Vratila je svoj zagrebački balkončić u prvobitno stanje, ah čujte, ta bezobzirna, nekulturna i bahata osoba, kojoj nije bilo strano drsko kršenje obavezujućih akata, koja se ponijela kao da je jučer došla iz šume i koja je agresivno pokazala srednji prst građevinskim propisima i sustavu.
Srećom pa je državna inspekcija najavila da će hitno izaći na teren i razriješiti tu unikatnu situaciju tako da prijestupnica – razotkriveno je da je riječ o ženi – nije čekala da joj narede rušenje nego ga je organizirala sama. Pod prijetnjom kazne od 30 do 100 tisuća kuna, uhuhu, usplahireno je pozvala majstore Drageca i Štefeka, one iste koje je natentala da joj povećaju balkon za pola metra, sada da sve skinu.
Ne može biti da ne znate o čemu to pričamo kad je prijetnja ustavnom poretku od strane vlasnice minijaturnog balkona s ekstenzijom u par dana postigla daleko veću tiražu nego onaj sudac koji se odlučio iskaliti na strankama jer je zlovoljan od svoje plaće.
Opasni pojedinac je umirovljenica
Svi su se, dakle, neopisivo uzbudili oko tog balkona na razini visokog prizemlja, koji je s adaptacijom poprimio izgled sojenice, i tko zna u što bi to eskaliralo da stvar nije autoritativno presjekla inspekcija koja je na taj kraval reagirala smjesta i odmah.
Uglavnom, dogradnje s drvenim daskama i gredama više nema, kao ni improviziranih potpornih stupova od balkona do tla. Sve je opet čisto i vraćeno pod okrilje ispravnih gabarita, reda i zakona. Anonimni stanari iz kvarta više ne moraju štektati da ”kak je to moguće usred Zagreba” i ”kakvi su to ljudi koji su kadri napraviti ovo čudovište”, društvene mreže mogu se smiriti, a država si može upisati u godišnji izvještaj da je obranila društvo od štetne aktivnosti opasnog pojedinca.
A ispostavilo se da je opasni pojedinac, za kojom su se u potjeru bacili svi medijski i kazneni resursi, stanovita umirovljenica. S dolaskom proljeća i unuka na njen nedostojno mali i jadni balkon, ispupčen kao prišt na tijelu isto takvog stančića, začela se valjda i njena ideja da će nešto po tom pitanju poduzeti uz skromno ulaganje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nitko ne kaže da je to super
I tako je došlo do ovoga što smo danima gledali na svim tim fotografijama: do te slikovnice s duhovito skrpanim balkonom, na koji se iznijela karipska palma u tegli iskrzanih rubova i slatkim snom da se jaram vlastitih okvira može zbaciti uz malo prkosnog poduzetništva i pripadajuće autoironije na temu male penzije, s kojom unuke na uskrsnim praznicima ne možeš odvesti ni u Zoološki vrt, jer stalno traže sladoled, pa sok, pa krumpiriće, a nekmoli na tjedan dana recimo u Crikvenicu. Pa onda daj da bar balkon bude zeru veći pa da vani jedemo palačinke filane jeftinom čokoladom za kuhanje.
Ma ne, nitko ne kaže da je super nadograđivati balkone na stambenim zgradama po svojoj volji i da se to smije premda je, vidiš, nelegalni balkon na zgradi koja je zaštićeni spomenik kulture u Zagrebu prije dvije godine dala izgraditi i supruga predsjednika HAZU i arhitekta Velimira Neidhardta. Koji je vrlo uvjerljivo izjavio da on s tim nema ništa. Kladim se da je to u međuvremenu legalizirano.
Nepovratno uništena zemlja
Ali da baš balkon ove penzionerke postane glavna negativna vijest tjedna u zemlji koja je već nepovratno upropaštena od nebrige za urbanizam, gradnju, zakone o gradnji i očuvanje zaštićenih javnih prirodnih i kulturnih vrednota, pa to je ipak onkraj pameti. Pred nosom naših vrlih građevinskih i inih inspekcija podižu se čuda neviđena na pomorskom dobru, zauzimaju se plaže za komociju privatnih turista, zidaju zidovi i šutom se nasipaju uvale. Korupcija svom tom užasu sestrinski ide na ruku.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U Zagrebu, a vjerojatno i u drugim gradovima, trpaju se zgrade koje su pedalj udaljene jedna od druge i iz kojih stanari, ako im je do toga, mogu jednu drugima dodavati pivu kroz prozor. Evo gledam upravo dvije takve u nastajanju tu u mojoj općini, da ti dođe zlo od te ljepote koja će se prodavati bar za tri i pol hiljadarke eura po kvadratu.
Pa ovaj naširoko razglašeni balkon te gospođe i bake čisto je nevinašce naspram svog tog developerskog i muljatorskog krša za koji ne da se nikad ne plati kazna ”od 30 do 100 tisuća kuna”, nego se ne plati ni lipa ni cent. A kamoli da bi se ta rugla zabranila ili srušila. Zato nam valjda treba katarza s krivog mjesta. Da osudimo ovu ženu i njen balkon kako bismo se pravili da živimo u funkcionalnom sustavu i da smo s te strane pravedno namireni.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kraj svih muljaža i korupcije, balkončić jedne penzionerke postao je glavna negativna vijest u zemlji. Onkraj pameti
Ovaj naširoko razglašeni balkon te gospođe i bake čisto je nevinašce naspram svog tog developerskog krša
U Zagrebu, a vjerojatno i u drugim gradovima, trpaju se zgrade koje su pedalj udaljene jedna od druge i iz kojih stanari, ako im je do toga, mogu jednu drugima dodavati pivu kroz prozor. Evo gledam upravo dvije takve u nastajanju tu u mojoj općini, da ti dođe zlo od te ljepote koja će se prodavati bar za tri i pol hiljadarke eura po kvadratu.
Vratila je svoj zagrebački balkončić u prvobitno stanje, ah čujte, ta bezobzirna, nekulturna i bahata osoba, kojoj nije bilo strano drsko kršenje obavezujućih akata, koja se ponijela kao da je jučer došla iz šume i koja je agresivno pokazala srednji prst građevinskim propisima i sustavu.
Srećom pa je državna inspekcija najavila da će hitno izaći na teren i razriješiti tu unikatnu situaciju tako da prijestupnica – razotkriveno je da je riječ o ženi – nije čekala da joj narede rušenje nego ga je organizirala sama. Pod prijetnjom kazne od 30 do 100 tisuća kuna, uhuhu, usplahireno je pozvala majstore Drageca i Štefeka, one iste koje je natentala da joj povećaju balkon za pola metra, sada da sve skinu.
Ne može biti da ne znate o čemu to pričamo kad je prijetnja ustavnom poretku od strane vlasnice minijaturnog balkona s ekstenzijom u par dana postigla daleko veću tiražu nego onaj sudac koji se odlučio iskaliti na strankama jer je zlovoljan od svoje plaće.
Opasni pojedinac je umirovljenica
Svi su se, dakle, neopisivo uzbudili oko tog balkona na razini visokog prizemlja, koji je s adaptacijom poprimio izgled sojenice, i tko zna u što bi to eskaliralo da stvar nije autoritativno presjekla inspekcija koja je na taj kraval reagirala smjesta i odmah.
Uglavnom, dogradnje s drvenim daskama i gredama više nema, kao ni improviziranih potpornih stupova od balkona do tla. Sve je opet čisto i vraćeno pod okrilje ispravnih gabarita, reda i zakona. Anonimni stanari iz kvarta više ne moraju štektati da ”kak je to moguće usred Zagreba” i ”kakvi su to ljudi koji su kadri napraviti ovo čudovište”, društvene mreže mogu se smiriti, a država si može upisati u godišnji izvještaj da je obranila društvo od štetne aktivnosti opasnog pojedinca.
A ispostavilo se da je opasni pojedinac, za kojom su se u potjeru bacili svi medijski i kazneni resursi, stanovita umirovljenica. S dolaskom proljeća i unuka na njen nedostojno mali i jadni balkon, ispupčen kao prišt na tijelu isto takvog stančića, začela se valjda i njena ideja da će nešto po tom pitanju poduzeti uz skromno ulaganje.
Nitko ne kaže da je to super
I tako je došlo do ovoga što smo danima gledali na svim tim fotografijama: do te slikovnice s duhovito skrpanim balkonom, na koji se iznijela karipska palma u tegli iskrzanih rubova i slatkim snom da se jaram vlastitih okvira može zbaciti uz malo prkosnog poduzetništva i pripadajuće autoironije na temu male penzije, s kojom unuke na uskrsnim praznicima ne možeš odvesti ni u Zoološki vrt, jer stalno traže sladoled, pa sok, pa krumpiriće, a nekmoli na tjedan dana recimo u Crikvenicu. Pa onda daj da bar balkon bude zeru veći pa da vani jedemo palačinke filane jeftinom čokoladom za kuhanje.
Ma ne, nitko ne kaže da je super nadograđivati balkone na stambenim zgradama po svojoj volji i da se to smije premda je, vidiš, nelegalni balkon na zgradi koja je zaštićeni spomenik kulture u Zagrebu prije dvije godine dala izgraditi i supruga predsjednika HAZU i arhitekta Velimira Neidhardta. Koji je vrlo uvjerljivo izjavio da on s tim nema ništa. Kladim se da je to u međuvremenu legalizirano.
Nepovratno uništena zemlja
Ali da baš balkon ove penzionerke postane glavna negativna vijest tjedna u zemlji koja je već nepovratno upropaštena od nebrige za urbanizam, gradnju, zakone o gradnji i očuvanje zaštićenih javnih prirodnih i kulturnih vrednota, pa to je ipak onkraj pameti. Pred nosom naših vrlih građevinskih i inih inspekcija podižu se čuda neviđena na pomorskom dobru, zauzimaju se plaže za komociju privatnih turista, zidaju zidovi i šutom se nasipaju uvale. Korupcija svom tom užasu sestrinski ide na ruku.
U Zagrebu, a vjerojatno i u drugim gradovima, trpaju se zgrade koje su pedalj udaljene jedna od druge i iz kojih stanari, ako im je do toga, mogu jednu drugima dodavati pivu kroz prozor. Evo gledam upravo dvije takve u nastajanju tu u mojoj općini, da ti dođe zlo od te ljepote koja će se prodavati bar za tri i pol hiljadarke eura po kvadratu.
Pa ovaj naširoko razglašeni balkon te gospođe i bake čisto je nevinašce naspram svog tog developerskog i muljatorskog krša za koji ne da se nikad ne plati kazna ”od 30 do 100 tisuća kuna”, nego se ne plati ni lipa ni cent. A kamoli da bi se ta rugla zabranila ili srušila. Zato nam valjda treba katarza s krivog mjesta. Da osudimo ovu ženu i njen balkon kako bismo se pravili da živimo u funkcionalnom sustavu i da smo s te strane pravedno namireni.