Kako Crkva, uz pomoć dijela vlasti, jednim prilično nevažnim događajem pokušava klerikalizirati društvo
Tisuće građana pohrlile su vidjeti ostatke sv. Leopolda Mandića
Nesvakidašnji redovi koji se sad već protežu od glavnog zagrebačkog trga do katedrale, a u kojima ljudi stoje da bi vidjeli posmrtne ostatke sv. Leopolda Mandića upućuju na nekoliko zanimljivih društvenih procesa.
S jedne strane takva vrsta posvećenosti njegovanju jednog svetačkog kulta svjedoči o sve raširenijem nastojanju za povratkom društva u predmoderno stanje, ali i o uspješnim učincima klerikalizacije društva, koju već više od četvrt stoljeća provodi Katolička crkva.
Izbjegavanje problema društva
Promatramo li ove činjenice iz perspektive ljudi koji u ovakvom štovanju kulta pronalaze smisao, uočit ćemo njihovu jasno izraženu želju za svijetom u kojem neće biti sumnji, propitivanja i društvenih tenzija. Drugim riječima riječ je o fenomenu koji izbjegava suočavanje s problemima suvremenog društva.
No, kad bismo promotrili čitavu ovu akciju iz perspektive onih koju su je organizirali, tj. iz perspektive vrhova Katoličke crkve, teško možemo izbjeći usporedbu s dva paradigmatska primjera iz relativno nedavne prošlosti. Pri čemu se jedan odnosi na djelovanje Katoličke, a drugi na djelovanje Srpske pravoslavne crkve.
S obzirom da je prilično izvjesno to da vrhovi Crkve žele aktivno utjecati na politički život i društvene procese u zemlji, ostaje nam da se pozabavimo pitanjem, protiv koga su trenutačno usmjerene manifestacije ovog tipa
Ovaj slučaj, naime, neodoljivo podsjeća na 1984. godinu i održavanje Nacionalnog euharistijskog kongresa u Mariji Bistrici, koji je pored religijskog momenta, imao i onaj politički, izražen u nastojanju da se masovnim vjerskim okupljanjima i njihovom dugotrajnošću politički oslabi socijalistički režim. S obzirom da je prilično izvjesno to da vrhovi Crkve žele aktivno utjecati na politički život i društvene procese u zemlji, ostaje nam da se pozabavimo pitanjem, protiv koga su trenutačno usmjerene manifestacije ovog tipa.
To naravno ne znači da ovom višednevnom događaju odričemo bilo kakav religijski razlog, no bilo bi prilično naivno za povjerovati da su 150. godišnjica Mandićevog rođenja i tzv. Godina milosrđa pretvorene u ovakvu vrstu javne manifestacije isključivo iz vjerskih pobuda.
Politička poruka
Vratimo li se sad na usporedbu s 1984. godinom i pitanje kome se na ovaj način šalje politička poruka, neće nam biti preveliki problem zaključiti kako to svakako nije aktualna vlast. Posebno s obzirom na činjenicu da je i par članova Vlade sudjelovalo u poklonstvu. Ono što preostaje su oni dijelovi društva koji se zalažu za dosljedno funkcioniranje sekularnog društva i za liberalne građanske vrijednosti.
Drugim riječima preostaju predstavnici oporbe, no znatno prije njih oni građanski aktivisti i intelektualci koji pružaju konstantan otpor konzervativnoj revoluciji koja upravo traje u Hrvatskoj. Kad bismo, uvažavajući ovdje spomenute činjenice pokušali dodatno komparirati ove dvije vjersko-političke manifestacije, lako bismo shvatili kako se ključna razlika između njih odnosi na kontekst i poziciju u društvu koju je tada i sada zauzimala Katolička crkva.
Direktan televizijski prijenos jedne marginalne crkvene svečanosti u vodećem terminu na prvom programu HRT-a spada u racionalno neobjašnjive poteze vodstva te kuće
Dok je sredinom osamdesetih ona u političkom smislu nastupala s oporbene pozicije i mogla se, barem kod dijela građana, predstavljati kao neka nova snaga koja oponira režimu, njezina današnja pozicija je sve samo ne marginalna. Stoga ovakvu vrsta nastojanja, u kojoj jedna od najmoćnijih društvenih institucija, uz pomoć dobrog dijela vlasti, šalje eminentno političku poruku onim dijelovima društva koji ne podržavaju sve primjetniju klerikalizaciju zemlje, ne možemo čitati u nijednom drugom ključu, doli u onom koji posve ignorira stavove, prava i potrebe svih vrsta manjina.
Nezaslužen značaj
Od nacionalnih, preko seksualnih, do idejnih. Koliko god to ljudima u Crkvi nije drago čuti, ovo organizirano idolopoklonstvo prema kostima svetaca, u skladnoj koordinaciji s vladajućom ideologijom, neodoljivo podsjeća na nošenje moštiju cara Lazara s početka devedesetih godina. Za neupućene čitatelje riječ je o masovnoj akciji Srpske pravoslavne crkve, koja je transportirajući moći nacionalnog sveca diljem zemlje vršila političku mobilizaciju na nacionalističkoj platformi. Također, medijska prezentacija čitavog ovog događaja izvedena je tako da mu je pridan značaj kojeg ni po čemu ne zaslužuje.
Direktan televizijski prijenos jedne marginalne crkvene svečanosti u vodećem terminu na prvom programu HRT-a, radi kojeg čak nije emitirana jedna od najgledanijih emisija ‘Hrvatska uživo’ spada u racionalno neobjašnjive poteze vodstva te kuće. S obzirom da je ovakav zaključak teško opovrgnuti, preostaje nam samo zaključak o ideološki motiviranoj odluci, koja pokušava u punom smislu riječi klerikalizirati javnu televiziju.
Imamo li u vidu činjenicu kako bilježimo slična nastojanja i na sveučilištu, kao i u vođenju državne politike, o čemu najbolje svjedoče naglasci s premijerovog posjeta Vatikanu, nema nikakve sumnje kako je Crkva odlučila temeljito izmijeniti sekularni karakter društva u cjelini. Unatoč tome što se radi o legitimnom, ali pogubnom političkom nastojanju, njegov najveći problem krije se u tome što ostaje neizrečen, skrivajući se iza manje ili više besmislenih objašnjenja. Jer doista je posve nejasno kakav to društveni interes nalaže prijenos obožavanja jednog kulta? Uvažavajući sve navedeno, sve je jasnije kako u Hrvatskoj nije na djelu sukob politika.
Radi se o dubinskom svjetonazorskom rascjepu između dvaju nepomirljivih koncepija društva, koje govore toliko različitim jezikom da se teško mogu razumijeti. Pri čemu je sasvim jasno kako pratimo kontinuirana nastojanja jednog dijela društva da vlastita shvaćanja, običaje i vizije, bespogovorno nametne kao opće. Što, ne samo da je pogubno, već je i nedemokratski.