U ta, šašava vremena, kad je Hrvatska sebi još utvarala da putuje prema doista demokratskoj zemlji, neobično je zazvučala želja politički jasno opredijeljenog suca da nadzire – izbore. Štoviše, poželio je biti šef zagrebačkog izbornog povjerenstva na predsjedničkim izborima na kojima je jedan od kandidata bio političar s kojim je dotad više puta – javno polemizirao.
Bilo je neobično, u ta šašava vremena, kad si je Hrvatska još utvarala da putuje prema doista demokratskoj zemlji, što je taj sudac neskriveno politički istupao, udarajući po tadašnjoj Vladi koalicije lijevog centra i narušavajući tako trodiobu vlasti na koju se pritom ritualno pozivao. Štoviše, nije demantirao ni mogućnost da poslije parlamentarnih izbora, u desnoj Vladi, postane ministar pravosuđa.
I bonus – u ta vremena to je bilo obavezno za svakog tko je tražio politički legitimitet na desnici – gospodin sudac se poklonio i Šatoru, braniteljskom prosvjedu koji je bio ulična frakcija velikog projekta rušenja tadašnje vlasti. Danas je Ivan Turudić favorit za mjesto novog glavnog državnog odvjetnika.
Zvižduci i ‘vrlo ugodna osoba’
Samo ovih nekoliko kratkih rečenica su sasvim dovoljne za predočiti dubinu demokratske regresije u kojoj je zapelo ovo društvo posljednjih deset godina. No, kad je Turudić u pitanju, one su samo početak.
Dok je na vlasti bila Vlada Kukuriku koalicije, prevođena Zoranom Milanovićem, Turudić nije ni pokušavao hiniti svoj prezir ili barem odmaknutost od dnevno političke arene koju bi se nekako trebalo podrazumijevati sa sudačkom titulom, a posebno s funkcijom predsjednika najvećeg (zagrebačkog) Županijskog suda u zemlji. Tvrdio je, recimo, kako neće na obljetnicu Oluje u Knin kako ne bi došao u iskušenje da zviždi Milanoviću, kako ima dokaze da ga vlast prati i prisluškuje (nikad ih nije pokazao) ili kako premijer “pluta bespućima svog neznanja i bahatosti”.
Da stvar bude jasnija, u javnim istupima znao je naglasiti kako je HDZ stranka koja je dala odlučujući doprinos stvaranju hrvatske države, kako je tadašnji šef HDZ-a Tomislav Karamarko u četiri oka vrlo ugodna osoba, a špekulacije o tome da ga u eventualnoj Karamarkovoj Vladi čeka mjesto ministra pravosuđa, nije htio komentirati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
SLAPP tužitelj i prije vremena
Kolega Dražen Ciglenečki iz Novog lista krajem 2014. godine napisao komentar o tome da tako politički opredijeljeni sudac ne bi trebao biti čelnik izbornog povjerenstva, te kako nije primjereno da suci javno istupaju kao politički tribuni i dijele izvršnoj vlasti lekcije o domoljublju. Zapitao se pritom ne bi li bilo bolje da se Sabor bavi s takvim Turudićevim djelovanjem, a ne s onim što je to tijelo tada više zaokupljalo – “baljezganjima ishlapljelog ratnog zločinca” Vojislava Šešelja u Beogradu. Turudić je, naravno, odgovorio klasičnom SLAPP tužbom, čiji je kazneni dio trajao više od osam godina, dok nije otišao u zastaru.
Bilo je već tad jasno da cijenjeni sudac koji ne pruža otpor sirenskom zovu politike ima problema sa suštinskim shvaćanjem slobode medija. No, potencijalni budući glavni državni odvjetnik imao je i većih problema s demokracijom.
‘Naš dečko’ i ‘poricanje prirode’ rata
U maniri sitnog totalitarnog uma predložio je, kod izmjena Kaznenog zakona o kojima se raspravljalo 2015. godine, da se uvede kazneno djelo poricanja prirode Domovinskog rata. Za one koji bi dovodili u pitanje obrambeni karakter rata, koji bi govorili o građanskom ratu ili etničkom čišćenju kao cilju Oluje, neugašena zvijezda hrvatske pravosudne scene predlagala je kaznu od tri do pet godina. Zatvora.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sve to je, međutim, tek možda manje poznat predtekst za lik i djelo čovjeka koji bi preuzimanjem DORH-a stekao golemu moć. Da je veliki prijatelj sa Zdravkom Mamićem, naime, nešto je poznatija stvar. Zbog Turudićevog prijateljstva s čovjekom koji je kasnije pobjegao od presude u BiH cijelo suđenje je i premješteno iz Zagreba u Osijek.
Kao što je poznato i kako je došao do prve velike funkcije u pravosuđu – šefa Županijskog suda u Zagrebu. Tamo ga je, naime, kako je i danas ponovila ondašnja Ministrica pravosuđa Vesna Škare Ožbolt, ugurao Ivo Sanader (kojeg je baš Turudić, mnogo kasnije, kad je Sanader odavno ispao iz političke igre, osudio na zatvorsku kaznu). Glavna Turudićeva referenca za Sanadera je bila to što je on “naš dečko”. Škare Ožbolt je premijera tad odbila, a premijer ju je u prvoj sljedećoj prilici nakon toga izbacio iz Vlade.
‘Policija, slijedite nas’
Prije malo više od četiri godine, pak, činilo se da je i samovolji moćnog suca ipak došao kraj. Kod Bjelovara je, naime, moćnim i moćno skupim Audijem Q5 vozio 132,5 km na sat tamo gdje je dozvoljena brzina 80 km/h. Kad se iza njega pojavio policijski presretač i upalio natpis “Policija, slijedite nas”, Turudić nije reagirao. Uspjeli su ga zaustaviti tek iz drugog pokušaja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Na četiri poziva za odazivanje na sudsko ročište ovaj se cijenjeni sudac potpuno oglušio, tvrdeći kako ih nije primio, kako je, eto, bilo ljeto i kako su vrata njegove zgrade zaključana pa poštar vjerojatno nije došao do njegovog sandučića. Hrvatska pošta je, međutim, ustvrdila kao su mu nalozi dostavljeni, a sam poštar je, uostalom, imao ključ od Turudićeve zgrade. No, ugledni sudac je samo platio dosuđenu mu kaznu i nastavio juriti dalje.
Vehementna obrana ‘lex AP-a’
Posljednji put je u javnim istupima viđen kako vehementno brani tzv. “lex AP”, zakonske izmjene koje bi zatvorskim kaznama sankcionirale one koji odaju imaju informacije iz istrage. “Zašto novinari ne bi bili pozivani na obavještajne razgovore”, čudio se Turudić, objašnjavajući kako se novinari, blago nama, ne moraju bojati kazni jer je u prijedlogu zakona navedeno da se on na njih ne odnosi.
Naravno, “lex AP” je prije svega poruka onima koji bi novinarima dostavljali informacije o nekoj budućoj Fimi mediji prije nego što ta priča bude odrađena na sudu. Kao i sjajno opravdanje za stavljanje novinara i njihove komunikacije pod policijski nadzor – jer je to, očito, najjednostavniji način da se otkriju zlikovci koji im dostavljaju poruke u kojima se, recimo, u kontekstu namještanja natječaja spominje sastanak sa stanovitim AP-om.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Izbor za – korak dalje
Zbog svega ovoga, teško se oteti dojmu da je pozicioniranje Ivana Turudića kao glavnog favorita za mjesto glavnog državnog odvjetnika sasvim u duhu vremena. Sadašnjeg, nešašavog, u kojem se ni zadnjim naivcima više ne čini da Hrvatska putuje prema pravoj demokratskoj zemlji.
Nakon što je aktualna čelnica DORH-a svojim postupanjem i neistinama koje je izgovarala u Saboru izgubila svaki kredibilitet i povjerenje javnosti, nakon što je čelnica USKOK-a natjerana na uzmak zbog smiješnog incidenta sa službenim automobilom koji je imao njen vozač i nakon što je neovisnost DORH-a u javnosti samo opora šala – netko poput Ivana Turudića je, zapravo, logičan izbor. Za korak dalje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ivan Turudić favorit je za novog šefa DORH-a. To najbolje pokazuje u kakvom mraku živimo
Čovjek koji bi progonio novinare i vraćao verbalni delikt mogao bi preuzeti Državno odvjetništvo. Sve je dobro
Za one koji bi dovodili u pitanje obrambeni karakter Domovinskog rata, koji bi govorili o građanskom ratu ili etničkom čišćenju kao cilju Oluje, ova neugašena zvijezda hrvatske pravosudne scene 2015. je predlagala kaznu od tri do pet godina zatvora
U ta, šašava vremena, kad je Hrvatska sebi još utvarala da putuje prema doista demokratskoj zemlji, neobično je zazvučala želja politički jasno opredijeljenog suca da nadzire – izbore. Štoviše, poželio je biti šef zagrebačkog izbornog povjerenstva na predsjedničkim izborima na kojima je jedan od kandidata bio političar s kojim je dotad više puta – javno polemizirao.
Bilo je neobično, u ta šašava vremena, kad si je Hrvatska još utvarala da putuje prema doista demokratskoj zemlji, što je taj sudac neskriveno politički istupao, udarajući po tadašnjoj Vladi koalicije lijevog centra i narušavajući tako trodiobu vlasti na koju se pritom ritualno pozivao. Štoviše, nije demantirao ni mogućnost da poslije parlamentarnih izbora, u desnoj Vladi, postane ministar pravosuđa.
I bonus – u ta vremena to je bilo obavezno za svakog tko je tražio politički legitimitet na desnici – gospodin sudac se poklonio i Šatoru, braniteljskom prosvjedu koji je bio ulična frakcija velikog projekta rušenja tadašnje vlasti. Danas je Ivan Turudić favorit za mjesto novog glavnog državnog odvjetnika.
Zvižduci i ‘vrlo ugodna osoba’
Samo ovih nekoliko kratkih rečenica su sasvim dovoljne za predočiti dubinu demokratske regresije u kojoj je zapelo ovo društvo posljednjih deset godina. No, kad je Turudić u pitanju, one su samo početak.
Dok je na vlasti bila Vlada Kukuriku koalicije, prevođena Zoranom Milanovićem, Turudić nije ni pokušavao hiniti svoj prezir ili barem odmaknutost od dnevno političke arene koju bi se nekako trebalo podrazumijevati sa sudačkom titulom, a posebno s funkcijom predsjednika najvećeg (zagrebačkog) Županijskog suda u zemlji. Tvrdio je, recimo, kako neće na obljetnicu Oluje u Knin kako ne bi došao u iskušenje da zviždi Milanoviću, kako ima dokaze da ga vlast prati i prisluškuje (nikad ih nije pokazao) ili kako premijer “pluta bespućima svog neznanja i bahatosti”.
Da stvar bude jasnija, u javnim istupima znao je naglasiti kako je HDZ stranka koja je dala odlučujući doprinos stvaranju hrvatske države, kako je tadašnji šef HDZ-a Tomislav Karamarko u četiri oka vrlo ugodna osoba, a špekulacije o tome da ga u eventualnoj Karamarkovoj Vladi čeka mjesto ministra pravosuđa, nije htio komentirati.
SLAPP tužitelj i prije vremena
Kolega Dražen Ciglenečki iz Novog lista krajem 2014. godine napisao komentar o tome da tako politički opredijeljeni sudac ne bi trebao biti čelnik izbornog povjerenstva, te kako nije primjereno da suci javno istupaju kao politički tribuni i dijele izvršnoj vlasti lekcije o domoljublju. Zapitao se pritom ne bi li bilo bolje da se Sabor bavi s takvim Turudićevim djelovanjem, a ne s onim što je to tijelo tada više zaokupljalo – “baljezganjima ishlapljelog ratnog zločinca” Vojislava Šešelja u Beogradu. Turudić je, naravno, odgovorio klasičnom SLAPP tužbom, čiji je kazneni dio trajao više od osam godina, dok nije otišao u zastaru.
Bilo je već tad jasno da cijenjeni sudac koji ne pruža otpor sirenskom zovu politike ima problema sa suštinskim shvaćanjem slobode medija. No, potencijalni budući glavni državni odvjetnik imao je i većih problema s demokracijom.
‘Naš dečko’ i ‘poricanje prirode’ rata
U maniri sitnog totalitarnog uma predložio je, kod izmjena Kaznenog zakona o kojima se raspravljalo 2015. godine, da se uvede kazneno djelo poricanja prirode Domovinskog rata. Za one koji bi dovodili u pitanje obrambeni karakter rata, koji bi govorili o građanskom ratu ili etničkom čišćenju kao cilju Oluje, neugašena zvijezda hrvatske pravosudne scene predlagala je kaznu od tri do pet godina. Zatvora.
Sve to je, međutim, tek možda manje poznat predtekst za lik i djelo čovjeka koji bi preuzimanjem DORH-a stekao golemu moć. Da je veliki prijatelj sa Zdravkom Mamićem, naime, nešto je poznatija stvar. Zbog Turudićevog prijateljstva s čovjekom koji je kasnije pobjegao od presude u BiH cijelo suđenje je i premješteno iz Zagreba u Osijek.
Kao što je poznato i kako je došao do prve velike funkcije u pravosuđu – šefa Županijskog suda u Zagrebu. Tamo ga je, naime, kako je i danas ponovila ondašnja Ministrica pravosuđa Vesna Škare Ožbolt, ugurao Ivo Sanader (kojeg je baš Turudić, mnogo kasnije, kad je Sanader odavno ispao iz političke igre, osudio na zatvorsku kaznu). Glavna Turudićeva referenca za Sanadera je bila to što je on “naš dečko”. Škare Ožbolt je premijera tad odbila, a premijer ju je u prvoj sljedećoj prilici nakon toga izbacio iz Vlade.
‘Policija, slijedite nas’
Prije malo više od četiri godine, pak, činilo se da je i samovolji moćnog suca ipak došao kraj. Kod Bjelovara je, naime, moćnim i moćno skupim Audijem Q5 vozio 132,5 km na sat tamo gdje je dozvoljena brzina 80 km/h. Kad se iza njega pojavio policijski presretač i upalio natpis “Policija, slijedite nas”, Turudić nije reagirao. Uspjeli su ga zaustaviti tek iz drugog pokušaja.
Na četiri poziva za odazivanje na sudsko ročište ovaj se cijenjeni sudac potpuno oglušio, tvrdeći kako ih nije primio, kako je, eto, bilo ljeto i kako su vrata njegove zgrade zaključana pa poštar vjerojatno nije došao do njegovog sandučića. Hrvatska pošta je, međutim, ustvrdila kao su mu nalozi dostavljeni, a sam poštar je, uostalom, imao ključ od Turudićeve zgrade. No, ugledni sudac je samo platio dosuđenu mu kaznu i nastavio juriti dalje.
Vehementna obrana ‘lex AP-a’
Posljednji put je u javnim istupima viđen kako vehementno brani tzv. “lex AP”, zakonske izmjene koje bi zatvorskim kaznama sankcionirale one koji odaju imaju informacije iz istrage. “Zašto novinari ne bi bili pozivani na obavještajne razgovore”, čudio se Turudić, objašnjavajući kako se novinari, blago nama, ne moraju bojati kazni jer je u prijedlogu zakona navedeno da se on na njih ne odnosi.
Naravno, “lex AP” je prije svega poruka onima koji bi novinarima dostavljali informacije o nekoj budućoj Fimi mediji prije nego što ta priča bude odrađena na sudu. Kao i sjajno opravdanje za stavljanje novinara i njihove komunikacije pod policijski nadzor – jer je to, očito, najjednostavniji način da se otkriju zlikovci koji im dostavljaju poruke u kojima se, recimo, u kontekstu namještanja natječaja spominje sastanak sa stanovitim AP-om.
Izbor za – korak dalje
Zbog svega ovoga, teško se oteti dojmu da je pozicioniranje Ivana Turudića kao glavnog favorita za mjesto glavnog državnog odvjetnika sasvim u duhu vremena. Sadašnjeg, nešašavog, u kojem se ni zadnjim naivcima više ne čini da Hrvatska putuje prema pravoj demokratskoj zemlji.
Nakon što je aktualna čelnica DORH-a svojim postupanjem i neistinama koje je izgovarala u Saboru izgubila svaki kredibilitet i povjerenje javnosti, nakon što je čelnica USKOK-a natjerana na uzmak zbog smiješnog incidenta sa službenim automobilom koji je imao njen vozač i nakon što je neovisnost DORH-a u javnosti samo opora šala – netko poput Ivana Turudića je, zapravo, logičan izbor. Za korak dalje.