Nekad je nužno odabrati stranu

Izgleda da se svijet kakav znamo pomalo mijenja i postaje sve nesigurniji. Što to znači za Hrvatsku

Dejan Jović i Marinko Ogorec govore za Telegram

Croatian Prime Minister Andrej Plenkovic (C) looks on during a ceremony marking the beginning of the burial of remains of some 800 people killed by communist forces after World War II at the Dobrava Memorial Park in Maribor, on October 27, 2016. / AFP PHOTO / Jure MAKOVEC
FOTO: AFP/AFP

“Balkan leži u srcu Europe, njihova je budućnost unutar Europske unije. Naš rad se nastavlja – prevladati neprijateljstva iz prošlosti, i odgovoriti na pozive za radnim mjestima, zajedništvom i otvorenosti koja dolazi iz mladosti iz ove regije”, napisala je nedavno povjerenica za vanjsku politiku Europske unije Federica Mogherini na svom blogu.

No, čini se kako EU ipak nije toliko privlačna kao nekad. Uz to, pojavljuju se i alternative, pa tako zemljama Balkana članstvo u Europskoj uniji, premda često isticano kao politički prioritet od strane političkih elita, više nije jedina opcija. Kako bi se prema tome trebala postaviti Hrvatska i koji bi uopće trebali biti vanjskopolitički prioriteti Zagreba razgovarali smo s profesorom na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu Dejanom Jovićem i njegovim kolegom s Veleučilišta u Velikoj Gorici, političkim analitičarom Marinkom Ogorecom.

Je li svijet sigurniji nego u doba Hladnog rata?

Posljednji jugoslavenski ministar vanjskih poslova Budimir Lončar nedavno je u intervjuu Novom listu kazao kako bi se moglo reći da je svijet za vrijeme Hladnog rata bio sigurniji nego danas. O tome je li to zaista tako i kako bi se prema sigurnosnim prijetnjama u današnjem svijetu trebala postaviti hrvatska vanjska politika razgovaramo s našim sugovornicima. Nakon Brexita i izbora Donalda Trumpa za predsjednika Sjedinjenih Država čini se kako se mijenja čitava liberalna paradigma međunarodnog poretka. Prerano bi, dakako, bilo reći da se promijenila, ali stvari se kreću u tom smjeru.

“Hrvatska bi trebala izbjeći eventualne negativne posljedice koje su moguće ako dođe do promjene paradigme međunarodnih odnosa, prije svega u Europi. Ona se u potpunosti vezala uz Zapad – kao članica NATO-a i EU-a – i stoga joj je važno da opstanu obje organizacije. Svako ugrožavanje opstanka EU-a, pa i NATO-a, ostavilo bi Hrvatsku ranjivu i izloženu novim opasnostima. O tim organizacijama možemo biti kritični – i mislim da ima mnogo razloga da to budemo – ali: šta je tu je, sad smo u njima i one predstavljaju bit hrvatskog vanjskopolitičkog identiteta”, kaže Jović.

Raspad EU ne očekuje, ali kaže da to ne znači da se on ne može dogoditi. “Opstanak EU-a ne ovisi o Hrvatskoj, ali ona mora imati plan B u slučaju da EU oslabi ili da se raspadne. Nitko nije očekivao ni rat u Jugoslaviji, pa se on ipak dogodio.”

Ima li Hrvatska plan B?

Ogorec se slaže s tezom da se međunarodni poredak mijenja i smatra kako treba biti vrlo oprezan pri definiranju vanjskopolitičkih ciljeva pojedinih zemalja. “Pogotovo kada se radi o malim državama kakva je i Republika Hrvatska”, kaže. Prije bilo kakvih definiranja vanjskopolitičkih ciljeva, Hrvatska bi trebala odrediti svoje nacionalne interesa, priča Ogorec, a zatim na temelju njih koncipirati sustav održive nacionalne sigurnosti.

Prema tezi da je svijet sigurnije mjesto bio u vrijeme Hladnog rata nego što je to danas, Ogorec je skeptičan. “Možda se iz današnjeg rakursa događanja u međunarodnoj zajednici može činiti da je svijet tijekom Hladnog rata bio sigurniji nego danas (što bi svakako predstavljalo svojevrsni paradoks), međutim nije nego se samo promijenila struktura prijetnji.”, kaže.

Promijenila se struktura prijetnji

“Tijekom Hladnog rata je ravnoteža snaga kao način održavanja međunarodne sigurnosti dostigla svoj vrhunac, pri čemu je potrebno naglasiti kako je to najstariji (i samim time najprovjereniji) model čuvanja međunarodne sigurnosti koji svoje suvremenije značajke oblikuje još u Svetoj alijansi. Upravo zbog toga što je ravnoteža snaga dobro poznati model očuvanja međunarodne sigurnosti, pri čemu je težište međunarodnih odnosa na simetriji prijetnje, većina tadašnjeg stanovništva nije percipirala globalne opasnosti koje su iz toga proistekle”, kaže Ogorec.

U novije vrijeme prijetnje postaju sve više asimetrične, a samim time i vrlo teško rješive, nastavlja naš sugovornik. Za to vrijeme, većina zemalja, među kojima i Hrvatska zadržala je sustav sigurnosti ustrojen primarno na rješavanju simetričnih prijetnji, pa im suvremene zadaju sve više problema. Ogorec kao jednu od najozbiljnijih asimetričnih prijetnji novog tipa navodi migracijsku krizu, koja poprima sve obziljnije međunarodne razmjere. “Na nju očigledno ne postoji odgovor, kako na međunarodnom planu, tako niti u nacionalnim sustavima sigurnosti većine zemalja”, kaže i dodaje kako je slično i s terorizmom – on pogađa najosjetljivije i najmanje zaštičene ciljeve, a to je stanovništvo.

Percepcija sigurnosti je lošija

“Zbog te ranjivosti, percepcija sigurnosti prosječnog građanima u bilo kojoj europskoj zemlji danas je daleko lošija nego što je to bila tijekom Hladnog rata”, kaže Ogorec. “Potrebno je naglasiti kako sigurnost, nije samo stanje, nego i osjećaj”. Upravo je taj osjećaj (ne)sigurnosti daleko nepovoljniji nego što je samo objektivno stanje sigurnosti, smatra naš sugovornik. “Za ilustraciju: Tijekom cijelog 20. stoljeća nije prošao niti jedan jedini dan da se negdje u svijetu nije ratovalo. Nije nimalo utješno što ovaj početak 21. stoljeća ničim nije odmaknuo od prethodno navedene situacije u međunarodnoj zajednici, ali radi se samo o kontinuitetu”.

Živimo li danas sigurnije nego što je to bilo u vrijeme Hladnog rata pitamo i profesora Jovića. “Teško je uspoređivati dva razdoblja, a ovisi i o teritoriju”, kaže. “Za Balkan je Hladni rat bio sigurniji i mirniji od onog što je nastalo nakon kraja Hladnog rata, s demokratizacijom koja je sa sobom donijela nacionalizam i političare koji nisu znali vladati zbog stalne proizvodnje sukoba”. Nastavlja kako je nakon toga hegemonijska pozicija SAD-a uspostavila mir na Balkanu. Danas ulogu mirotvorca na ovim prostorima, ne sasvim uspješno, pokušava zauzeti Europska unija.

Opasnost je, smatra Jović, da se pojavi situacija u koji bi se stari način postizanja sigurnosti urušio, a novi još ne bi stvorio. “U tom međurazdoblju može se dogoditi kaos i anarhija, koja bi nas skupo stajala”.

Opasnost za male zemlje

Sve dok postoji stabilnost međunarodnog poretka, nastavlja Jović, male zemlje ne mogu mnogo postići. “Najbolje je da se prilagode i od takvog porekta dobiju najviše što mogu. Ali one su izloženije od velikih zemalja kad pukne postojeći međunarodni poredak – kao što se u Europi dogodilo 1914., 1939. i 1989. Zapravo, vanjska politika malih zemalja ima dva cilja: jedno je prilagodba postojećem poretku, a drugo je stvaranje “plana B”, kako nas takvi dramatično obrati ne bi iznenadili”.

Naš je sugovornik Jović već duže vrijeme kritičar politike EU prema zemljama Zapadnog Balkana. “Mislim da ta politika nije realna, EU inzistira na nemogućem, a ne čini ono što je moguće. Ako se EU neće širiti na Balkan, ostavit će to područje drugima – i za to će biti sama odgovorna”. Ako se to dogodi, nastavlja Jović, Hrvatska će postati sigurnosna granica između Europe i tih drugih. “A to je, s obzirom na dužinu granica, kao i na činjenicu da BiH presijeca Hrvatsku na dva dijela kod Neuma, sasvim druga stvar od one koju smo zamišljali – a to je bila ujedinjena Europa bez graica. ‘Tvrde granice’ koje su ovdje trebale biti samo privremene, a već traju i tako predugo, postat će trajna stvar”.

Nove hladnoratovske granice?

Takve bi granice, smatra Jović, mogle postani i neke nove “hladnoratovske granice”. Argumentira to mogučnošću da se EU odluči na daljnje zaoštravanje odnosa s Rusijom i Turskom. “Možemo zamisliti što bi to značilo za zemlju koja ima granicu od oko 1000 kilometara samo s Bosnom i Hercegovinom. Ako se umjesto očekivane “europeizacije Bliskog istoka” nastavi “bliskoistočnizacija Europe, i ako ojača nacionalizam u rubnim zemljama Europe, to će Hrvatsku izložiti novim opasnostima i rizicima.”.

Jović kaže kako u Hrvatskoj ima i onih koje to veseli “jer su skloni militarizaciji hrvatskog društva i trebaju im stalni neprijatelji na granicama s obzirom da se osjećaju vrlo nesigurni kad se radi o hrvatskom identitetu”. Smatra kako je Hrvatskoj i dalje u interesu da se EU proširi na cijeli Zapadni Balkan i da se očuva liberalni karakter Europe. “Sve drugo nas vodi nazad u (potencijalno ekstreman) nacionalizam, a to znači nazadovanje, neizvjesnost i samourušavanje”., kaže.

Sumira kako bi Zrinjevac trebao imati plan A i plan B. Plan A bi bio očuvanje EU i njeno proširenje, a plan B, ako se to ne dogodi i ako EU oslabi ili se raspadne – izbjeći da nas takav razvoj događaja iznenadi i pogodi više nego što je nužno.