Je li vodstvo HDZ-a zahvatio visoki stupanj panike?
Što je HDZ natjeralo na još jedan kolosalni medijski i politički faux pas?
U priopćenju objavljenom poslije prvog kruga konzultacija o mandataru nove Vlade, vodstvo Hrvatske demokratske zajednice nadmašilo je čak i svoje najbesprizornije medijske saveznike (osuđene dilere kokaina, bivše špijune nižih činova ili profesore poznate po krađi cijelih kurikuluma), te se približilo slici svijeta kakvu zagovara, recimo, jedan Davor Domazet Lošo, inače bliski znanac najstarijeg HDZ-ova saborskog zastupnika, dr. Miroslava Tuđmana.
Davor Domazet Lošo je, kako znamo, nedavno izjavio da se u Parizu nije dogodilo ništa, jer nitko nije vidio ni jednu žrtvu, niti jedan sprovod, premda su, u stvarnosti, fotografije svih žrtava objavljene u brojnim francuskim i svjetskim medijima, obitelji žrtava iscrpno su i potresno govorile o svojim najdražima, a preživjeli svjedoci detaljno su opisivali to što se, prema Domazetu Loši, uopće nije dogodilo.
HDZ je, pak, u svom priopćenju ustvrdio da Zoran Milanović pod svaku cijenu nastoji ostati na vlasti, kako bi spriječio brojne kriminalne istrage, koje bi valjalo provesti protiv njegove Vlade.
Traumatično iskustvo s kriminaliziranim Vladama
E sada, hrvatsko iskustvo s kriminaliziranim Vladama i političkim strankama uistinu jest traumatično, o čemu perfektno svjedoči slučaj Ive Sanadera i samog HDZ-a, koji je do nedavne odluke Ustavnog suda i službeno bio proglašen zločinačkom organizacijom.
Svaka stranka i svaki političar mogu i trebaju biti izloženi najstrožim mogućim provjerama, i tu nema ništa sporno.
HDZ je napadao, katkad opravdano, a katkad ne, SDP-ovu Vladu zbog pojedinih spornih slučajeva, poput preseljenja Zmajlovićeva ministarstva u sumnjivo skupi prostor, ali nikada, baš nikada nije tvrdio kako je Vlada odgovorna za organizirani kriminal.
Sporno je, međutim, što HDZ u protekle četiri godine, kao ni u predizbornoj kampanji, niti jednom nije optužio Milanovićevu Vladu, kao instituciju, za organizirani kriminal.
HDZ je napadao, katkad opravdano, a katkad ne, SDP-ovu Vladu zbog pojedinih spornih slučajeva, poput preseljenja Zmajlovićeva ministarstva u sumnjivo skupi prostor, ali nikada, baš nikada nije tvrdio kako je Vlada odgovorna za organizirani kriminal i kako Vlada zataškava ili spriječava istrage o organiziranom kriminalu.
Ako, pak, HDZ nije koristio taj argument u protekle četiri godine, ako im nije palo na pamet da taj argument koriste u izbornoj kampanji, sasvim je razumljivo što je veći dio javnosti HDZ-ovu sadašnju optužbu doživio podjednako deluzivnom kao i Domazatove tvrdnje da se u Parizu nije dogodio terotistički napad.
Neuspjele konzultacije kod predsjednice
Što je HDZ natjeralo na još jedan kolosalni medijski i politički faux pas?
Priopćenje o zataškavanju istraga, kao glavnom motivu Milanovićeve borbe za vlast, stiglo je odmah poslije neuspjelih konzultacija kod predsjednice Republike.
Na tim konzultacijama Tomislav Karamarko nije donio, niti pokazao niti jedan potpis, čak ni onih 59 s kojima usitinu raspolaže, a predsjednica nije ponudila mandat za sastavljanje Vlade “relativnom izbornom pobjedniku”, kako sebe doživljava gospodin Karamarko.
Budući da se potpisi prikupljaju za određenog mandatara, činjenica da Karamarko nije želio donijeti nikakve potpise ne samo da jasno pokazuje kako HDZ zasad raspolaže s manjom potporom od SDP-a, nego sugerira da se uopće ne zna tko bi bio HDZ-ov mandatar.
Budući da se potpisi prikupljaju za određenog mandatara (u slučaju lijevo-liberalne koalicije, zna se da je to Zoran Milanović), činjenica da Karamarko nije želio donijeti nikakve potpise ne samo da jasno pokazuje kako HDZ zasad raspolaže s manjom potporom od SDP-a, nego sugerira da se uopće ne zna tko bi bio HDZ-ov mandatar. Je li riječ o predsjedniku stranke, ili o nekom drugom?
Tri tjedna poslije izbora HDZ je u krajnje neugodnoj situaciji. Prvo, HDZ nije dobio mandat za sastavljanje Vlade. Drugo, HDZ, čak i da se dogovori s većinom zastupnika Mosta, teško može prikupiti 76 potpisa, ili, barem jedan ili dva više od 76, koliko je potrebno za minimalno stabilnu Vladu. I treće, politički je momentum snažno na SDP-ovoj strani: neočekivano visoki rast BDP-a mogao bi uvjeriti još više birača da na eventualnim novim izborima glasuju za koaliciju Hrvatska raste, dok se, istodobno, HDZ i Karamarka, i u desnom dijelu političke javnosti, redovito proglašava velikim izbornim gubitnicima.
Poslužili se paradigmom ‘poštenih Srba’
HDZ-u, dakle, ponovljeni izbori nizu u interesu, a na temelju sadašnjih izbornih rezultata HDZ ne može sastaviti parlamentarnu većinu i Vladu.
Što znači da cijeli Karamarkov politički projekt propada, i to vrlo, vrlo brzo.
Stoga su panične reakcije, poput spornog priopćenja, zamalo logične i očekivane.
Kao što je logično da se HDZ, pokušavajući postići kakav-takav politički probitak, ponovo poslužio paradigmom “poštenih Srba”, za koju smo vjerovali da je nestala s devedesetim godinama. Sredinom devedesetih tipični “pošteni Srbin” u Hrvatskoj bio je, primjerice, Milan Đukić, predsjednik ondašnje Srpske narodne stranke, koja se u međuvremenu ugasila.
Sama činjenica da je dio vodstva HDZ-a odluku gospodina Raškovića, bivšeg obavještajaca, o napuštanju SDP-ove koalicije doživio kao svoj veliki trijumf, dodatno svjedoči o vrlo visokom stupnju uznemirenosti u stranci.
Gospodin Đukić bio je časnik u hrvatskom obavještajnom sustavu (što javnost nije znala), a njegova je stranka blisko surađivala s Hrvatskom demokratskom zajednicom
Karamarkov “pošteni Srbin”, Mirko Rašković, također je hrvatski obavještajac, koji je primao zasluženu vojnu mirovinu, i koji na dužnosti šibenskog dožupana uspješno surađuje s HDZ-ovim lokalnim vlastima.
Sama činjenica da je dio vodstva HDZ-a odluku gospodina Raškovića, bivšeg obavještajca, o napuštanju SDP-ove koalicije doživio kao svoj veliki trijumf, dodatno svjedoči o vrlo visokom stupnju uznemirenosti u stranci koja je prije samo tri tjedna bila čvrsto uvjerena da će za koji dan ući u Banske dvore.