Iznenadno imenovanje u Zagrebu i šokantni potezi Porfirija. Što se to događa u Srpskoj pravoslavnoj crkvi?

Diplomirao je na Moskovskoj duhovnoj akademiji, a potom je bio glavni urednik časopisa Svetigora Mitropolije crnogorsko-primorske i koordinator vjeronauke u Mitropoliji crnogorsko-primorskoj. Od 2018. bio je episkop „buenosaireško-južnosrednjoameričke srpske crkve iz Beograda.“ Zbog minimalnog broja vjernika ta crkva nije se mogla sama financirati, pa je zapala u velike probleme.

Bojović kao dvostruki gubitnik

Nakon što se Bojović posvađao sa svećenicima u Južnoj Americi, vratio se u Crnu Goru. Tamo je organizirao skupljanje novca kako bi se vratio u Buenos Aires, ali premda je novac prikupio, ipak se nije vratio u Argentinu. Unatoč agresivnoj predizbornoj kampanji, Bojović je 2021. izgubio na izborima za episkopa budimljansko-nikšićkog. Pobijedila su ga dvojica niže rangiranih vikara, Stefan Šarić, inače jerej (svećenik) Cece Veličković Ražnatović, pjevačice i udovice Arkana te Metodij Ostojić.

Bojović je dobio najmanje glasova i nije prošao ni prvi krug glasovanja. S obzirom na to da je Bojović dvostruki gubitnik koji nije uspio srediti srpsku pravoslavnu crkvu u Južnoj Americi te je izgubio na izborima za episkopa, na njega u Zagrebu nitko nije računao. Umjesto Bojovića najčešće se spominjao episkop Hilarion, koji je rođen u Beogradu kao Rastko Lupulović. Do zamonašenja 1996. bio je filmski i kazališni glumac, svirao je električnu gitaru u grupi Kanda, Kodža i Nebojša te je dobitnik nagrade za glumu Zoran Radmilović.

Uz njega se kao kandidat najčešće spominjao episkop marčanski, dosadašnji jeromonah Sava iz zagrebačkog manastira Svete Petke, svjetovnim imenom Bojan Bundalo. Episkop Sava jedan je od najmlađih arhijereja Srpske pravoslavne crkve, a prošle godine Porfirije ga je imenovao za šefa svog kabineta. Episkope Hilariona i Savu, nakon imenovanja za patrijarha, Porfirije je doveo u Beograd te ih imenovao za svoje vikarne episkope. U crkvenim krugovima spekuliralo se da će patrijarh vikarima prepustiti brigu o Arhiepiskopiji beogradsko-karlovačkoj, kako bi se on mogao posvetiti crkvenoj diplomaciji i putovanjima.

Vučić osobno odobrio imenovanje?

S obzirom na životopise Save i Hilariona, očito su pri imenovanju Milana Bojovića za administratora Eparhije zagrebačko-ljubljanske, prevagnuli politički kriteriji. U beogradskim medijima objavljeno je kako je osobno predsjednik Srbije Aleksandar Vučić odobrio imenovanje Kirila Bojovića na dužnost u Zagrebu. To međutim ne čudi jer je u Srbiji, kao i u ostalim pravoslavnim državama, crkveni vrh uvijek pod kontrolom vlasti. Uostalom, zbog toga nema jedinstvene pravoslavne crkve, kao što je to Katolička crkva, već svaka država i formalno ima svoju crkvu, i zbog toga se one zovu Ruska pravoslavna crkva, Srpska pravoslavna crkva ili Grčka pravoslavna crkva.

Premda postoji koncept odvojenosti crkve od države, on u pravoslavnim zemljama nije zaživio. Dok u nekim katoličkim državama, crkva utječe na politiku, u pravoslavnim zemljama crkvene strukture vrlo lojalno prate državnu politiku i tu nikada nije bilo odstupanja. U Beogradu se zasigurno procijenilo da je u Hrvatsku i Sloveniju potrebno poslati pripadnika tvrde, konzervativne, nacionalističke struje. Zbog toga je izbor pao na Bojovića.

Tako je, primjerice, sredinom 2002., u nazočnosti veleposlanika Ruske Federacije u Crnoj Gori, upozorio na zabrinjavajuću „razinu antisrpske i antiruske, a posebno anticrkvene histerije u crnogorskim medijima i sa službenih pozicija aktualne vlasti.“ Usporedio je Rusiju s “Trećim Rimom”, koji je jedna od središnjih točaka agresivne doktrine “Ruskog svijeta.“ Bojović je ustvrdio da postoji “savez između Crne Gore i Trećeg Rima” i u tom kontekstu spomenuo je “jedinstveno carstvo od Vladivostoka do Jadrana“.

Crkveni sabor na strani predsjednika

Kakav je odnos između vlasti i Srpske pravoslavne crkve te tko je kome gazda, najbolje ilustrira činjenica da su tijekom zasjedanja cijeli crkveni vrh i svi članovi Sabora otišli na noge pokloniti se predsjedniku Srbije Aleksandra Vučiću. Također su otišli na poklon, kako se navodi u priopćenju, i „Njegovom Kraljevskom Visočanstvu Prestolonasledniku Aleksandru Karađorđeviću.“

U vrijeme kad desetine tisuća ljudi protestira protiv autokratske vladavine Aleksandra Vučića, crkveni Sabor zdušno je stao na stranu predsjednika u nastojanjima, kako se navodi, da “održi jedinstvo naroda, pogotovu u vremenima velikih iskušenja, stub očuvanja države i nacionalnih interesa i da Crkva ima izuzetnu ulogu u očuvanju tog jedinstva”. Time je crkveni vrh automatski pokušao diskreditirati desetine tisuća ljudi koji su mirno prosvjedovali protiv Vučića.

Verbalni ispad patrijarha Porfirija

Na Saboru se također raspravljao o verbalnom ispadu patrijarha Porfirija protiv žena. On se, premda to nije izrijekom kazao, na nečuven način obrušio na Povjerenicu za zaštitu ravnopravnosti spolova Brankicu Janković koje je ocijenila patrijarhove riječi duboko ponižavajućim i uznemirujućim.

„Plakao bih, vrištao bih od muke, kad vidim jadnu ženu koja mijenja teze, pa kaže ‘A zašto se nisu brinuli o ženama, žene su ugrožene‘. Pa jesu ugrožene, svi smo ugroženi od tebe, bijedo jedna,“ grmio je patrijarh Porfirije u zemlji u kojoj je 2022. ubijeno 25 žena i jedna djevojčica, što je više nego prethodne 2021. godine, kada je živote izgubilo 20 žena, uglavnom u partnerskom nasilju. U prvih pet mjeseci ove godine ubijeno je 15 žena i dvije djevojčice.

Psihologinja Tanja Ignjatović, programska koordinatorica u Autonomnom ženskom centru u Beogradu, smatra da su patrijarhove riječi izravno omalovažavanje žena. „Ti mehanizmi degradiranja i okrivljavanja onih s kojima se ne slažete, temelj su svakog nasilja. To omogućuje svakom nasilniku u ovoj zemlji da se prema svim ženama, svojoj ženi u kući, odnosi istim, pa čak i oštrijim riječima, bez osjećaja krivnje ili odgovornosti,“ izjavila je za BBC.

Žestoke reakcije demokrata

Informativna služba Srpske pravoslavne crkve, na potpuno pogrešan način, pokušala je spasiti patrijarha tvrdeći da on te izjave nije uputio svim ženama, već je „govorio u jednini i mislio na jednog državnog funkcionera.“ Kao da uvrijediti jednu ženu nije isto kao i kad se oblate sve druge žene. Uslijedile su žestoke reakcije ogorčene demokratske javnosti pa se za patrijarhov istup tvrdilo da je to mržnja prema ženama pod plaštem religije.

Da je to hodajuća sramota, da svećenici i monasi, vladike pa i patrijarh, stalno nekog nešto grde i kunu, pa se postavlja pitanje je li to religija ljubavi i pomirenja ili je i crkva dio problema generiranja agresije prema svemu drugačijem. Jedna je vjernica upitala kako je moguće da je patrijarh Porfirije božji čovjek? „Ako takvi kao ti budu predstavljali pravoslavlje, pravoslavlja uskoro neće biti…“

Prije toga patrijarh Porfirije oglasio se i o jeziku pa je zahtijevao da se ujednači upotreba ćirilice u javnom prostoru, kao i da se zaustavi nasilje nad srpskim jezikom i ukinu odredbe zakona koje to nasilje nameću. „Osobito protuustavnim zakonom koji nameće takozvani rodno osjetljivi jezik iza kojeg se krije borba protiv braka i obitelji kao bogom ustanovljenih svetinja i prirodnih oblika čovjekova osobnog i saborskog života.“

Odlučio se prilagoditi Srbiji

Ponašanje Porfirija koji je nekoć obnašao dužnost mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, iznenadilo je mnoge u Hrvatskoj. Doživjeli su ga kao tolerantnog sugovornika, koji je uvažavao tuđa stajališta, koji se družio s brojnim ljudima, išao je na jazz i rock koncerte…

Povjesničar Hrvoje Klasić u intervjuu za BBC kazao je kako je Porfiriju savjetovao prije odlaska u Beograd: „Nemoj bježati od odgovornosti, nemoj se prilagođavati sredini, prilagodite okolinu svojim stajalištima, jer sam mislio da je on ispred svog vremena u Srbiji.“ Umjesto da posluša moj savjet, kazao je Klasić, „on je očito odlučio da se on treba prilagoditi Srbiji, a ne Srbiju prilagoditi sebi, što mi je posebno žao.“

Međutim nije mali broj onih koji drže da ponašanje patrijarha Porfirija ne čudi. S obzirom na to da cijela crkvena struktura vjerno služi politici Aleksandra Vučića, ne postoji nikakva mogućnost da Pravoslavna crkva u Srbiji vodi neku drugu, neovisnu politiku. Tome se, očito, prilagodio i patrijarh Porfirije.