Nekad je nužno odabrati stranu

Kako je masovni koljač Radovan Karadžić postao novi heroj islamofoba i ultradesničara

Kao i briselski teroristi, ubijao je isključivo zato što je fašist

FOTO: AFP

Nakon terorističkog napada na zračnu luku i stanicu podzemne željeznice u Bruxellesu dva smo dana bili primorani čitati i slušati ponosne islamofobe kako pobjedonosno slave svoju islamofobnu pamet koja je još davnih dana znala što će se u Bruxellesu dogoditi i tko će za to biti odgovoran.

Upozoravali su nas oni na opasnost koja prijeti od muslimana, izbjeglica i Arapa te otvoreno navijali za zatvaranje europskih granica, progon sumnjivaca sumnjive vjeroispovijesti i uvođenje radikalnih mjera sigurnosti. Nakon Bruxellesa njima je, kao i nakon Pariza, ponovno bilo posve jasno da bi se samoubilački napadi mogli spriječiti samo da smo ih mi bili voljni poslušati te širom i poprijeko Europske unije zavesti neprekidni policijski sat.

Razočaranje presudom

Dva dana nakon Bruxellesa u ne dalekom Haagu izrečena je sudska presuda Radovanu Karadžiću, jedna bolje-išta-nego-ništa presuda u kojoj se Haški sud nije usudio osuditi Karadžića za genocid izvan Srebrenice odnosno učiniti ništa osim onoga što se moralo učiniti, to jest presuditi da je Radovan Karadžić ratni zločinac i osuditi ga na četrdeset godina ne baš tako strogog zatvora.

I dok su u Bosni i Hercegovini presudom većinom razočarani (izrečena presuda postavlja prije svega pitanje koliko je ljudi u Bosni i Hercegovini trebalo biti ubijeno i prognano pa da Karadžić zasluži najvišu moguću kaznu), a u Srbiji nacionalisti jedva dočekali još jednu krivicu da se mogu okupiti pa psovati svijet i proklinjati zlu srpsku sudbinu, na zapadu su mnogi, ne mareći pretjerano za žrtve Karadžićeve genocidne politike i za zgarište od države koje je ostavila iza sebe, veselo širili vijest o tome kako je u Haagu osuđen kršćanin zbog genocida nad muslimanima.

Učinilo im se, tako ispada, da je to primjeren odgovor na islamofobiju današnje Europe koja uživa u prebrojavanju kršćanskih žrtvi muslimana.

Vjerujem, doduše, da je u toj priči označavanje Radovana Karadžića kršćaninom bilo cinično, ali se cinizmu u globalnom javnom prostoru brzo gubi trag pa su stoga ljudi koji su još nedavno zazirali od islamofobije i one vrste rasizma koji sve muslimane ustrajno jednači s teroristima i kojem svaki teroristički napad otvara tek novu priliku za problematiziranje islama, bezbrižno posegli za istim rasističkim arsenalom.

Karadžić možda i jest kršćanin, psihijatar, pjesnik i Srbin. Sve to Radovan Karadžić jest, ali iako je ljude ubijao zato što nisu Srbi, on ih nije ubio zato što je Srbin. Karadžić je ubijao jer je fašist.

Ako o Radovanu Karadžiću govorite kao o kršćaninu koji je ubijao muslimane, vi svjesno ili nesvjesno poručujete da je Karadžić ubijao zato jer je kršćanin. Što je podla laž. Jer, Karadžić možda i jest kršćanin (točno onoliko koliko su i samoubilački napadači iz Bruxellesa muslimani), kao što je i pjesnik, i psihijatar, i političar, i Srbin. Sve to Radovan Karadžić jest, ali iako je ljude progonio i ubijao samo zato što nisu bili Srbi i pravoslavci, on ih nije ubijao i progonio zato što je on sam Srbin i pravoslavac.

Ne, Radovan Karadžić, kao i briselski teroristi, ubijao je isključivo zato jer je fašist. Ubijati ljude zato što nisu pripadnici tvoje nacije ili vjere, to nije ni kršćanstvo niti je islam. To je fašizam.

Fašizam, naime, jedini umije naći opravdanje za masovno ubijanje nevinih ljudi, i to što ga je jučer pronašao u kršćanstvu, a danas u islamu, ne znači da ga već sutra neće u zen budizmu, uputstvima za perilicu ili u telefonskom imeniku Slavonske Požege. I možete vi do iznemoglosti citirati Kuran ili Bibliju, pronalaziti u njima pozive na mržnju i ubijanje nevjernika, ali morate biti fašist da bi vas to što tamo piše navelo da počnete pucati na ljude u restoranu ili etnički očistite pola države.

Primitivni diskurs

Zato činjenica da je Karadžićevu genocidnu nacionalističku politiku otvoreno podupirala i da je još i danas tiho podupire Srpska pravoslavna crkva više govori o Srpskoj pravoslavnoj crkvi i o njenom vlastitom fašizmu nego što govori o pravoslavlju i pravoslavcima. Kao što pogano rusko podupiranje srpskih zločinaca i opravdavanje njihovih zločina mnogo govori o Putinovoj vanjskoj politici, a malo ili gotovo ništa o Rusiji i Rusima.

Primamljivo je, znam, fašistima odgovoriti fašizmom, uzvratiti im istom mjerom. Ali u trenutku kad progovorimo njihovim jezikom, mi smo već poraženi, uvučeni u igru u kojoj fašizam uvijek pobjeđuje. Naš ili njihov, posve je nebitno.

Ne shvatimo li to, pristajemo na primitivni diskurs islamofoba koji za nedjela terorista okrivljuje isključivo njihovu vjeru; na onaj isti primitivni diskurs koji je nekoć nacizam jednačio s Nijemcima, a staljinizam s ateizmom; na onaj dobro nam poznati primitivni diskurs koji je ne tako davno sve Srbe jednačio s Radovanom Karadžićem, a sve Hrvate s Branimirom Glavašem. I nadam se da još znamo kamo vodi takav diskurs i koliko on može biti opasan.

Primamljivo je, znam, fašistima odgovoriti fašizmom, uzvratiti im istom mjerom. Mnogi će u tome čak vidjeti nužnost jer, kako kažu, fašisti razumiju samo jezik fašizma i s njima se ne može komunicirati na civiliziraniji način. I možda u tome ima ponešto istine, ali smo, nažalost, u trenutku kad progovorimo njihovim jezikom, mi već poraženi, uvučeni u igru u kojoj fašizam uvijek pobjeđuje. Naš ili njihov, posve je nebitno.

Jer što ćemo ako netko islamofobima s pomoću kršćanskog terorista Radovana Karadžića dokaže da su kršćani u posljednjih trideset godina u Europi pobili mnogo više muslimana nego su muslimani ubili kršćana? Što ćemo ako se oni, u što, doduše, čisto sumnjam, slože s njim da je tome stvarno tako? Pa kad svi zajedno zaključe da nije problem ni u kršćanstvu ni u islamu, nego u svim religijama redom, kad spoznaju da je vjera ona koja uzrokuje nasilje? Što ćemo onda, pitam se?

To, nažalost, nije manje opasan zaključak od onog da je islam religija nasilja i da bi ga stoga trebalo u Europi zabraniti. Štoviše, to je jedan vrlo solidan fašizam.


Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 2. travnja 2016.