Jesu li vladajući smanjili ideološke tenzije kako tvrde? Popričali smo s povjesničarom Hrvojem Klasićem
Kakav je odnos premijera i predsjednice prema antifašizmu
U posljednje vrijeme premijer Andrej Plenković često ističe kako je smanjio tenzije i ideološke podjele u društvu. Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović u svojim istupima također želi naglasiti kako promovira “zajedništvo” i kako svojim djelovanjem želi smanjiti podjele. Je li to zaista tako i kakav je odnos vladajućih prema antifašizmu i obilježavanju Dana antifašističke borbe popričali smo s povjesničarom sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta Hrvojem Klasićem.
U telefonskom razgovoru Klasić nam je rekao kako premijer Plenković, gledajući njegovu predizbornu kampanju, ali i izbor prvih suradnika zaista šalje poruku kako mu teme vezane uz prošlost i svjetonazorska pitanja nisu u prvom planu. No, smatra kako odnos vlasti prema antifašizmu nije primjeren. “Ono što se radilo 90-ih godina sada doseže vrhunac – Dan antifašizma se poistovjećuje sa zločinima koji su počinjeni, a znak jednakosti se stavlja između antifašista i ustaša, između Jugoslavije i NDH što nije primjereno i nije povijesno točno”, kaže Klasić.
‘Ono što se radilo 90-ih sada doseže vrhunac’
Predsjednica je, primjerice, pokroviteljica obilježavanja Jazovke, ali ne i Dana antifašističke borbe u Brezovici. Klasić smatra kako su spomenici i poruke na spomenicima u Jazovki i na Bleiburgu neprihvatljivi, kao što je neprihvatljivo i što državne vlasti to toleriraju. “Tamo se govori o hrvatskoj vojsci koja se borila za hrvatsku državu. Jedno je izraziti pijetet svim žrtvama, a drugo je njima davati legitimitet državne vojske. U Njemačkoj postoje grobišta vojnika koji su bili pripadnici Wehrmachta i SS-a, ali sigurno ne pada na pamet kancelarki Merkel ili bilo kome da ode tamo i priča da se radi o njemačkoj vojsci koja se borila za njemačku državu”.
Ključni problem u posljednjih 30 godina kada govorimo o ovoj temi, smatra Klasić, jest u tome što više nije poanta dokazati je li je ‘Za dom spremni’ ustaški pozdrav ili je li Mile Budak doglavnik NDH i potpisnik rasnih zakona. Dilema je sada da li to nekome smeta. “Kada govorimo o ovom pitanju kod desnice od 90-ih postoji konstanta, a to je licemjerje. Službeno se, kroz Dan antifašističke borbe i ustavnu odredbu o ZAVNOH-u poštuje antifašizam, ali sam rijetko kada čuo da je netko s desnice kazao da je ponosan na partizanski pokret ili narodne heroje”.
Licemjerje desnice
S druge strane NDH se javno kritizira i od nje se službeno ograđuje, ali na privatnim okupljanjima i društvenim mrežama redovito se veličaju ustaški prvaci, priča Klasić. Ploča u Jasenovcu s pozdravom ‘Za dom spremni’ na grbu HOS-a trenutno je pitanje na koje se čeka odgovor. Klasić smatra kako oko toga ne bi trebalo biti dvojbe što se tiče povijesnog konteksta.
“‘Za dom spremni’ je jedino ustaški pozdrav koji se koristio kao pozdrav ustaškog pokreta za vrijeme NDH. Tu nema nikakve dileme. Manipulacije u stilu – jedno je pozdrav ‘Za dom spremni’ u ustaškom pokretu, a drugo u Domovinskom ratu su promašene. To je apsolutno ista stvar. Oni koji su 90-ih osnivali HOS i stavili taj pozdrav u grb, to su stavili baš zato da bi to podsjećalo na kontekst ’41.
‘Za dom spremni’ je jedino ustaški pozdrav
Brojne su izjave Dobroslava Parage, Ante Đapića i ostalih koje su lako provjerljive i iz kojih se vidi njihova nostalgija za NDH i želja da se povežu s poglavnikom, NDH i ustaškim pokretom. Oni se toga nisu sramili. Nikada 90-ih njih niste mogli čuti da govore o nekom starom hrvatskom pozdravu, ta se retorika počela upotrebljavati tek u zadnje vrijeme”, kaže Klasić. “Naravno, niti ja mislim da su svi dečki koji su bili u HOS-u ustaše ili ratni zločinci, niti su oni to bili, ali oni koji su taj pozdrav stavili u grb su imali tu poveznicu”, dodaje.
Sumirano, Klasić smatra kako odnos desnice prema antifašizmu od 90-ih do danas nikada nije bio dobar. Pita se zašto su rušeni spomenici posvećeni žrtvama fašizma ili ukidane ulice herojima Josipu Krašu, Janku Gredelju, Ivi Loli Ribaru ili Nadi Dimić. “To su ljudi koji su poginuli ili su mučeni od strane ustaša do ’45 godine. Nisu doživjeli ’45 i nisu odgovorni za Bleiburg, Goli otok ili bilo što što se događalo kasnije. A opet, nikada ili vrlo rijetko se od nekog iz redova HDZ-a moglo čuti da se to nije smjelo dogoditi”.
Umjesto da Hrvatska svoj antifašizam, stavlja u drugi ili treći plan, odajući dojam da ga srami, upravo bi antifašizam mogao biti jedan od ‘soft power’ alata naše zemlje, smatra Klasić. “U vanjskoj politici nema puno stvari u kojima Hrvatska može biti subjekt, uglavnom smo objekt vanjske politike”, kaže i dodaje kako bi, kada je o borbi protiv fašizma riječ, mogli biti u prvom planu.
Antifašizam bi mogao biti naš soft power
“Koliki narodi u Europi bi dali sve na svijetu da se mogu staviti u prvi plan barem one dane kada se slavi pobjeda nad fašizmom, a mi tu mogućnost odbacujemo. Imali smo jedan od najjačih i najbolje organiziranih pokreta otpora, sami smo se oslobodili, nisu nas oslobodili ni Englezi ni Rusi. Umjesto da se time ponosimo i da smo u Europi bok uz bok s Britancima, Francuzima, Amerikancima ili Rusima, mi se tog sramimo i uporno se guramo među poražene”.
Aludirajući na rehabilitaciju četničkog pokreta u Srbiji, Klasić kaže: “Srbi guraju tezu kako su imali dva antifašistička pokreta, a mi guramo onu da nismo imali niti jedan.”. Za kraj smo pitali našeg sugovornika je li izjava saborskog zastupnika Zlatka Hasanbegovića kako treba “poništiti 22.lipanj 1941.” kao nacionalni blagdan jer je “izvor podjela i razdora u hrvatskom narodu”, otvoreno revizionistička.
22. lipanj unosi razdor među poražene u 2. svj. ratu
Klasić se slaže da taj datum unosi razdor. “Naravno da taj datum unosi razdor, posebno među one koji se nisu pomirili s time da su sluge i suradnici Adolfa Hitlera i Benita Mussolinija koji nikad bez njih ne bi došli na vlast u Hrvatskoj, poraženi. Za njih je svaka pobjeda partizana i antifašizma prst u oko i vjerujem da se oni s tim nikad neće pomiriti.
Neka nikakvog spora da je antifašistička koalicija, govorim i o američkim, britanskim i francuskim vojnicima počinila tijekom i nakon rata brojne zločine, ali nitko zbog Dresdena, Hirošime ili obračuna s francuskim kolabracionistima neće dovesti pobjedu u pitanje”, zaključuje.