U jednom trgovačkom lancu, gurajući velika kolica, sa mnom ulazi u lift mlada djevojka, radnica te firme. Lijepo lice, oguljene tenisice. Već smo se sretale pa se pozdravljamo, a ja izgovorim ono reda-radi ”kako ste?”. Ah, ne znam ni sama, uzdahne ona. Ustala sam se jutros u tri. U četiri mi je autobus. Ovdje moram biti u pola šest. A onda kreće ludnica.
Nemaš što na to reći nego proprtljati nešto empatično. Cura u dvadesetima, željna života, spava par sati, a onda, za skromnu plaćicu, tegli pakete namirnica i svoje dane kao robinja. Nezamijećena i neopažena. U godinama je kad je tek čeka zasnivanje obitelji. Možda želi djecu. A kako? Kome će ih ostaviti kad u tri ujutro zvekne budilica? Pomoć ne može platiti, jedva ima i za hranu. Zašto ne rađaju? Pa zato.
I poslije čitam da je u jednom splitskom Kauflandu poginula radnica. Pedeset godina. U deset minuta do ponoći praznila je kontejnere s papirom u prešu za papir, kantu je slučajno ispustila u prešu pa ju je pokušala izvaditi. Stroj joj je zahvatio noge. Umrla je. Kaufland je izvjesio crnu zastavu.
Minijaturni kotačići našeg društvenog pogona
Jučer sam pisala o tome kako mase naših građana, običnih, anonimnih, neutjecajnih i siromašnih, šutke i bez pobune trpe i lihvarska poskupljenja i sve što ih zadesi. Na to me je neki pametnjaković – s naslovnom fotografijom, na kojoj je veća skupina ratnih veterana u uniformama oko hrvatske zastave – uputio da idem u ”svoju Srbiju” pa neka tamo ”lelečem”.
Jer, kaže on, ”u Hrvatskoj je sve puno. Trgovine, restorani, kafići i terase. Sve puno. Nema prazne stolice”. Kakvo siromaštvo, dakle, zašto ja podmećem i o čemu trabunjam u njegovoj državi? Ne znam kako i od čega dotični živi, radi li negdje ili se situirao u braniteljskoj mirovini, samo znam da je taj stupanj zatvaranja očiju upravo čudesan.
Jer mora i on oko sebe osjećati suhi dah tih nevidljivih ljudi, minijaturnih kotačića našeg društvenog pogona, tih koji ustaju u tri, koji tovare kolica i dostavljaju robu, koji zorom vuku pospanu djecu u jaslice, koji negdje rade po dvanaest sati bez svetka i petka i onda navečer, uz dva jaja na luku, zbrajaju sitniš da vide hoće li imati za pelene i za gablec.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Svi dobro znamo kakvi smo kad smo na kraju snaga
Takvi ne sjede u restoranima i kafićima i ne zauzimaju stolicu ovom hvalitelju standarda i poretka. Ne voze automobile nego se stiskaju po autobusima. I ne smiju poslodavcu pokazati da im je teško kad je njemu, dakako, još puno teže.
Izlišno je sada razvijati scenarij koji se odvio u mračni sat te noći kada su radnicu Kauflanda sasjekli noževi hidrauličke preše. Jer svi dobro znamo kakvi smo kad smo mrtvi umorni i na kraju snaga. Onda nam padne čaša iz ruke. Trknemo usred dana i iz čista mira tuđi auto na parkiralištu. Krivo zakopčamo košulju. Traljavo odradimo posao pa se zbog toga sramimo. Ispišemo krivi žiroračun. Zaboravimo platiti režije i izgubimo ključeve.
A danomice je od slučajnih grešaka u životnoj opasnosti onaj tko radi s teškim strojevima pa čak i s običnom prešom. Tim je radnicima potrebna puna koncentracija da se ne dogodi nešto strašno ni njima, ni okolini. Za punu koncentraciju trebaš biti zdrav, odmoran i na miru, a ni onda vrag ne spava.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kakva su je to pravila držala na poslu do ponoći
Je li ova pokojna splitska radnica i teoretski mogla biti odmorna u ponoć toga dana, sama kao duh u tom skladištu? Koliko je trajala ta njena smjena? Koliko dan ranije, koliko svaki dan? Žene više nema, ali inspekcija zaštite na radu mora vidjeti što je prethodilo toj tragediji, kakva su nepisana kompanijska pravila držala ženu na poslu u deset minuta do ponoći, kad čovjek više ne može stajati na nogama.
A nema mu druge ako se to od njega zahtijeva jer će na njegovo mjesto sutra doći netko drugi, također nevidljiv. Neka druga potrošna roba. I pritom tvrtke poput Kauflanda nisu mačji kašalj, one mogu platiti najbolje advokate i teško se i zakonima s njima bosti.
No država je dužna konstantno štititi radnike od izrabljivanja, a pogotovo ovu najnižu i time najbespomoćniju radnu snagu, a ne samo reagirati kad je već kasno. Na zlo se mora misliti prije nego se ljudi slome jer najlakše je konstatirati posljedice i izraziti žaljenje. I izvaditi iz inventara crnu zastavu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Je li pokojna splitska radnica i teoretski mogla biti odmorna u ponoć, dok je sama kao duh u skladištu radila s prešom?
Žena od pedeset godina stradala je od preše za papir. Kaufland je izvjesio crnu zastavu
Izlišno je sada razvijati scenarij koji se odvio u mračni sat te noći kada su radnicu Kauflanda sasjekli noževi hidrauličke preše. Jer svi dobro znamo kakvi smo kad smo mrtvi umorni i na kraju snaga
U jednom trgovačkom lancu, gurajući velika kolica, sa mnom ulazi u lift mlada djevojka, radnica te firme. Lijepo lice, oguljene tenisice. Već smo se sretale pa se pozdravljamo, a ja izgovorim ono reda-radi ”kako ste?”. Ah, ne znam ni sama, uzdahne ona. Ustala sam se jutros u tri. U četiri mi je autobus. Ovdje moram biti u pola šest. A onda kreće ludnica.
Nemaš što na to reći nego proprtljati nešto empatično. Cura u dvadesetima, željna života, spava par sati, a onda, za skromnu plaćicu, tegli pakete namirnica i svoje dane kao robinja. Nezamijećena i neopažena. U godinama je kad je tek čeka zasnivanje obitelji. Možda želi djecu. A kako? Kome će ih ostaviti kad u tri ujutro zvekne budilica? Pomoć ne može platiti, jedva ima i za hranu. Zašto ne rađaju? Pa zato.
I poslije čitam da je u jednom splitskom Kauflandu poginula radnica. Pedeset godina. U deset minuta do ponoći praznila je kontejnere s papirom u prešu za papir, kantu je slučajno ispustila u prešu pa ju je pokušala izvaditi. Stroj joj je zahvatio noge. Umrla je. Kaufland je izvjesio crnu zastavu.
Minijaturni kotačići našeg društvenog pogona
Jučer sam pisala o tome kako mase naših građana, običnih, anonimnih, neutjecajnih i siromašnih, šutke i bez pobune trpe i lihvarska poskupljenja i sve što ih zadesi. Na to me je neki pametnjaković – s naslovnom fotografijom, na kojoj je veća skupina ratnih veterana u uniformama oko hrvatske zastave – uputio da idem u ”svoju Srbiju” pa neka tamo ”lelečem”.
Jer, kaže on, ”u Hrvatskoj je sve puno. Trgovine, restorani, kafići i terase. Sve puno. Nema prazne stolice”. Kakvo siromaštvo, dakle, zašto ja podmećem i o čemu trabunjam u njegovoj državi? Ne znam kako i od čega dotični živi, radi li negdje ili se situirao u braniteljskoj mirovini, samo znam da je taj stupanj zatvaranja očiju upravo čudesan.
Jer mora i on oko sebe osjećati suhi dah tih nevidljivih ljudi, minijaturnih kotačića našeg društvenog pogona, tih koji ustaju u tri, koji tovare kolica i dostavljaju robu, koji zorom vuku pospanu djecu u jaslice, koji negdje rade po dvanaest sati bez svetka i petka i onda navečer, uz dva jaja na luku, zbrajaju sitniš da vide hoće li imati za pelene i za gablec.
Svi dobro znamo kakvi smo kad smo na kraju snaga
Takvi ne sjede u restoranima i kafićima i ne zauzimaju stolicu ovom hvalitelju standarda i poretka. Ne voze automobile nego se stiskaju po autobusima. I ne smiju poslodavcu pokazati da im je teško kad je njemu, dakako, još puno teže.
Izlišno je sada razvijati scenarij koji se odvio u mračni sat te noći kada su radnicu Kauflanda sasjekli noževi hidrauličke preše. Jer svi dobro znamo kakvi smo kad smo mrtvi umorni i na kraju snaga. Onda nam padne čaša iz ruke. Trknemo usred dana i iz čista mira tuđi auto na parkiralištu. Krivo zakopčamo košulju. Traljavo odradimo posao pa se zbog toga sramimo. Ispišemo krivi žiroračun. Zaboravimo platiti režije i izgubimo ključeve.
A danomice je od slučajnih grešaka u životnoj opasnosti onaj tko radi s teškim strojevima pa čak i s običnom prešom. Tim je radnicima potrebna puna koncentracija da se ne dogodi nešto strašno ni njima, ni okolini. Za punu koncentraciju trebaš biti zdrav, odmoran i na miru, a ni onda vrag ne spava.
Kakva su je to pravila držala na poslu do ponoći
Je li ova pokojna splitska radnica i teoretski mogla biti odmorna u ponoć toga dana, sama kao duh u tom skladištu? Koliko je trajala ta njena smjena? Koliko dan ranije, koliko svaki dan? Žene više nema, ali inspekcija zaštite na radu mora vidjeti što je prethodilo toj tragediji, kakva su nepisana kompanijska pravila držala ženu na poslu u deset minuta do ponoći, kad čovjek više ne može stajati na nogama.
A nema mu druge ako se to od njega zahtijeva jer će na njegovo mjesto sutra doći netko drugi, također nevidljiv. Neka druga potrošna roba. I pritom tvrtke poput Kauflanda nisu mačji kašalj, one mogu platiti najbolje advokate i teško se i zakonima s njima bosti.
No država je dužna konstantno štititi radnike od izrabljivanja, a pogotovo ovu najnižu i time najbespomoćniju radnu snagu, a ne samo reagirati kad je već kasno. Na zlo se mora misliti prije nego se ljudi slome jer najlakše je konstatirati posljedice i izraziti žaljenje. I izvaditi iz inventara crnu zastavu.