Izbjeglica koji je gotovo izgubio život kada se brod potopio na pučini detaljno je prepričao svoju priču
Premda je gotovo izgubio život, kaže da je sve bolje nego ostati u Siriji
Jedan je sirijski izbjeglica prilično detaljno prepričao razvoj događaja u kojemu je gotovo izgubio život, sličan onom u kojem se utopio dječak Aylan Kurdi čije su fotografije tijela obišle svijet. Dvadesetogodišnji Firas (nije njegovo pravo ime) bio je jedan od tisuće izbjeglica koji su pokušavali doći do sigurnosti grčkih otoka, piše Independent. Išao je istom rutom kao i tragično preminuli dječak.
“Bilo je jedan ujutro kada smo pokušali prijeći. Voda je bila mirna kada smo krenuli. Brod je bio napravljen za desetero ljudi, a nas je bilo 14, uključujući i vozača iz Turske”, počinje svoju priču sirijski izbjeglica. “Plovili smo 20 minuta kada smo čuli da motor ima problema. Nakon otprilike pola sata motor je potpuno umro. Bili smo točno između Turske i Grčke. Znam zato što sam to provjerio na GPS-u na svom telefonu. Vozač je preko sat vremena pokušavao popraviti motor, ali nije mogao. Vrijeme se počelo pogoršavati i valovi su postali metar visoki te su počeli udarati u brod.”
Brod je ubrzo postao pun vode, te je počeo tonuti. Firas je nazvao grčku obalnu stražu te je pokušavao dozvati pomoć. Nisu ga mogli čuti jer mu je telefon bio zamotan u plastičnu vrećicu kako bi ga zaštitio od vode. Nakon toga, poslao je poruku preko Whatsappa s GPS koordinatama i pozivom u pomoć. Poruku je poslao i svojoj obitelji. Objasnio im je situaciju uz napomenu: “Ne brinite, iako je loše vrijeme, uspjet ćemo prijeći preko”.
“Zdravo tata, umrijet ću…”
“Kada smo shvatili da će brod definitivno potonuti, ja i moja tri prijatelja iz Sirije skočili smo u more. Nismo imali pojaseve za spašavanje, samo dva dječja koluta za vodu na nas četvero. Dali smo ih dvojici najmlađih koji su imali 15 i 17 godina, jer nisu baš mogli plivati”, prepričava ovaj izbjeglica svoju priču.
Trojica Iračana nisu htjela skočiti u more. Rekli su: “Ne znamo plivati”. Jedan od njih koji je ostao na brodu preko Vibera je pokušavao dobiti svog oca. “Zdravo tata, brod tone i ja ću umrijeti”, bila je njegova posljednja poruka.
Torbe su ostavili na brodu, a neki su skinuli odjeću kako bi bolje plivali. Pomagali su prijatelju koji nije znao plivati – oko 50 minuta bi plivali i onda se odmarali desetak minuta. “Prvih dva sata još uvijek sam mogao koristiti svoje telefon zbog toga što je bio zaštičen plastikom i mogao sam koristiti GPS kako bi se uvjerio da idemo u pravom smjeru. Nakon toga se smočio i prestao raditi.
“Ne mogu nastaviti”
Nakon četiri sata plivanja naišli su na jednog od Iračana iz broda. Firas mu je viknuo “Dođi s nama”, no on je već počeo odustajati. Ubrzo su naišli i na drugog Iračana koji im je rekao: “Ne mogu nstaviti”. Mogli su vidjeti svjetlo na Lesobosu u daljini, pa su nastavili. Bili su sve bliže otoku, ali imali su sve manje snage za guranje najmlađih u gumenom prstenu. Firas je tada rekao: “Ja ću se pobrinuti za njega i sam ga gurati”. Svi su plivali tako sporo da je Firas krenuo naprijed i gurao prijatelja u kolutu.
“Rekao sam im da ću otplivati do plaže i onda se vratiti po njih s kolutom. Voda je bila vrlo hladna, a valovi stvarno jaki. Takva je bila i struja. Ali nikada nisam izgubio nadu. Mislio sam da ćemo, ako odustanem, svi umrijeti”, prepričava Firas.
Obalna straža pokupila ga je nakon sedam sati plivanja. Do trenutka kada su stigli, bio je 20 metara od plaže. Rekli su da ga traže već 6 sati, a čulo se i mnogo helikoptera, prepričava Firas, ali je bilo toliko mračno da ih nisu mogli vidjeti.
Bolje je umrijeti nego ostati u Siriji
“Obalna straža pokazala nam je tijela druga dva Iračana koji su pokušali plivati. Prepoznao sam ih s broda. Kako njihove obitelji mogu vratiti tijela kako bi ih pokopali? Platili smo 1900 dolara svaki da bismo uzeli brod. Osjećam se jako ljut razmišljajući o turskom krijumčaru koji je uzeo naš novac i ostavio nas da umre. Mi smo njima poput tereta. Nije ih briga hoćemo li živjeti ili umrijeti.”
Firas kaže da ne žali što je krenuo na putovanje. “Čak i da sam znao da će brod potonuti, svejedno bih krenuo na put. Čak i da sam morao plivati cijelim putem do Turske. Bolje je umrijeti pokušavajući nego samo umrijeti u Siriji.
Izgubio sam sve na putu, ali imam svoj život, tako da sam OK. Nazvao sam majku i rekao joj da sam uspio. Samo sam zahvalio bogu što smo moji prijatelji i ja uspjeli”, zaključuje svoju priču sirijski izbjeglica koji je na putu do Turske gotovo poginuo.