Kako je mladi, razjareni nogometni navijač uspio postati najveći pjesnik
Srečko Kosovel najveći je slovenski pjesnik, iznimno značajan i u Europi
Najteži trenutak u životu srednjoškolske učiteljice slovenskog jezika i književnosti nastupa kad mora skupini ciničnih i podrugljivih pubertetlija, kojima neupitne veličine slovenskih pjesnika i njihove nerazumljive metafore do tada već izviruju iz ušiju, objasniti iznimnost konstruktivističke pjesme Srečka Kosovela Kons 5. U prijevodu Josipa Ostija ona ide ovako: Đubre je zlato/a zlato je đubre/Oboje = 0/0 =/= 0/A B </1, 2 3./Ko nema duše/ne treba zlata/ko ima dušu/ne treba đubre.
Lako je, vjerujem, zamisliti tinejdžera koji trenutak bleji u ove matematičke formule, trenutak u svoju učiteljicu i jednostavno ne može povjerovati da ga tu netko ne zajebava.
Najveći pjesnik u zemlji
A kad jadnica pokuša objasniti svojim đacima da je Kosovel možda i najveći slovenski pjesnik, veći čak i od Prešerna, pjesnik svih (ne)vremena i prostora, dječurlija obično pomisli da je stara prolupala. Džabe joj sve. To je kao da pokušate neukom čovjeku objasniti genijalnost Maljevičevog crnog kvadrata. Možete vi na trepavicama dubiti, on će vidjeti samo crni kvadrat na bijelom platnu i zaklinjati vam se da bi njegov maler to bolje pofarbao.
Kad jadna učiteljica pokuša objasniti đacima da je Kosovel možda i najveći pjesnik, dječurlija obično pomisli da je stara prolupala. To je kao kad neukom čovjeku objašnjavate genijalnost Maljevičevog Crnog kvadrata. On će uvijek vidjeti samo crni kvadrat na bijelom platnu i zaklinjati vam se da bi njegov maler to puno bolje pofarbao
Ali s vremena na vrijeme se neka mlada glava ipak uspije dovoljno otvoriti da propusti u sebe riječi jadne učiteljice i shvati o kojoj vrsti pjesničke genijalnosti je tu riječ. Dogodi se i to čudo pa odzvanja još dugo nakon školskog sata Srečko Kosovel i njegov pjesnički konstruktivizam u glavi srednjoškolca, prate ga na putu kući, sjedaju s njim i društvom ispred zgrade i slušaju tužnu priču o Milivoju Novakoviću, bivšem kapetanu slovenske nogometne reprezentacije, o Ljubljančaninu koji je umjesto za Olimpiju, kako se najavljivalo, iz čista mira potpisao za omraženi Maribor.
Što poručiti izdajici
Razbjesni to i mnoge odrasle, razumne ljude, a da neće osjetljivog školarca koji se iz istih stopa diže, vadi iz školske torbe sprej i zapuca ravno prema ljubljanskoj zgradi Milivoja Novakovića da tom šupku, toj hulji, tom bijedniku, da mu on napismeno, preko cijelog njegovog zida ljubljanskog poruči ono što se takvoj izdajici poručiti treba. Čekao je ljutiti mladac da padne noć, i čekao je zajedno s njim Srečko u njegovoj glavi, pa kad je napokon stao pred prazan zid, umjesto razjarenog nogometnog navijača iz njega je progovorio slavni pjesnik.
Pjesma na zidu
Tako je umjesto “Novakoviću pederu” ili “Novakoviću govno ljubičasto” na zgradi osvanulo “Novaković € > ♥”. Osvanula je na jednom ljubljanskom zidu lijepa konstruktivistička nogometna pjesma.
Da se potpisao pod svoju zidnu pjesmu, da je napisao, recimo, Matic J., 3b, bila bi njegova učiteljica slovenskog jezika i književnosti ponosna. Ali i ovako, i bez da mu znamo ime i razred, možemo svi mi biti ponosni na jednog tako poetički nadahnutog momka. Jer nije samo forma njegove poruke Milivoju Novakoviću inspirirana Kosovelom, nego je i njen sadržaj sav u pjesnikovu duhu. Što je, morate priznati, za ustati pa spomenuti.
Jer neprestano od pedagoga i školskih psihologa pa sve do onih pred kojima se greškom upale mikrofoni i kamere slušamo kako je današnja mladež bože me sačuvaj, kako je barem triput gora od svih dosadašnjih mladeži, a kad evo i oni, pročitali smo to na zidu zgrade Milivoja Novakovića, poput Srečka Kosovela do bola razočarani nad materijalizmom svijeta u kojem novac vrijedi više od svega i u kome je sve, pa i ljubav prema rodnom gradu i voljenom nogometnom klubu na prodaju.
Poruka vulgarnog čina
Jer to što je navijački bijes ispisao sprejem po zidu, samo je drugim riječima, pardon, simbolima rečeno što je i veliki, možda i najveći pjesnik rekao napisavši da je đubre zlato, a zlato đubre i da je oboje jednako nuli.
Tko god hoće može sad iz tog vulgarnog čina, jer grafiti su u pristojnom svijetu vulgarni činovi, iščitati poruku o svijetu koji se mijenja da bi ostao isti. Kao u doba Srečka Kosovela i danas mladi ljudi munjevitom brzinom gube svoje mladalačke ideale da bi naposljetku razočarani izlili svoju bol na papir.
Utišano pijano srce
Ili obližnji zid. I kao onda i danas je samo pitanje hoće li ih ta bol, kao tada Srečka, dotući ili će se iz nje dići prilagođeni krutoj realnosti, spremni da u svakom trenutku utišaju pijano srce i slušaju trijeznu glavu koja im šapuće da je ljubav prolazna, a novac pametno uložen u investicijski fond sa sjedištem na Kajmanskim otocima utrostručen za dvije do tri godine.
A to je svima nama vrlo poznato pitanje, hoće li ova današnja mladež, kao i sve mladeži prije nje, izrasti u odrasle ljude koje su kao klinci najviše prezirali i kojima su ispisivali poruke na zidovima. Pitanje je to na koje je odgovor ostao isti onakav kakav je bio prije sto godina.
Od poezije se ne živi
Jer mladom konstruktivističkom grafiteru već se danas podsmjehuju odrasli prolaznici. Naivni jadničak, misle si, još ne zna u kakvom se svijetu rodio. I već će mu sutra zabrinuti roditelji objasniti da mora početi razmišljati o svojoj budućnosti te pametno odabrati fakultet. Izbit će mu iz glave, blesavku nezrelom, studij književnosti i slične neprofitabilne gluposti i poslati ga u Beč ili London da nauči neki perspektivni zanat. Voli ti, sinko, i poeziju, i Ljubljanu, i Olimpiju i one svoje sprejeve, ali od toga se na ovom svijetu ne živi, reći će mu njegovi proračunati odgojitelji kad ga budu ispraćali među legionare.
Ponosni će mahati za njim, ponosni da su dobro obavili svoj posao i da će već sutra ovaj svijet biti bogatiji za nadobudnog Srečka Kosovela, člana uprave Fischer Private Equity iz Hamburga.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 27. veljače 2016.