Napad profesorice na učenike koji ne znaju nabrojati političke stranke prokazao je svu imbecilnost sustava
Na nekom portalu čitao sam tekst o nastavnici izbezumljenoj zbog činjenice da joj đaci nisu znali objasniti što znače kratice hrvatskih političkih stranaka
Nastavnica je izbezumljena. Postavila je učenicima, pišem po sjećanju, sljedeće pitanje: nabrojite deset političkih stranaka u Hrvatskoj i objasnite što znače njihove kratice. Na njen užas, a naše beskrajno zadovoljstvo, nitko u razredu nije znao točan odgovor. Prosvjetna radnica onda je malo lamentirala o tome kako su djeca zapravo loše obrazovana, i kako su nespremna i potpuno nezainteresirana za stvarni život.
Stvari, kaže, moramo hitno promijeniti ako želimo imati moderne generacije. Hm, ima li itko normalan, izuzimujući možda gospodina predsjednika Državnog izbornog povjerenstva, koji bi stvarno mogao nabrojiti deset hrvatskih političkih stranaka i značenja njihovih kratica? ASH? HSLS? HSP-AS? HOS, HUP, MUP? Što je to i tko to, uistinu, može dešifrirati? HNS? Je li to nogometni savez ili se on zove HNS?
Bolesni obrazovni sustav ipak nije pobijedio
Što je HEP, neki stari pravaši? HAK? SDP? 385 ili 365? SOA? POA? Kad bi se, dakle, klinci od petnaest ili šesnaest godina stvarno mogli domisliti da ovdje, na Zrinjevcu, postoji HSLS, i da to znači nešto kao hrvatskasocijalnoliberalnastranka, bio bi to za sirotu odgojiteljicu znak njihovog uzornog znanja i upućenosti.
Bio bi to konačni dokaz spremnosti i zrelosti da se na glavu bace u ralje stvarnog života i aktivno doprinesu, je li, razvoju suvremenog hrvatskog društva. Za nas nekolicinu donekle prisebnih, točan odgovor makar i jednog od stotinjak tisuća učenika i studenata, bio bi dokaz pobjede bolesnog odgojnoobrazovnog sustava koji je upregnuo sve vještine kako bi zombizirao baš svakog sirotana kojeg su nakon višegodišnje obrade ispljunuli iz vrtića, škola, gimnazija, fakulteta.
Ali, pokret otpora ipak postoji. Žrtve su odbile poslušnost. Nisu znale ili, još bolje, nisu htjele znati. Ipak, ne treba se brzopleto zgražati nad zastrašujućom istinom da klince obrazuju ljudi koji modernitet klinaca i društva vide u nabrajanju postignuća nekih Šišljagića, Kosora ili Đapića. Dovoljna bi bila primjena one uobičajene zabrane pristupa maloljetnicima, dosta efikasna mjera rezervirana za silovatelje, pedofile, utjerivače dugova i ostale nasilnike.
Ima li težeg nasilja od mentalnog?
Može li, uostalom, biti težeg nasilja od mentalnog? Pitajte žrve mobbinga. Pitajte učenike. Umno iskrivljenih prepune su ulice. To nije problem. Psihijatrija nikada nije, baš kao ni neke druge grane medicine, stvarno izliječila nijednog luđaka. No, mnoge je primirila ili izolirala, što je ozbiljno postignuće.
No, još je veći problem, koji nas mora zalediti od užasa, kad shvatimo kakvom modernitetu, kojem stvarnom životu i kojim korisnim vještinama suvremenog društva streme odgojitelji koji misle da ipak nešto s tim njihovim školstvom nije baš u redu. Birajući između moderniteta naukovanja o HDSSB-u i provjerenih iskustava s maltretiranjem dvanaestogodišnjaka sa 17 nastavnih predmeta, možda da još jednom razmislimo trebamo li, doista išta mijenjati.
Može biti i puno gore…
Možda ipak treba sve znati o količini iskopanog ugljena u Irskoj ili morskim strujama oko Japanskog otočja? Možda ipak treba zadržati ispunjavanje onih didaktički uzornih i omiljenih šarenih radnih bilježnica, idealnih za prepisivanje od glavnog razrednog štrebera? Možda se, zaista, treba izboriti da nitko ne ukida one divne recitacije ‘jur ni jedna na svit vila …’
Ako dobijemo bitku za očuvanje ovih naših vrijednosti i identiteta, ako se othrvamo pokušajma da nas odnarode i moderniziraju, naša je budućnost garantirana. Sigurno ćemo nositi fenjer posljednje europske vukojebine. No, ako nas zadesi modernitet učenja o društvu koje ima ideju da bubanje o odavno uvelom ukrajinskom žitu zamijeni bubanjem o muževima u predsjedništvu hrvatske čiste stranke prava – dno može biti neizmjerno duboko.