kvotu poveća na barem 50 tisuća.
Fascinantno je i ohrabrujuće što francuska državna politika ipak ne pokušava krivnju za izvanredno stanje u zemlji prebaciti na migrantsku krizu
Možemo li zamisliti da Hrvatska biskupska konferencija koja se, inače, tijekom izbjegličke krize drži sasvim korektno i kršćanski (s iznimkom pojedinih svećenika), sada pledira da Hrvatska zadrži određeni broj izbjeglica? Vrlo teško.
U cijeloj Europskoj uniji svega nekoliko zemalja vodi dosljedno otvorenu politiku prema izbjeglicama. Riječ je, naravno, prije svega o Njemačkoj koja će do kraja godine prihvatiti do 800 tisuća izbjeglica i koja je na sebe preuzela, fizički i financijski, doslovno polovicu izbjegličkog problema.
Berlin se ne ponaša tako samo zbog potrebe svog gospodarstva za novim radnicima pa čak niti zbog očigledne činjenice da je Njemačka sada postala uvjerljivo vodeća, politički najutjecajnija europska zemlja. Ovdje je, zapravo, riječ o dugoročnom političkom nasljeđu Angele Merkel, konzervativke koja je odlučila Njemačku definirati kao državu kadru upravljati i najtežim krizama. I to na najvažnijim, uistinu plemenitim načelima na kojima je stvorena Europska unija.
Italija na udaru afričkog izbjegličkog vala
Ponašanje Njemačke u izbjegličkoj krizi stvorit će, povijesno gledajući, novu paradigmu te zemlje: od izazivačice dva svjetska rata i kreatorice najopasnijeg i najbrutalnijeg režima u povijesti Zapada, Njemačka se sada pretvara u međunarodni simbol tolerancije i humanosti. Švedska, druga najotvorenija izbjeglička destinacija, ponaša se, pak, u skladu s predodžbama o tolerantnim i socijalno solidarnim skandinavskim zemljama. Švedska prima desetke i desetke tisuća izbjeglica koji prolaze kroz dosta obećavajući proces socijalizacije.
Francuska je, unatoč masakru u Parizu i izjavama čak i najviših njenih dužnosnika, poput premijera Manuela Vallsa, kako je moguće da je više terorista ušlo u zemlju izbjegličkim rutama, ostala vjerna otvorenoj politici, pa je predsjednik François Hollande ovih dana ponovio da će se držati dogovorenih izbjegličkih kvota.
Konzervativna njemačka kancelarka i konzervativni španjolski premijer predvode otvorenu i solidarnu Europu
Fascinantno je i ohrabrujuće što francuska državna politika ipak ne pokušava krivnju za izvanredno stanje u zemlji prebaciti na migrantsku krizu (kao što je logično da Francuzi ne mogu ignorirati mogućnost da ISIS koristi izbjegličke rute kako bi lakše ubacio teroriste na pojedine lokacije).
Nadalje, otvorenu politiku prema izbjeglicama provodi i Italija koja, međutim, nije na udaru sirijsko-iračkog nego afričkog izbjegličkog vala.
Naime, samo je 155 Sirijaca zatražilo azil u Italiji, naprama više od deset tisuća Nigerijaca i vrlo, vrlo mnogo Libijaca. Italija, kao zemlja koja se već godinama nalazi pod migrantskim pritiskom, pokazala je visok stupanj tolerancije i širokogrudnosti, no ne uspijeva dugoročno socijalizirati migrante, koji posao uglavnom pronalaze u poljoprivredi i sve više žive u malim getima.
Fascinantno je, naposljetku, kako i Španjolska, kao zemlja koja je iznimno teško pogođena ne samo ekonomskom krizom nego i trajnim terorističkim prijetnjama (u Španjolskoj je samo unatrag godinu dana registrirano više od 120 džihadista), provodi potpuno otvorenu, krajnje humanu izbjegličku politiku. Dapače, za razliku od Švedske, gdje radikalna desnica spaljuje izbjegličke centre, i Njemačke, gdje iz dana u dan raste otpor izbjegličkoj politici Angele Merkel, u Španjolskoj ne izbijaju čak ni masovniji prosvjedi zbog izbjegličke krize. U toj su zemlji na vlasti konzervativci.
Efikasna Hrvatska
Dakle, ni kada je riječ o pozitivnoj, otvorenoj politici prema izbjeglicama, ne može se prepoznati niti jedan ideološki obrazac: konzervativna njemačka kancelarka i konzervativni španjolski premijer predvode otvorenu i solidarnu Europu, zajedno sa socijaldemokratskim švedskim premijerom.
Jedina zajednička točka svim zemljama koje vode otvorenu izbjegličku politiku, jest da je riječ o staroj Europi. S iznimkom Republike Hrvatske.
Zadovoljstvo je konstatirati kako se među malim, tranzitnim državama Hrvatska pokazala najefikasnijom i najhumanijom, što su, uostalom, potvrdile i tri dobitnice Nobelove nagrade za mir, koje su ovoga tjedna posjetile izbjeglički centar u Slavonskom Brodu. Potpuno je jasno da će svaki eventualni novi napad ISIS-a u Europi, pa čak i izdvojeni incidenti, poput ubojstva dvojice vojnika u Sarajevu, negativno utjecati na odnos Unije prema izbjegličkoj krizi.
Veliko je pitanje hoće li i koliko će dugo zemlje predvodnice otvorene politike moći ustrajati u takvoj politici. Katkad se čini kako je njihov najjači saveznik papa Franjo, čovjek koji je odmah poslije napada na Pariz upozorio da “vrata moraju ostati otvorena.”
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 21. studenog 2015.