Kako djetetu objasniti tko je Miro Barešić i zašto ima spomenik, bez da ne posumnja u pobjedu Batmana nad Jokerom, dobra nad zlom?
Fižulić o inicijativi za raspravu o pozdravu Za dom spremni
Početkom prošlog tjedna, investitor Nenad Bakić i Marijana Puljak, čelnica stranke Pametno, vodili su zanimljivu raspravu o autorstvu dva slogana: „Umjesto gdje si bio ’91., gdje ćeš biti 2021?“ i „Umjesto gdje si bio ’91 trebaš pitati gdje će tvoje dijete biti 2031.?“.
Bakić, koji je osnivač udruge koja je pokrenula Croatian Makers ligu i donirala 1200 robota u preko 220 škola s ciljem poticanja interesa djece za STEM zanimanja, upozorava da stranka Pametno koristi iste slogane kao i njegova liga. Marijana Puljak je u skladu s nazivom svoje stranke iskoristila nabačenu lopticu i u svom odgovoru između ostalog naglasila kako Pametno čak ima i stranicu Hrvatska2031.org te da pogled u budućnost nije ni zaštićen ni zabranjen.
Prijateljska rasprava završena je razmjenom komplimenata, ali recentni događaji samo još jednom potvrđuju da društvo posvećeno budućnosti ipak zahtijeva prije svega utemeljenost na jasnoj i nedvojbenoj prošlosti te stabilnoj sadašnjosti.
Klinci, valjda, očekuju da molove dobivaju dobri ljudi
Uspješnim natjecateljima u Croatian Makers ligi ne može programiranje robota supstituirati jednostavne i lako razumljive odgovore na vječna pitanja dobra i zla, pravde i nepravde, slobode i sužanjstva. Jer ako su ovog ljeta u društvu svojih roditelja stjecajem okolnosti zastali pred novootkrivenim spomenikom Miri Barešiću u Dragama kod Pakoštana sigurno su postavili tipično dječje pitanje: „Mama, tko je bio taj čovjek?“.
Na isto ili slično pitanje zbunjeni roditelji teško bi našli zadovoljavajući odgovor i u nedalekim Bilicama kod Šibenika, gdje je samo nekoliko tjedana ranije svoj mol s odgovarajućom velebnom pločom dobio i Mile Budak, prvi ustaški ministar bogoštovlja i nastave. Djeca valjda opravdano očekuju da odrasli daju imena ulicama i trgovima, pa čak i molovima, po onima koji su za svojih života činili dobro drugima.
Zbog čega je lokalna vlast u Bilicama za svoj ilegalno izgrađeni mol izabrala ime Mile Budaka, ustaškog ideologa i nespornog ratnog zločinca, a ne ime nekog od pedeset poginulih mještana u partizanskim uniformama u borbama na Sutjesci mogu samo nagađati. Ali stvarno ne znam suvisli odgovor osnovnoškolcu koji neće dovesti u pitanje njegovo povjerenje u temeljne vrijednosti ljudske civilizacije, koji neće problematizirati sigurnu pobjedu Batmana nad Jokerom, odnosno dobra nad zlom.
Povijesna nepismenost Tihomira Oreškovića
U koju kategoriju crno bijelog svijeta će dvanaestogodišnji programer robota svrstati pravomoćno osuđenog ubojicu jugoslavenskog ambasadora u Švedskoj? Možda ona dvojica ministara i nekoliko saborskih zastupnika koji su bili nazočni otkrivanju spomenika stvarno vjeruju da je postojao svijet u kojem „dobri dečki“ upadaju u veleposlanstva, ubijaju ambasadore i otimaju avione?
Kako to danas čine samo zločesti bilo bi dobro da ne samo djeci, nego i svima nama objasne kada ubojstvo i otmica postaju dobro djelo koje zaslužuje spomenik, a ne sudski progon i represiju.
Tihomir Orešković nedavno je ponovio svoju rečenicu prvi puta izrečenu nakon siječanjske saborske rasprave koja je prethodila glasovanju o podršci njegovoj Vladi. Promašeni alibi kojim je htio naglasiti svoju posvećenost reformama i poslu te odmak od „onih koji stalno govore o ustašama i partizanima“ zapravo je potvrda njegove političke i povijesne nepismenosti.
Hrvatska je tretirana kao pobjednička nacija
Ukoliko je želio poput Nenada Bakića i Marijane Puljak potaknuti građane Hrvatske na promišljanje o svijetu neposredne budućnosti učinio je to na potpuno pogrešan način stavljajući znak jednakosti između prave i pogrešne strane povijesti. Trenutni svjetski poredak formiran je 1945. i valjda premijer zna razloge zašto su SAD, Rusija, Kina, Velika Britanija i Francuska stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a, a Njemačka i Japan to nisu.
Hrvatska je u sastavu Jugoslavije bila tretirana kao pobjednička nacija Drugog svjetskog rata sigurno ne zbog onih koji su vojnički posljednji kapitulirali na europskom tlu. Odricanje od statusa pobjednika i nakon toga neminovno prisvajanje gubitničke pozicije logična je posljedica izjednačavanja sudionika ratnog sukoba.
Kako se Tuđman borio protiv Bobana
Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman bio je u devedesetim godinama prošlog stoljeća jedini predsjednik neke europske države koji je bio i aktivni sudionik ratnih operacija pokreta otpora fašističkoj tiraniji. Partizanska brigada „Braće Radić“ u kojoj je bio zamjenik komesara, odnosno 32. divizija NOVJ-a gdje je obavljao dužnost komesara, tijekom 1944. vodile su žestoke borbe s Petim stajaćim zdrugom Ustaške vojnice pod zapovjedništvom Rafaela Bobana, viteza po kome nosi ime Deveta bojna HOS-a, a čiji su se pripadnici u petak istakli pjesmom i pozdravima u Kninu.
Pjevajući ustašku budnicu „Spustila su gusta magla“ koja slavi poglavnika i ustašku vojsku, desetak navodnih pripadnika te jedinice napravilo je manje štete od one koju svojim političkim porukama čine neki drugorazredni hrvatski političari izjednačavanjem pobjednika i poraženih. Jer ratne 1944. Franjo Tuđman i Rafael Boban nisu u Podravini igrali partiju šaha ili domina, a bez obzira na sve revizionističke pokušaje samo je jedan od njih bio na pravoj strani povijesti.
Muljanje HDZ-a i Mosta s ‘osudama svih režima’
Ako i nakon sedamdeset godina dio hrvatske politike treba ponovo struku za prosuđivanje ne samo povijesnih pozdrava nego čak i događaja onda je očito da je nešto duboko pogrešno u njenom sustavu vrijednosti. Taj stav čak je ispod nivoa odluka donesenih u Londonu 1980. na Saboru Hrvatskog narodnog vijeća, središnje organizacije hrvatske političke emigracije gdje je i Vjekoslav Vrančić, najbliži Pavelićev suradnik i ustaški ministar, izjavio da je potrebno „minimalizirati veze hrvatskog naroda s NDH“.
Očito da su neki prespavali protekla desetljeća kada su se i ustaše odricale Ante Pavelića i njegovog „Za dom spremni“ zbog nespojivosti istih s bilo kakvom budućnošću. Vječito muljanje prvaka HDZ-a i Mosta s „osudom svih totalitarnih režima“ umjesto jasnog i nedvosmislenog stava o samoj prirodi NDH politički je ne samo duboko pogrešno nego i protivno opstojnosti naroda i države u čije se interese svakodnevno zaklinju.
Stari obiteljski albumi puni slika predaka u pogrešnim uniformama mogu biti razlog za privatne frustracije i revizionističke stavove, ali ne i za moderne političke ideje i poruke. Robota nije bilo kada su Tuđman i Boban međusobno ratovali, ali bojim se da ih u Hrvatskoj neće ni biti dok jedan od njih dvojice zauvijek ne ode u zaborav.