Par jednostavnih razloga zašto je Bleiburg postao sredstvo najružnije političke i ideološke manipulacije
Neosporno je što se dogodilo u Bleiburgu
Dakle, nema nikakvog spora da su Titovi komunisti u svibnju 1945. godine počinili strahoviti ratni zločin, u kojem je, uglavnom u Sloveniji, a zatim i na Križnom putu kroz prostore cijele bivše Jugoslavije, pogubljeno desetine tisuća nenaoružanih ljudi, od kojih mnogi nisu imali nikakve veze s endehazijskom vojskom. Nesporno je da je Tito znao za taj zločin, i da ga je morao barem prešutno odobriti.
Drugo, teško je zamisliti ružniji izraz političke senilnosti, od često ponavljanih izjava Josipa Manolića i Stjepana Mesića, da se Bleiburg dogodio zato što su ustaše i poslije 9. svibnja pružali otpor: masakr je, naime, počinjen nad ljudima koji više nisu nosili oružje.
Treće, podjednako je glupo tvrditi da Bleiburg ne treba komemorirati, jer su zločini počinjeni drugdje, a ne na samoj bleiburškoj livadi: Bleiburg je simbol zločina, te ga svakako valja komemorirati baš na toj bleiburškoj livadi. I četvrto, najveća pojedina politička pogreška Zorana Milanovića bila je odluka o ukidanju saborskog pokroviteljstva nad bleiburškom komemoracijom: tom je odlukom Milanović uvrijedio jako velik broj Hrvata, čiji su članovi obitelji stradali u svibnju 1945. godine.
Maligno je tvrditi da je Bleiburg mit
Bleiburg je bio zla, pobjednička osveta: po današnjim se kriterijima radi o ratnom zločinu najgore vrste. Po ondašnjim se kriterijiima radilo o pobjedničkom iživljavanju nad poraženima. Sve su ove nesporne činjenice. Tvrditi da je Bleiburg mit, gotovo je jednako maligno kao kad se tvrdi da je Jasenovac mit: riječ gotovo ovdje se nalazi zato što se Jasenovac događao u zakonski utvrđenim okvirima, pa je stoga, nesporno, bitno zločudniji od Bleiburga.
Ovdje je, međutim, važno, još jednom, konstatirati kako se Bleiburg već dugo vremena, a osobito poslije izborne pobjede Ivice Račana i Dražena Budiše, koristi kao sredstvo najružnije i najzlobnije moguće političke manipulacije: Bleiburg se zloupotrebljava u svrhu delegitimiziranja bilo koje lijeve vlasti u Hrvatskoj, a katkad i u korist otvorene rehablitacije NDH.
Klasični, neizbježni narativ svih bleiburških ideologa, farizeja i hramskih trgovaca glasi: ”Mi sada otkrivamo istinu o strašnim žrtvama. Mi govorimo u ime žrtava.Mi hrvatskoj javnosti pokazujemo što se zaista na Bleiburgu dogodilo tog kobnog svibnja 1945.godine.” Taj je,narativ, međutim, notorna i nevjerojatno nepristojna laž.
O Bleiburgu sve se važno znalo i početkom 90-ih
Još davne 1990. godine magazin Start objavio je knjigu Bleiburg, otvoreni dossier, koju je bio napisao važan zagrebački novinar Aleksandar Vojinović. Knjiga, koju je uredio briljantni Marko Grčić, prodala se u oko 200 tisuća primjeraka. Na prijelazu tog deseteljeća Start, kao i drugi hrvatski mediji, objavio je niz intervjua s grofom Nikolayem Tolstoyem, britanskim povjesničarom, koji je optuživao engleske generale za zločine na Bleiburgu.
Početkom devedesetih niste, ali doslovno, mogli otvoriti ni jedne hrvatske novine (u ono su se vrijeme novine prodavale u desetak puta većim nakladama nego danas), a da niste naletjeli na stranice i stranice tekstova o Bleiburgu, Jazovki i drugim komunisičkim stratištima.
O Bleiburgu i Križnom putu sve se važno već znalo pečetkom devedesetih godina, prije nego što su razni kriminalizirani slovenski povjesničari amateri, skupa s hrvatskim političkim diletantima, i još više kriminaliziranim medijskim aktivistima, ponovo počeli otkrivati Bleiburg. Masakr na Bleiburgu već je 27 godina nesporna činjenica hrvatskog javnog života, i hrvatske kolektivne memorije.
Poticanje mržnje najbolji politički marketing
Zašto se, onda, dogodilo da se Bleiburg iz godine u godinu ponovo otkriva? Zato što su hrvatska radikalna desnica, dijelovi Katoličke Crkve, i dijelovi Hrvatske demokratske zajednice ispravno shvatili kako je poticanje mržnje najefikasniji oblik političkog marketinga. Bleiburške se žrtve, znači, iz godine u godinu, ponovo otkrivaju iz dva značajna politička razloga.
Prvi je da se politički našteti bilo kakvoj lijevoj opciji u Hrvatskoj (jer se SDP u svim lamentacijama nad Bleiburgom proglašava hereditarno odgovornim za Bleiburg). Druga je da se u svjetlu ponovnog i ponovnog i ponovnog otkrivanja bleiburških žrtava i gotovo pornografskih opisa njihovih patnji kaže kako jedini ispravnii režim u Hrvatskoj mora počivati na nacionalističkoj politici i na učenju lokalne Katoličke Crkve.
Bleiburg je nesporno bio strašan zločin. Međutim, današnje obilježavanje Bleiburga užasno je ružna politička manipulacija, koja jako šteti hrvatskim nacionalnim interesima, i koja razbuktava ionako trajni ideološki građanski rat u našoj zemlji.