Nekad je nužno odabrati stranu

Kako je jedna skulptura u J. Koreji, kao spomen na strašni ratni zločin, izazvala diplomatski skandal

Zbog skulpture žene Japan je reagirao burno

A South Korean policeman walks past a statue (C) of a teenage girl in traditional costume called the "peace monument" for former "comfort women" who served as sex slaves for Japanese soldiers during World War II, in front of the Japanese embassy  in Seoul on December 29, 2015.  South Korean officials met with former "comfort women" to seek their support for a landmark deal with Japan, after criticism it does not properly atone for the treatment of women forced into WWII army brothels.  AFP PHOTO / JUNG YEON-JE / AFP PHOTO / JUNG YEON-JE
FOTO: AFP

Politički potpuno neutralna brončana skulptura mlade žene koja sjedi na klupi i zamišljeno gleda ispred sebe, izazvala je neviđeni politički i diplomatski skandal između Japana i Južne Koreje, koji u svijetu malo tko može razumijeti.

Međutim, problem je u tomu što djevojka sjedi ispred japanskog konzulata u Busanu, drugom po veličini gradu Koreje, pa su svi Korejanci u toj skulpturi odmah prepoznali ženu koja simbolizira nesreću i patnje najmanje 200.000 azijskih žena koje su japanski vojnici u Drugom svjetskom ratu pretvorili u seksualno roblje. I taj se spomenik preko noći pretvorio u mjesto hodočašća tisuća ljudi koji odaju počast žrtvama japanske agresije.

Tragična sudbina seksualnih robinja

Čak ni telefonski poziv američkog potpredsjednika Joe Bidena nije pokolebao japanskog premijera Shinzu Abeu da povuče svog veleposlanika iz Seula i konzula iz Busana. Objašnjenje: postavljanjem te skulpture Južna Koreja prekršila sporazum iz kraja 2015. kada se Shinzo Abe ispričao za brutalnosti svoje soldateske, a Japan je uplatio 8,5 milijuna dolara u poseban fond za žrtve seksulanog nasilja.

Iz tog fonda, 28 preživjelih stradalnica i tri obitelji nedavno umrlih žrtava, primili su novčanu kompenzaciju, zbog čega su ih mnogi u Južnoj Koreji proglasili izdajicama koje su tim činom ponizile sve žrtve i ponos Koreje. Tako su se Koreja, Japan, ali i svijet, ponovno suočili s bolnim prijeporima oko jednog od najstrašnijih ratnih zločina: tragičnom sudbinom stotina tisuća djevojčica, djevojaka i žena koje su japanski vojnici prije i tijekom II Svjetskog rata odveli u roblje te bestijalno silovali i mučili.

Iživljavanje japanskih vojnika

Kim Bog-dong, 89-godišnja Koreanka, stigla je prije više od godine dana u Tokijo, kako bi, prije nego li umre, japanskim i svjetskim medijima ispričala što je sve proživjela kao seksualna robinja japanske soldateske. “Imala sam samo 14 godina kada su Japanci upali u selo u kojem sam živjela. Kazali su mi da nemam izbora te da moram poći s njima kako bih radila u tvornici tekstila. No, umjesto toga Japanci su me odveli u bordel u kojemu je bilo još 30 djevojaka i žena iz šest azijskih država.

Naš je zadatak bio, kako su nam naredili, da relaksiramo njihove vojnike. Najžešća silovanja događala u se subotom i nedjeljom. Započinjala su u podne i trajala su sve do 20 sati. Bilo je zastrašujuće gledati dugi red vojnika koji se formirao ispred barake. Zbog ogromne gužve svaki je vojnik imao na raspolaganju tri minute pa se nisu ni skidali kako ne bi gubili vijeme. Životinjsko i neljudsko iživljavanje, pretvorilo nas je u bespomoćne i potpuno uništene ljudske strojeve”.

Odvodili djevojke iz roditeljskih domova

Tijekom konferencije za medije Kim Bok-dong, inače pripadnica organizacije korejskih žena seksualnih robinja, bila je toliko potresena da je jedva zaključila presicu izjavom kako zapravo nema riječi da opiše sve patnje i traume kroz koje je prošla. Svojedobno je o svojim stradanjima svjedočila i 82-godišnja kineskinja Yi Ok-seon koju su Japanci, nakon što su okupirali selo u kojemu je živjela, odveli iz roditeljskog doma kada je imala svega 15 godina. Pune tri godine bila je zatočena u baraci unutar jednog japanskog vojnog komplesa.

“Dnevno je svaku ženu silovalo između 10 i 100 vojnika. Nakon njihova divljanja bile smo potpuno uništene. Držali su nas u baraci koja izgledala kao klaonica životinja, prepuna prljavština, smeća i krvi. To nije bila kuća u kojoj su mogla živjeti ljudska bića”. Yi Ok-seon pokazala je ruke i noge pune ožiljka od mučenja i sadističkog iživljavanja. Ispričala je također kako su djevojke koje su ostajale u drugom stanju bile prisiljene na abortus, kako su neke poludjele ili nisu bile više svjesne što se događa, a veliki dio počino je samoubojstvo.

Nemoguće utvrditi koliko je robinja bilo

Zbog svega što su te žene prošle, nije ni čudo da je kraj rata dočekalo manje od 25 posto japanskih seksualnih robinja. Najviše ih je, kažu svjedokinje, stradavalo potkraj rata kada su japanski vojnici postali sve okrutniji. Među robinjama najviše je bilo Kineskinja i Korejanki, a bilo je oko 300 Nizozemki koje su japanski vojnici pronašli nakon što su okupirali Indoneziju.

Poslije rata bilo je nemoguće utvrditi koliko je zapravo bilo seksualnih robinja. Po procjenama Japanaca bilo je oko 30.000, po kineskim izračunima čak oko 400.000, dok se Korejanci tvrdili da ih je bilo oko 200.000. Međunarodne organizacije za istraživanje japanskih ratnih zločina prihvatile su kao najrealniju brojku od 200.000 djevojčice, djevojaka i žena koje su bile seksualno izrabljivane i mučene u japanskim vojnim logorima.

Japanci tvrde da su te žene bile prostitutke

Yasuhiro Nakason, bivši narednik u japanskoj ratnoj monarici, objavio je 1978. memoare pod nazivom “Komandat 3000 ljudi u dobi od 23 godine”. U knjizi je detaljno opisao zašto su njegovim vojnicima bile nužne seksualne robinje. Zahvaljujući njegovim sjećanjima saznali su se mnogi do tada nepoznati detalji o životu tih nesretnica. Narednik Yasuhiro Nakasone nalazio se na početku II Svjetskog rata sa svojom jedinicom na otoku Balikpapan blizu Bornea gdje su gradili vojni aerodrom.

Nakasone se prisjetio kako je bio strašno zabrinut jer su njegovi vojnici, svi ispod 25 godina, radili vrlo loše, bili su nervozni i uglavnom su se kockali i tukli. Nakasone je zaključio da je sve to posljedica seksualnog suzdržavanja pa je odlučio unutar vojarne jednu baraku pretvoriti u bordel. Ti bordeli kasnije su dobili naziv “comfort station”. Na početku je doveo četiri Indonežanke, no kako je među vojnicima došlo do prave pomame z njima, naredio je da se, silom ili milom, dovede još djevojaka.

Stanice za opuštanje vojnika

Njih je, kaže, regrutirao iz redova prostitutki i osigurao je da budu primjereno plaćene za svoj posao. Budući da više nije imao problema s disciplinom i radnim učinkom svojih vojnika, Nakasone je o svom načinu rješavanja problema obavijestio pretpostavljene od kojih je na kraju dobio sve pohvale. Ta knjiga odmah je postala krunski dokaz Kinezima i Korejancima da je teror nad seksualnim robinjama provođen sustavno i organizirano te pod pokroviteljstvom države. Štoviše, tvrde u Pekingu i Seulu, kako su kroz povijest Japanci u vlastitoj zemlji imali dobro kontroliranu i organiziranu prostituciju, ta su im iskustva dobro došla pri ustroju “stanica za ugodu i opuštanje vojnika”.

Inače, Kineze i Korejance posebno je povrijedilo to što je Nakasone od 1982. do 1987., bio savjetnik premijerima Japana. A da ironija bude još veća, Liberalno demokratska partija, kojoj je sada na čelu Shinzo Abe, imenovala je Nakasoneova sina, koji je u jednom mandatu bio i ministar vanjskih poslova, za šefa komisije koja je trebala razmotriti i predložiti konkretne mjere kako bi se u očima svijeta vratilo čast i dostojanstvo japanskih vojnika koje je bilo ozbiljno narušeno otkrićima o zlodjelima nad ženama.

Dokument Vlade koji je pogodio žrtve

Najviše je pak nesretne žene povrijedio dokument koji je 2007. izradila japanska Vlada u kojemu se zaključuje kako nema dokaza da su japanska armija i njeni časnici otimali na silu žene i prisiljavali ih na prostituciju. Čak se tvrdi da su te žene bile dobro plaćene te da nema razloga vjerovati da su to radile zbog ucjene ili prisile. Naravno, Kinezi i Korejanci odmah su odgovorili objavom desetaka knjiga i dokumenta sa svjedočanstvima japanskih žrtava.

U svojoj obrani Japanci stalno ističu da su 1995. osnovali Azijski ženski fond iz kojega je žrtvama seksualnog izrabljivanja i njihovoj rodbini isplaćeno na milijune dolara odštete. Samo tijekom 1996. iz tog fonda financijski je obeštećena 61 Korejanka, 13 Tajvanki, 211 Filipinki i 79 Nizozemki. Svaka od njih primila je i pismenu ispriku koju je osobno potpisao tadašnji japanski premijer Tomichi Murayama. Do 2007. isplaćena je naknada svim Indonežankama, s tim da su uplaćeni i milijuni dolara u državni Indonezijski fond za starije ljude. Do 2001., naknada za stradanja isplaćena je i svim preostalim Nizozemkama.

Živo još samo 46 stradalnica

Inače 1981. bilo je živo još 234 žena koje su priznale da su bile seksualne robinje, a sada ih je još na životu 46. Naravno, te brojke su puno veće jer je prva baraka za seksualne robinje otvorena još 1932. u Šangaju, a uz to većina žena ipak nikada nije priznala da je bila seksualno zlostavljana.
Međutim niti taj Fond, kao ni druge isprike japanskih državnka, nisu bile dovoljne Kinezima i Korejancima.

Za njih je teror nad njihovim kćerkama, majkama, sestrama, suprugama, bio tako veliko poniženje i takav udar na čast i ponos da te dvije države nikada nisu prihvatile isprike, a odbile su primiti i novac kao kompenzaciju za stradanja svojih državljanki. Oni zahtijevaju od Japanu puno iskrenije isprike i pokajanje, da se u toj zemlji, kako ističu, napokon prestane falsificirati povijest, posebno onaj dio koji se odnosi na stradanja djevojaka i žena na okupiranim područjima. Te da ta tema prestane biti tabu u japanskim školama i fakultetima.

Novi skandal

Novi sklandal izbio je sredinom 2015. kada je japanski premijer Shinzo Abea u govoru u američkom Kongresu izrazio vječnu sućut i duboko poštovanje svim Amerikancima koji su stradali u sukobima s japanskom vojskom za Drugog svjetskog rata, ali nije spomenuo patnje ljudi u zemljama koje je Japan okupirao. Niti jednom jedinom riječju nije se pokajao zbog zvjerstava koje su počinili japanski vojnici nad stotinama tisuća djevojčica, djevojaka i žena, poznatim pod nazivom “comfort woman” ili “žene za utjehu i opuštanje”.

Organizacije američkih veterana i brojne ženske udruge, posebice iz SAD-a, Južne Koreje i Kine, odmah su u Los Angelosu i San Franciscu organzirale demonstracije protiv Abea, optužujući ga da pokušava sakriti pravu istinu o strašnim stradanjima žena iz Kine, Koreje, Filipina, Indonezije, Malezije, Burme, Tajvana koje je japanska soldateska zlostavljala i držala kao seksualne robinje prije i tijekom Drugog svjetskog rata.

Ponovno otvorene stare rane

Službena Kina također je osudila Abeovo ignoriranje seksualnog zlostavljanja žena te je zatražila da se japanski premijer iskreno ispriča, a južnokorejska predsjednica Park Guen-hye zatražila je jasnije i uvjerljivije pokajanje. Ono je uslijedilo nekoliko mjeseci nakon govora Abea u Kongresu. Premijer Abe je krajem 2015. izrazio je najiskreniju ispriku i sućut za sva stradanja korejskih žena, što je službeni Seul prihvatio, pa je potpisan sporazum o nadoknadi štete obiteljima stradalih žena.

I premda je sve je upućivalo da je stavljena točka na ta strašna zbivanja, umjesto da na postavljanje spomenika, s obzirom na svoju neizmjernu krivnju, Japan reagira s više sućuti i razumijevanja te pomogne da se konačno zatvori jedno od najružnijih razdoblja svoje povijesti, Tokijo je povlačenjem veleposlanika i prekidom trgovinskim razgovora sa Seulom, pokazao staru, neoprostivu bahatost te ponovno otvorio stare rane.