Jakovina, Klasić, Lučić i Nazor za Telegram govore o Mostovom prijedlogu da se otvore arhivi
Razgovarali smo s povjesničarima različitih orijentacija
Predsjednik Sabora Božo Petrov prije nekoliko je dana kazao kako je Most dovršio prijedlog izmjena Zakona o državnom arhivu. Za otvaranje svih komunističkih dosjea do 22. prosinca 1990. tražit će podršku svih stranaka, a realno je, smatra, da će je i dobiti.
Iz Mosta kažu kako se tu ne radi o lustraciji, a podršku, čini se, imaju i u HDZ-u. Glavni tajnik HDZ-a Gordan Jandroković kazao je “kako to ne bi bilo izravno povezivao s lustracijom”, no kako je “jedan proces povezan s raščišćavanjem povijesnih činjenica nužan za Republiku Hrvatsku”. I premijer Andrej Plenković danas je rekao kako će Ministarstvo kulture raditi na ovom zakonu. “Arhiva je predviđena normativnim planom za treći kvartal ove godine, a za to je nadležno Ministarstvo kulture koje će pripremiti novi zakon”, kazao je.
Telegram je o otvaranju arhiva i tome što bi to donijelo našem društvu razgovarao s četiri istaknuta hrvatska povjesničara. Da li bi ova inicijativa, ukoliko se provede, smanjila podjele i pridonijela suočavanju s prošlošću i što bi, zapravo, za Hrvatsku danas značilo otvaranje svih arhiva do 1990.? To smo pitanje postavili ravnatelju Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata Anti Nazoru, povjesničarima sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, Tvrtku Jakovini i Hrvoju Klasiću te Ivi Lučiću s Hrvatskog instituta za povijest. Donosimo njihove stavove.
Ivo Lučić: ‘Nužno je otvoriti arhive i ljudima pokazati kakav je taj režim bio’
Mislim da je ovo nužno napraviti, nema razloga da današnja demokratska Hrvatska štiti gradivo Jugoslavije. Apsurdno je da je zaštićena građa Pete armijske oblasti, Jugoslavenske narodne armije, a da je sva dokumentacija, pa i ona najosjetljivija iz vremena nakon osamostaljenja Hrvatske, otvorena i javnosti dostupna ili preko Haškog suda ili preko medija.
Podjele u društvu su toliko duboke da ih više ništa ne može dodatno produbiti. Proteklih 15-ak godina smo svjedoci jedne politike ‘mi ili oni’ koja se vodila nakon što je ova lijeva opcija na neki način poništila pomirbu koju je Tuđman udio. Nakon čitavog niza akcija, počevši od čistki u institucijama, ukidanja pokroviteljstva nad Bleiburgom, o kakvom većem produbljenju podjela možemo govoriti? Podjela će biti sve dok se mi doista ne suočimo s našom prošlošću.
Što se tiče fašističkog, nacističkog, ustaškog režima, ta je priča završena. Nema nikog relevantnog tko bi to više dovodio u pitanje. Taj je režim osuđen. Međutim, kad je u pitanju ovaj drugi totalitarizam tu se zapravo ništa nije napravilo, on se potpuno prenio u današnje hrvatsko društvo i u institucije. On djeluje i održava jedan koruptivni sustav u kojem je nerad, nepotizam, neimanje osjećaja prema državi; metastazirao je u gotovo strukture društva. Zato, da bi se toga oslobodili, nužno je otvoriti arhive i ljudima pokazati kakav je taj režim bio. S onim prvim smo načisto, ali s ovim nismo. Sada će se naći oni koji će tvrditi da će se otvaranjem arhiva produbiti podjele u društvu. Drugi će kazati da je prekasno, ali nije, krajnje je vrijeme da se ovo napravi. Bit će i onih koji će reći da ti režimi nisu isti. Naravno da nisu, ali su oba loša i zla. Za oba ljudima treba objasniti što je to.
Hrvoje Klasić: ‘Hoće li vlasti biti tako ažurne i po pitanju dokumenata nakon 1990.?’
Otvaranje arhiva, odnosno činjenje dokumenata dostupnima, svaki povjesničar će pozdraviti jer se radi o našem glavnom sredstvu za rad. Međutim, ovaj prijedlog gospodina Petrova gotovo da je kucanje na otvorena vrata zbog činjenice da po zakonu arhivsko gradivo postaje dostupno 30 godina nakon njegovog nastanka. Dakle ovog trena po zakonu bi trebalo biti dostupno sve do 1987. Premda je dakle građa iz perioda prije sredine 1980-ih već duže dostupna, izostao je interes hrvatskih povjesničara za znanstvenom analizom tog perioda. Pretvorili smo 45 godina postojanja jedne države samo na Bleiburg, Goli otok i obračun s političkom emigracijom, i većina – iako se i tu radi o maloj brojci – znanstvenih radova i doktorata odnosi se isključivo na te teme. Ali što se tiče objašnjenja gospodina Petrova, da će na taj način biti provedena svojevrsna lustracija, tu se duboko ne slažem. Odnos prema hrvatskoj prošlosti ne smije biti uvjetovan dnevno-političkim motivima.
Osim toga, analiza događaja i ličnosti iz socijalističkog perioda mnoge bi mogla itekako zbuniti. Konkretno, dokumenti će ukazati da je taj režim, gledajući u cijelosti, bio za hrvatsko društvo daleko od zločinačkog. Industrijalizacija, modernizacija, razvoj zdravstva, školstva, infrastrukture, rast životnog standarda u 45 godina nisu zanemarivi niti u tom trenutku niti u usporedbi s današnjim stanjem. Brojni hrvatski komunistički političari više su učinili za svoje sredine od većine njihovih demokratski izabranih nasljednika. Isto tako, rad službi sigurnosti samo se malim dijelom odnosio na obračun s političkom emigracijom, a najvećim na suzbijanje međunarodnog terorizma, borbu protiv gospodarskog kriminala, korupcije u društvu i tako dalje. Dakle, raditi u Službi ne znači, kako se to u zadnje vrijeme nastoji prikazati, biti zločinac. Svi oni kojima će u posebnom fokusu biti službe sigurnosti naići će na još jedan “zbunjujući” detalj. Naime velik broj intelektualaca, katoličkih svećenika, današnjih “desnih” političara, pripadnika hrvatskih oružanih snaga i policije na ovaj su ili onaj način surađivali sa službom. I najčešće ta suradnja nije bila rezultat prisile.
Međutim, ono što mene kao povjesničara posebno zanima je odnos prema razdoblju nakon 1990. Naime, i tom periodu ubrzo ističe spomenutih 30 godina. Hoće li hrvatske vlasti za nekoliko godina također biti tako ažurne da nama povjesničarima omoguće uvid u dokumente MORH-a, MUP-a, Ureda predsjednika Tuđmana i ostalih institucija. Vjerujem da na primjer danas hrvatske građane barem podjednako ako ne i više zanima što se to tijekom 1990. i 1991. događalo na relaciji Zagreb – Beograd, kakav je točno sadržaj razgovora Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića, što se događalo s “nestalim” pripadnicima srpske nacionalnosti po hrvatskim gradovima, tko je odgovoran za smrt Josipa Reihl-Kira, Blaža Kraljevića, Milana Levara, Milana Krivokuće, Ante Paradžika…, tko je sve odlučivao o pretvorbi i privatizaciji u Hrvatskoj 1990-ih i tako dalje. Drugim riječima, suočavanje s prošlošću ne smije biti selektivno i tendenciozno, a posebno ne smije biti pokušaj da se prošlost nastoji promijeniti ili dnevno-politički prilagoditi.
Ante Nazor: ‘To bi pridonijelo suočavanju s prošlošću, no nešto je već uklonjeno iz arhiva’
Prvo, ako sam dobro razumio ono što sam čitao u tisku, inicijativa predsjednika Sabora Bože Petrova je za otvaranje svih arhiva do 22. prosinca 1990., a ne nakon toga. U tom kontekstu treba naglasiti da je Zakonom o arhivskom gradivu to već uređeno, pa ne treba ništa drugo nego se držati zakona, koji je svakako iznad pokušaja da se spriječi uvid u arhivsko gradivo iz razdoblja bišve države. To bi svakako pridonijelo suočavanju s prošlošću, iako se pritom ne smije zanemariti mogućnost da su vjerojatno izvori o nekim događajima i osobama “na vrijeme uklonjeni”. Istodobno treba biti oprezan pa prije konačnoga zaključka o nekom događaju ili osobi, sadržaj svakoga izvora treba kritički analizirati radi provjere njegove točnosti i staviti u “vremenski kontekst”, kako bi se izbjegle manipulacije.
S obzirom na dosadašnje iskustvo, ne vjerujem da će to smanjiti podjele u društvu, jer su te podjele uglavnom i nametnuli oni kojima ni u bivšem sustavu činjenice nisu bile važne, a danas su im puna usta “demokracije i ljudskih prava”. Upravo su oni koji svaki pokušaj istraživanja prošlosti na temelju novih izvora i spoznaja smatraju negativnim, čak i “zločinačkim”, pa ga proglašavaju “revizionizmom”, najodgovorniji za pokušaj uspostavljanja stanja “mi ili oni” u hrvatskom društvu. Takvi ne razumiju ili ne žele prihvatiti činjenicu da je revizija u samom svom značenju – a ona znači “ponovno gledanje” – sastavni dio znanstvenog procesa, te da je interpretiranje i reinterpretiranje, odnosno sagledavanje prošlosti iz različitih perspektiva, znanstveno oruđe povijesne znanosti.
Oni će i dalje napadima na nove, njima ideološki neprihvatljive spoznaje, prikrivati svoju isključivost i tvrdoglavo ustrajavanje na ignoriranju činjenica, odosno svoj dogmatizam. Zato je iznimno važno dobiti uvid u izvore koji do sada nisu bili dostupni. No, podjele u društvu može smanjiti samo vjerodostojan pristup, odnosno poštivanje jednakih kriterija u istraživanju povijesti 20-og stoljeća, prije svega poštivanje žrtava i jasno osuđivanje svih počinjenih zločina. To se posebno odnosi na događaje iz hrvatske povijesti u razdoblju Drugog svjetskog rata i njegova poraća, jer je gotovo polustoljetni neznanstven i nekritički pristup u njihovom tumačenju odnose u hrvatskom društvu učinio iznimno složenim.
Tvrtko Jakovina: ‘Inicijativa je dobrodošla, ali neće zaustaviti svađe i politizaciju’
Hrvatska u otvaranju građe o hladnoratovskom, socijalističkom razdoblju
Titove Jugoslavije kasni nekoliko desetljeća za zemljama poput Njemačke
– arhiva DDR-a otvorena je već početkom devedesetih – pa i nekim državama nastalim raspadom Sovjetskog Saveza – Azarbajdžan je to isto učinio vrlo davno. Kasnimo i nekoliko godinama za Slovenijom, a puno lošiji smo i od Srbije, koja se, za razliku od RH, dosljedno drži načela 30 godina.
Petrovljeva je inicijativa ipak dobro došla. Bilo bi sjajno kada bi sada dao novac arhivistima da se organiziraju i obrade tu građu za korištenje i, još prije, da konačno, nakon što smo već prije 10 i više godina ispregovarali preuzimanje kopija iz saveznih arhiva, netko ode u Beograd i kopira građu koja je od interesa za Hrvatsku, a nastajala je u Beogradu. Ovako, tko se želi – ako se želi – baviti ozbiljno prošlošću, mora odlaziti u Ljubljanu ili Beograd, po nešto što bi moglo i moralo biti i u Zagrebu. Da u arhivskom građu pišu tako beskrajno osjetljive i važne stvari, davno bi se politika time zabavila na vrlo konkretan način. Ovim će se možda stvoriti preduvjeti da svi dođu do dokumenata o jednoj epohi, ali to neće samo po sebi zatvoriti rasprave, svađe ili politizaciju.