Josipović piše za Telegram: Dobri suci od straha šute o pravom stanju
Ako je dan osnivanja Međunarodnog kaznenog suda Dan međunarodnog pravosuđa, koji bi mogao biti Dan hrvatskog pravosuđa?
Dan kad je u Rimu 17. srpnja 1998. godine osnovan stalni Međunarodni kazneni sud proglašen je Danom međunarodnog pravosuđa. Bio sam u Rimu te noći kada su na osnivačkoj diplomatskoj konferenciji velike sile preglasane i kad je, barem na trenutak, u svijetu zaiskrila nada da je pravda moguća.
Utjecaji i pritisci
A što je s našom pravdom i našim pravosuđem? Sjetimo se, nova nam je država donijela mnoge nade. Jedna je bila ona o pravosuđu koje neovisno, vodeći se samo zakonima i visokim načelima i standardima suđenja dijeli pravdu. Na početku, što male plaće, što želja da se iz pravosuđa otklone komunisti i Srbi, devastirali su naše pravosuđe. Nekadašnji ponajbolji suci i tužitelji danas su ponajbolji odvjetnici. A onda, izgradismo visoke kriterije neovisnosti pravosuđa, digosmo oko njega kineski zid nedodirljivosti. Nije to ona nedodirljivost koju svaki sudac mora imati na razne utjecaje i pritiske nego nedodirljivost na kritiku i legitimno pravo društva da osigura pravosuđe koje je neovisno od svakog političkog, financijskog ili bilo kakvog drugog utjecaja. Štoviše, nedodirljivost bi se trebala odnositi i na ambicije dijela pravosuđa da postane država u državi, da se emancipira od svoje izvorne zadaće da slijepom pravdom služi društvu. Za razliku od država koje zaista imaju podjelu i međusobnu kontrolu zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, mi imamo odvojenost u kojoj ne postoji međusobna kontrola.
Suučesnici politike
Neka mi oproste oni sjajni suci i tužitelji koje će ove riječi povrijediti, takvih je većina. Ne generaliziram, ali i oni znaju kako fukncionira Državno sudbeno vijeće, kako se biraju suci, kako se odgovara ili ne odgovara za loš rad… Zato je moguće da neki sporovi traju desetljeće i više, da se donose odluke koje, blago rečeno, izazivaju iznenađenje znalaca, da građani ne vjeruju pravosuđu, instituciji koju u razvijenim demokracijama malo tko dovodi u pitanje. Znaju kao i mi drugi da, htjeli to priznati ili ne, neki suci danas jesu vrlo važan politički faktor. Neki od njih vode i javne polemike s izvršnom vlašću o političkim pitanjima nevezanim za rad pravosuđa, sasvim izvan standarda država zapadne demokracije.
Naravno, za to je kriva politika. Ona politika koja je provela sječu sudaca i tužitelja devedesetih, ona koja je dopustila da se novi pravosudni korpus popuni podobnima ne stručnima, politika koja se ni danas nije odrekla instrumentalizacije pravosuđa. Kriva je i ona politika koja sve ovo ili ne vidi ili neće da vidi. Ona koja reformu pravosuđa vidi u kozmetičkim promjenama, mijenjanju tabli na zgradama sudova, bez diranja u suštinu problema. I u svemu tome, politika je imala i ima partnere u pravosuđu. Zato danas onaj politizirani dio pravosuđa nosi jednaku odgovornost kao i politika. Danas pravosuđe više nije žrtva politike nego njen suučesnik.
Jednom sam izašao s tezom da za stanje u pravosuđu veću krivnju nose dobri nego loši suci. Zato jer šute, jer im je cehovska solidarnost, možda i strah, ispred odgovornosti koju imaju prema društvu. Što vrijeme više odmiče, sve sam uvjereniji u to.
Bilo je i nade. I sam sam uvjeravao europske moćnike kako smo napravili velike pomake u pravosuđu. Da nas je motiv ulaska u EU, barem privremeno, učinio boljim društvom nego što to zaista jesmo. I pravosuđe je, barem nakratko, izgledalo kao sustav koji se približio idealu europskog pravosuđa. Ali, kad smo dobili što smo željeli – članstvo u EU, ne samo u pravosuđu, krenuli smo po starom. Tu je i rivalitet redovnih sudova i Ustavnog suda. Zaista, zašto Ustavni sud često djeluje kao instancijski, redovni sud? Da li zato da spasi građane od loših redovnih sudova ili je preuzeo neku novu, od ustavopisaca neplaniranu ulogu?
Standardna pravda
Neke recentne odluke pravosuđa u više kaznenih predmeta, pa i odluke Ustavnog suda, promijenile su uobičajne standarde odlučivanja i dovele do neočekivanih odluka. Načelno, stabilnost sudske prakse, slične ili jednake odluke u sličnim ili jednakim slučajevima i predvidivost odluke ako su poznati svi odlučujući elementi predmeta, karakteristike su kvalitetnog pravosuđa. Ali, spremnost da se iskorači iz dosadašnje prakse, uz valjano i široko obrazloženje razloga drukčije odluke, također resi dobre suce. Takvo je obrazloženje posebno važno kada se novi standardi uspostavljaju na slučajevima poznatih i moćnih osoba…
Nejasna granica
U doba predsjedničkog mandata dolazili su mi mnogi domaći i strani investitori žaleći se, često da kažu da odustaju od posla, upravo na pravosuđe.. Naravno, nisam ulazio u detalje predmeta, predsjednik na to nema pravo. Ali, razumio sam poruku. Dugotrajnost postupaka i nepredvidivost odluka investicijske pothvate čini ekonomski neodrživima.
Nadalje, nejasna granica političkih i poslovnih odluka i isto tako nejasni kriteriji za njihovu pravnu ocjenu doveli su do paralize u odlučivanju. U strahu od kaznenog progona i medijskog linča gotovo svatko u upravi gura od sebe odluke s ekonomskim reperkusijama strahujući od optužbi za mito…Ako je dan osnivanja Međunarodnog kaznenog suda Dan međunarodnog pravosuđa, koji bi mogao biti Dan hrvatskog pravosuđa?
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 18. srpnja 2015.