Nekad je nužno odabrati stranu

Kako je Karamarko procijenio da će ga spasiti Glavaš i Prgomet, s kojima ga veže vrlo komplicirana prošlost

Mala analiza fatalnih gafova koji su ubrzali njegov slom

Premda su uzroci političkog kraha Tomislava Karamarka vrlo složeni i duboki – od potpuno promašene strategije zaoštravanja odnosa u društvu i produbljivanja ideoloških i političkih razlika do sve agresivnijeg pozicioniranja HDZ-a kao radikalno desne, nacionalističke stranke – definitivni slom predsjednika HDZ-a izazvale su, po procjenama nekolicine njegovih najbližih suradnika, dvije njegove neoprostive strateške pogreške.

Umjesto razuma i racionalnog procjenjivanja, Karamarkovim posljednjim potezima, kažu, upravljale su emocije. I, još jedan, jednako težak grijeh za političara njegova ranga: naivno je povjerovao na riječ nekolicini stranačkih vođa. I jedno i drugo u politici jednako je pogubno za svakoga tko se njome želi ozbiljno baviti.

Premda, ponavljamo, Karamarkova politička karijera nije mogla drugačije završiti jer Hrvatska ipak nije ni Poljska ni Mađarska u kojoj desni ekstremizmi, barem za sada, mogu dobiti većinsku potporu birača, njegov slom ubrzalo je više fatalnih gafova.

Uvjeren da su ga Orešković i Petrov omalovažavali

Nekoliko dana, pa i sati, prije predviđenog izglasavanja povjerenja premijeru Tihomiru Oreškoviću u Saboru, više najbližih suradnika i prijatelja uvjeravalo je i zaklinjalo Tomislava Karamarka da odustane od tog, politički suicidalnog poteza. Predlagali su mu više nego častan izlaz: da Orešković ostane premijer, da se on i Petrov povuku iz Vlade, a da Karamarko ostane na čelu HDZ-a.

Posljednji vapaj da promijeni odluku o smjeni Oreškovića stigao je Karamarku neposredno uoči početka saborske sjednice. No, zasljepljen mržnjom spram premijera Oreškovića za kojega je bio uvjeren da ga je u dogovoru s Božom Petrovom sustavno omalovažavao i ponižavao, Karamarko je takve prijedloge bez riječi objašnjenja a priori odbijao.

Kao što, uostalom, nije odgovarao na Oreškovićeve prijedloge da sjednu i razgovaraju, niti je htio prihvatiti njegove opetovane pozive da zajedno sa suprugama izađu na večeru te da u ležernom ozračju pokušaju razriješiti nesporazume.

Ogorčenog i poniženog, svladao ga je gnjev

“Da je kod njega nadvladao razum te da je racionalno razmotrio situaciju, objašnjavao je za Telegram jedan njegov suradnik, zacijelo bi odmah zaključio kako je za HDZ najvažnije da ostane na vlasti, a za njega da sačuva funkciju šefa stranke.

Međutim, ogorčeni, poniženi i povrijeđeni Karamarko dopustio je da ga vodi gnjev: smatrao je da samo izbacivanjem Oreškovića i Petrova iz Vlade, može sačuvati obraz te dokazati javnosti i stranačkom članstvu da je ipak on izborni pobjednik i čovjek koji diktira političke procese u zemlji”. Drugi krimen Karamarka, uvjeravao je Telegram njegov dugogodišnji bliski suradnik, jednako je neoprostiv.

Nije istina da je svjesno obmanjivao stranku

“Karamarko je bio uvjeren, nakon pregovora i razgovora s Dragom Prgometom i Branimirom Glavašem, da su njih dvojica pristali sudjelovati u fomiranju nove saborske većine i Vlade bez Mosta. Kako je prije toga, navodno, dobio obećanja Milorada Pupovca da će imati potporu dijela zastupnika nacionalnih manjina te Radimira Čačića koji nije krio da pristaje na dogovor s HDZ-om ako postane ministar gospodarstva, Karamarko je bio iskreno uvjeren da će četvoro zastupnika Branimira Glavaša i Drage Prgometa odigrati presudnu ulogu pri stvaranju nove saborske većine.

Nije istina da je on svjesno obmanjivao članove Predsjedništva: Karamarko je bio sto posto siguran da je osigurao sabrorsku većinu. Pokazalo se, međutim, da je potpuno pogrešno procijenio odnose pa je u želji da što prije eliminira Oreškovića, Petrova i Most, krivo protumačio rezultate razgovora s Prgometom i Glavašem.

Osim toga, i Milorad Pupovac i Radimir Čačić, kao svi ostali akteri na političkoj sceni, tih su dana međusobno pregovarali po principu svatko sa svakim. I svi su razgovori završavali na sličan način: možemo razgovarati o suradnji ako osigurate većinu u Saboru. Karamarko, koji je tvrdio da ima i njihovu pismenu suglasnost, takve je odgovore, krajnje naivno i politički glupo, protumačio kao definitivni pristanak na koaliranje s HDZ-om. I teško se prevario.

Bandić je obećavao sedam zastupnika SDP-a i HNS-a

Osim toga Karamarko je bio siguran da će se i dio članova Mosta polakomiti za funkcijama ili pristati na deal s HDZ-om kako bi sačuvali svoje fotelje. Dio je, doduše, pristao na to, kao uostalom i neki drugi pregovarači s Karamarkom, ali, to nije bilo dovoljno za stvaranje nove većine u Saboru. Jednako tako, Karamarko je pogriješio kada je povjerovao u bajke Milana Bandića koji mu je obećavao da će na svoju stranu privući još sedam ili osam zastupnika SDP-a, HNS-a i manjina. Što se, dakako, takođe vrlo brzo izjalovilo”.

Unatoč svim tim objašnjenjima, ipak čudi takvo politički nerazumno ponašanje Karamarka. Gotovo je nevjerojatno da je mogao povjerovati da će mu političku glavu spašavati Drago Prgomet i Branimir Glavaš, dakle, ljudi koje je zamalo za uvijek izbacio s političke scene.

Zbog svega toga zaista je bilo teško povjerovati da će njih dvojica pregovarati s Karamarkom bez fige u džepu. Osim toga ne treba sasvim isključiti, upozoravaju sugovornici iz vrha HDZ-a, ni mogućnost da su Karamarka cijelo vrijeme namjerno obmanjivali kako bi mu se osvetili za ono što im je učinio dok je bio šef SOA-a, odnosno ministar unutarnjih poslova i predsjednik HDZ-a.

Prilično slične političke zablude, odnosno sudbine

Ako, međutim, nešto može utješiti Tomislava Karamarka onda je to slična politička sudbina koja je zadesila britanskog premijera Davida Camerona. Neslavan kraj karijere tog uspješnog, iskusnog i vrlo sposobnog političara neodoljivo podsjeća na politički slom donedavnog predsjednika HDZ-a.

Cameron je, kao uostalom i Karamarko, na posljednjim izborima u Konzervativnoj stranci te na parlamentarnim izborima prošle godine, uvjerljivo pobjeđivao, ali je ipak, praktički na vrhuncu moći i popularnosti, ovih dana morao podnijeti ostavku. Cameron je, naime, naivno povjerovao da uživa bezgranično povjerenje birača, pa je, bez prijeke potrebe, odlučio raspisati referendum o ostanku ili izlasku Ujedinjenog Kraljevstva iz EU.

Izdaja suradnika koje je lansirao u visoku politiku

Bio je siguran da će mu većina britanskih građana još jednom pokloniti povjerenje te prihvatiti njegovu inicijativu za ostankom Britanije u EU. Od referenduma je stoga očekivao kako će mu još više učvrstiti vlast i dominaciju u političkom životu Engleske. Smetnuo je, međutim, s uma kako su nezahvalni britanski birači, na sličan način, bez imalo milosti, zbacili s vlasti premijere Winstona Churchila i Maragaret Thatcher.

Jednako je bilo razočaravajuće za Karamarka promatrati kako mu njegovi dojučerašnji najbliži suradnici okreću leđa u nastojanju da sačuvaju svoje fotelje. Nije nikakva tajna da je upravo Karamarko lansirao u visoku politiku Tomislava Tolušića, Miru Kovača i ostale HDZ-ove ministre koji su među prvima najavili mogućnost da će se kandidirati za funkciju predsjednika HDZ-a.

U stranačkim kuloarima se prepričava, da se za razliku od njih, zamjenik predsjednika HDZ-a Milijan Brkić najkorektnije odnosio spram Karamarku nakon što je podnio ostavku. Čak ga je, kažu, svojim ponašanjem zaštitio od mogućih novih optužbi i napada. Najavljuje se da bi Brkić mogao predložiti da Karamarko bude na nekoj od izbornih listi HDZ-a i to na mjestu koje će mu jamčiti ulazak u Sabor.